pero u šaci

Je li moguće da sam jedini kojem je zapela za zub naročita infantilnost kojom smo posljednjih dana okruženi?

Ključne problemske linije čini mi se da se najbolje prelamaju kroz članak Gigant za giganta, aklamacijski popularan zadnjih dana okolo po internetima – izvorno publiciran pred vikend u Bugu, pa ga interneti razmiljeli na još mnogo mjesta. U petak navečer na aerodrom Pleso, malu provincijalnu zračnu luku – naviješta ovaj Ivan Krstitelj došašće Mesije... pardon, Mrije – sletjet će najveći avion na svijetu. Prožvačite te riječi. Najveći. Avion. Na svijetu! Antonov 225 samo je jedan i jedini, ne postoje dva primjerka ovog modela. I kolumnistova poanta: to je najbitnija stvar godine. Za svaki slučaj, još jednom da naglasi: Meni je to događaj godine u Hrvatskoj, a vi kako znate...

Uuuuu, avion. Još da nam padne iz njega na tjeme prazna boca coca-cole, pa da se urođenički sjatimo oko tog čuda s neba, izvanredno učinkovitog – a neobjašnjivog porijekla. Da nije to neko božanstvo? Padnimo na koljena.

Ali dobro, ruku na srce, nije samo avion, tu je i... pilot. Jer kad si pilot Mrije, odmah su ti mikrofoni pod nosom i želi se znati što ćeš raditi u gradu popodne. Mrija i sve vezano uz nju, to je odmah spektakl: Nakon što se parkirao, velebni zrakoplov opkolila su tehnička vozila. Vidikovac je ubrzo 'okupiralo' još ljudi koji su došli vidjeti ovo leteće čudo. Mnogo je roditelja s djecom i drugih znatiželjnika. Moš mislit – avion! Samo se još čeka da na velikogoričku pistu (je, je, kod nas i gorice moraju biti velike) instaliramo Mriji bistu, zauvijek da nam ostane (u prirodnoj veličini, dakako, kad je već veličina ono što je tu senzacija). – Očekivali smo da će biti tako velik. Često dolazimo gledati avione jer se nadamo da ćemo jednog dana biti piloti – kazali su nam 18-godišnjaci Tomislav Andrić i Karlo Jurkovac koji planiraju upisati Prometni fakultet.

Kako ono evanđelisti... licemjeru, prvo izvadi brvno iz svoga oka, pa ćeš onda vidjeti vaditi trunje iz bratovog. Kolumnist Buga u biti naviješta tzv. ''samoispunjavajuće proročanstvo'': kada sama definicija situacije čini da se definicija obistinjuje (u širem smislu: fenomen o kojem sam pisao kao Ostvarujućoj moći privida). Naziva nas malima i provincijalnima (tobože tužeći se) – a o istom trošku sam bivajući provincijalnim na kvadrat, i čak neizravno propovijedajući to, ohrabrujući, goneći naciju na ponašanje kakvo nas tek čini malima i provincijalnima par excellence – dok se držimo kao da nas je Antonov počastio svojim dolaskom, na razini grada i nacije željne da ju se počašćuje priznavanjem kako, eto, i ona postoji na karti svijeta.


Svečano otvaranje ''čelične ptice''! Ništa nemam protiv životinje, simpatična i visoka i vitka, al mislim stvarno, nemojte...

Avioni jesu divna mašinerija, zbilja čudo tehnologije. Znanje, kreativnost, domišljatost inženjera koji sklapaju te strojeve bez sumnje je nešto vrijedno divljenja. No, fascinacija koja prerasta ove okvire spada u puerilnost, to je za onaj tolstojevski ciklus djetinjstvo, dječaštvo... pa čak i za mladost već više nije – već bi se i od mlađe odrasle dobi očekivalo da je to prerasla, nije potrebno čekati sijedu bradu. Igra s autićima, tenkićima, aviončićima – vrtići su tog prometa prepuni. A govorimo li doista o supstancijalnoj razlici kada u zažarenim očima dječaka mjesto aviončiću ustupa aviončina?

Da se razumijemo, nisam iznad toga na planu tipa ličnosti, samo je pitanje životne dobi. Ne može mi se prigovoriti da kažem jer je to nešto za što bih bio skroz-naskroz lišen senzibiliteta, jer da nemam sluha ni oka za čari tehnike. Naprotiv, kada sam bio prištavi klinac, uzeo sam i sam značajno učešće u toj vrsti fascinacije, proizvodio sam u sebi – okružen drugim klincima koji su isto u sebi proizvodili (dok smo si tako u međusobnosti prebacivali interes u sferu u kojoj ga se umjetno potencira grupnim mehanizmom kočoperenja) oduševljavanja za suzukije i kawasakije, dodge vipere i aston martine i sl., kamione, brodove i avione, koristeći se svojim likovnim pedigreom da prikupim extra bodove za svrhe sociološkog bestijarija prihvaćenosti i statusa kakav već bivaju te godine.


Nedovršenost crteža preporučio bih čitati kao trenutak u kojem sam shvatio da mi je dojadilo. Nisam više bio prvačić, prešao sam u viši razred, prištevi se prorijedili, počele su me interesirati neke druge stvari, mrvu manje nezrele, nesačinjene od lima, a i boljeg mirisa. Što su Tomislav i Karlo koji provode dane kibicirajući pistu jer se nadaju biti piloti kad narastu? Klinci, tako kao i ja u ilustraciji koju sam ispričao. Ali kako da si objasnimo poštovanog kolumnista koji nije više klinac, koji je čovjek u izvjesnim godinama, kada se već i glasačko pravo ima i sve – a pravi događaj godine od fakin slijetanja aviona?!

Ali za biti poštenim treba priznati i kako nije on samo Mriju prikazao kao zvijezdu godine, nego također i ono po što uopće dolazi: Končarov trafo (navodeći i neke tamo važne brojke i tehničke podatke). Odnosno, nije značaj našao u pukom spektaklu dolaska superaviona, već u... hm, da, zapravo čemu? Informaciji da je Končar naš, hrvatski? Reklo bi se tako, jer Mrija kad negdje leti – obavještava nas kolumnist – to košta milijune i to je s jako jako JAKO dobrim razlogom. Fanovi tog aviona putuju po Evropi loveći njegov naredni posjet. Ovaj put, taj iznimno dobar razlog za posjet 225–ice naš je proizvod, djelo hrvatskih inženjera i šljakera. Možete li zamisliti nešto bitnije u ovoj maloj, nesretnoj, pokradenoj, jadom prošaranoj državi? Stvarno, možemo li, ima li što bitnije? I u čemu je uopće sadržana ta bitnost? Prije svega se radi o autorovoj estetskoj fascinaciji sad također i tim drugim strojem, golemim transformatorom (upućuje nas, npr. na divljenje: uživajte u fotkama koje smo napravili u Končarovim postrojenjima), koji je međutim za iole širu publiku fascinacijski kudikamo apstraktniji od golemog aviona – i izvjesno je da pogoduje za ostavljanje estetski očaranim isključivo najuži geek plenum (jer to na čemu se oni okupljaju nisu kave najobičnije, rajt?) kluba mladih i obećavajućih elektrotehničara u džemperima koje su im izabrale mame (i s novim brojem Buga pod miškama). Jedino je njima tiha patnja u životu – kvalitetan transformator. Znajući zapravo i to, kolumnist koristi dodatnu argumentacijsku artiljeriju za senzibiliziranje šire javnosti: ekonomsku. Antonov koji slijeće skupiti Končarov trafo da je najbitnija stvar godine – iz ekonomskih razloga. Jer kad se, recimo, prodavalo Modrića, mozak su nam popili time po svim medijima, iako od transfera osim njega samog i Mamića mu, nije zaradio nitko. Okej, a tko će zaraditi na ovom transferu? Končar je jedan d.o.o., to je privatna firma od čijeg prometa izravnu ekonomsku korist imaju (malu) sami proleteri na plaćama, odnosno (veliku) vlasnici kapitala; neizravnu još Linićeva kasa. Je li to doista vijest od bogznakakvog realnog značaja za hrvatsko gospodarstvo? Pa neka se i radi o velikoj firmi, s puno zaposlenih, kolumnist svejedno precjenjuje i nateže i fabricira to kao prvorazredan nacionalni happening. Ako ćemo praviti toliki spektakl od sitnih proleterskih benefita, onda bismo mogli svakodnevno imati nešto u svim vijestima, kad god se netko uspješno prodaje, npr. iz Belišća izvezu svugdje po svijetu preše kojima se proizvode autogume – a kladio bih se da je malo tko čuo kako 600-injak Belišćana na istim ovima proleterskim plaćama pokriva 80% svjetskog tržišta preša. Idemo: tko je čuo? Ma da, nisam ni mislio... Zato, jebiga, što izgleda nijednom naručitelju dosad nije gorilo tako pod petama da mora Mriju poslati, pa infotainment kolumnisti i reporteri nisu imali razloga o tome pisati kao najbitnijem ekonomskom zbivanju godine. (Da se radi o spinu, ukazalo je i jedno reagiranje na članak, premda locirajući suštinu problema s njime iz drugačijeg diskursa nego ja, tj. sitnotrgovačkog, stranog mi: Da, to što Končar radi je lijepo, ali iskreno, to je jedna firma sa prilično ograničenim kapacitetima zapošljavanja, a sumnjam da će u Hrvatskoj niknuti deset novih firmi koje će proizvoditi tu vrstu transformatora. (...) Ukratko, prije će nas mobilne aplikacije izvući iz krize nego transformatori – uz svu čast i dužno poštovanje Končaru koji i sam pratim i poznajem kao jednu od najboljih domaćih proizvodnih firmi.)

Priznat ću da bi me kolumnistov nastup čak daleko manje iritirao da je pisan iz otvoreno puerilne fascinacije. Ne samo zato što se radi o spinu, nego i jer se on tu gradi uopće ne infantilno inspiriranim, štoviše turbopametno inspiriranim (neće se njega dati navući na tu neke irelevantne pizdarije, a ne... on se bavi ozbiljnim stvarima) – preko leševa tih nekih tobožnjih irelevantnosti. Stari paralogizam: priziv na važnije probleme. Najbitnija stvar godine dešava se, veli, u sjeni ćirilice, besmislenih referenduma te ostalih spinova i milijardi besmislica kojima nam truju mozak i otimaju novac, od Nadana do Ave i Maminja. Još jedno mjesto, dakle, s kojega čujemo istu pokvarenu ploču: kao, blago nama ako nemamo većih problema u zemlji od ćirilice i gay-braka.


Da, da, doplovit će Rex...

Okolnosti su htjele da se dolet Mrije zbije taman u periodu aktualnosti dvije simultane krize definicije demokracije u Hrvatskoj. Krize potječu iz onog čestog izvitoperenja ideje o njoj: pučke legende po kojoj se, kao biva, treba raditi o ''vladavini većine'' (na stupnju akumulacije pri kojem prelazi u diktat većine). Iz tog se nesporazuma izvode daljnji: npr. podrazumijevano apsolutiziranje legitimiteta instituta referenduma, kao tobože zaglavnog kamena, principa svih demokratskih principa – ''doslovno to: demos da vlada i odlučuje''; da nam narodna većina izglasa pa kud pukne da pukne (taman i da Srbi moraju nositi žute trake oko ruke ili o obaveznoj molitvi u školama), živio nama naš narod! Kad obrana prava na bilo kakav referendum posegne za onim tipičnim tupo-prefriganim upitnikom je li demokracija nešto što se prakticira samo onda kad to nekome paše – o tome se tu radi; poistovjećivanju riječi demokracija s riječi referendum (tj. princip većine, rezultanta svih glasova). Na što se zaboravlja? Upravo je u obratnome ideja demokracije: zaštiti jednakosti građanskih prava za sve, tj. osiguravanju da se pripadnost manjinskom sektoru (po bilo kojoj osnovi) ne pretače u građansku drugorazrednost – čitaj: legislativom suzbiti, ograničiti princip većine kao jedini faktor. Korektivni mehanizam koji počinje s ustavnim aksiomima. Segmenti koji su njihov neodvojiv dio ne mogu stoga biti anketno, referendumsko pitanje – to i jest svojstvo po kojima predstavljaju konstitutivne aksiome. Često se nailazi i na zabludu izlazeću iz pitanja što je starije: demos ili ustav? Pitanje koje sadrži ugrađenu falingu, jer implicira što je historijski starije. Demos, naravno. Ali mi ovdje ne govorimo o tome, nismo na satu povijesti; relevantno je pitanje što je politički starije (nadređeno)? To je naravno ustav, kao konstitutivni dokument onoga čime se nazivamo, a ne princip većine, ne (apsolutizirani) institut referenduma. Tko to ne shvaća, ne shvaća što je ustavna demokracija.

Na ovom mjestu ulijeću zasićenja i proglašavanja teme dimnom zavjesom. Popularna sentenca: ''skretanje pažnje ljudi s bitnoga na nebitno''. Dosta opasna sentenca – opasna jer kliska, sadržava u sebi dva sloja luka pod imenom jednog, zahtijevajući jednu poštenu semantičku dekonstrukciju. Naleti se, recimo, i na ankete s upravo tako postuliranim pitanjem. Ali pogledajmo – ono uopće nije formulirano zapravo, ne do kraja, to je pitanje koje je poprimilo definiciju samo do pola (na način karakterističan za ovu temu u našem javnom govoru). Jer tek se po prepoznavanju agende u pozadini može razumjeti semantički smisao nekog pitanja – a ovdje nije jasno koja agenda stoji iza. Naime, kome ili čemu se pripisuje dimna zavjesa?

Prva mogućnost: onako kao Vedrana Rudan kad zemlju Hrvatsku prepoznaje blaženom, s obzirom da njene građane muče samo dva problema. Prvo, kako iz škole izbaciti seksualni odgoj. Drugo, kako zabraniti dvojcu istog spola da zasnuje obitelj. Vidimo, Rudan je već sasvim jasna. Ovako glasi jedna rečenica u tekstu: Vjerojatno sam perverzna do pakla, ne pale me ove teme. Ali primjedba za deplasiranost ima svog jasnog adresata: Jebe vam se pošto je kruh ali svršavate jer vam djeca u školi neće učiti što je orgazam? To su, dakle, sasvim precizno, oni kojima je užasno stalo izbaciti seksualni odgoj iz škola. I kojima je napeto definirati brak kao zajednicu žene i muškarca, zato da neki ljudi ne bi imali pravo na taj termin: Dok vi strastveno brinete tko koga jebe ne vidite kako nas jebu.

Druga mogućnost: proglasiti temu dimnom zavjesom baš kao – cijelu temu. Ovako to karakteristično izgleda: ''Ma dajte ljudi. Nemam ja ništa protiv gay brakova. Samo mislim da imamo puno bitnijih problema na koje blago rečeno šutimo.'' Ili: ''Krajnja je drskost i budalaština da se na listu temeljnih ljudskih prava može ugurati pravo da se tko god s kim god združi u brak, a recimo pravo na vodu se nedavno uspješno maknulo s te liste!'' Nimalo slučajno, zazivi prava na kruh ili vodu koji dolaze s ovom retorikom (tobožnjeg čisto prioriteta tema) uvijek su u stopu praćeni slabo skrivenom agendom: ''Pa tko određuje što su ta ljudska prava? Može li se i to referendumom utvrditi? Ili je demokracija prihvatljiva samo kad to nekom odgovara.'' ''I što je toliko šokantno u tome da se brak definira kao zajednica žene i muškarca. Pa zar to nije samo konvencija? Sva ostala partnerstva se mogu zvati malčice drugačije. Stoga čemu tako grčevita borba za definiciju braka? Što je smisao? Da se zadrtim tupanima objasni nešto? Osobno nisam uvjeren da će to ići u smjeru rasta tolerancije. Baš naprotiv.'' Vidimo prirodu te pozicije? Ona se nominalno ne identificira s ovima koje strašno mori tko koga jebe (ne dijeli njihov zazor, naziva ih ''zadrtim tupanima''), nego jedino zastupa principijelno Toleranciju i Demokraciju – pa onda i prema njima, jel'. Onaj moto: ''Ako pozivaš na tolerantnost ne možeš sam biti netolerantan.'' ''Ja uvijek podsjećam na to da je tolerancija dvosmjerna ili uopće nema smisla. Lako je biti tolerantan prema sebi i sebi sličnima. Problem je prema onima koji drugačije gledaju na stvari.'' Kratki spoj ove pozicije nalazi se na onom mjestu na kojem im se riječ 'demokracija' identificira s riječju 'referendum', odnosno riječju 'većina'. Pošto tu ne razumiju razliku, neupoznati s tom abecedom ustavne demokracije – da ona nije volja većine, ne biva im niti jasno kako može biti nešto demokratski ako ne dopušta i referendumašima pravo na njihov stav, konačno i sam referendum kao volju većine, ergo za njih bit demokracije. Jer im nije jasno niti to da dizači ove moralne panike nisu u sukobu tek s drugačijim mišljenjem onih koji im se suprotstavljaju (pa, eto, netolerantni prema njima), već – bijući u sukobu s ustavom – u sukobu sa samim onim što apstraktni borci Tolerancije i Demokracije nominalno štite. Agenda koja upravo ovim izrazom lica nepristrane, neutralne objektiviranosti, kojoj je samo do kulture dijaloga i tolerancije, okolo kere pa na mala vrata drži štangu mračnjacima: advocira nemanje prava da se referendumašima odrekne pravo. Kada ističe da postoje i važnije teme, ta pozicija nekim čudom uvijek kao netolerantnu dovodi u pitanje borbu protiv inicijalne netolerancije referendumaša, a nikada nju samu, premda je jasno da cijele gungule ne bi bilo da se fundamentalističke udruge nisu dosjetili iz čista mira je stvoriti. Nije to kokoš ili jaje: kronologija, što je prethodilo čemu, sve mijenja. Kako tobožnja principijelnost boraca Tolerancije biva izvrtanje, očituje se iz činjenice da se, zbog toga što im strašno smeta marginalnost teme, ipak nikada ne okomljuju na one koji su temu uopće i otvorili, činom diskriminacijske agresije, nego jedino na one koji im se potom protive. Inicijalnog bullyja, onoga koji prvotno poduzima programatski atak na prava drug(ačij)ih, puštaju bez ikakvog prigovora za agresiju i netoleranciju, to ne vide, zatvaraju oči da ne bi morali očitati u pravom imenu, ali zato onda neminovnu reakciju idu brže-bolje difamirati – čime? – baš time da je netolerantna i primjenjuje agresiju. Za izvući svu oštrinu sofističkog karaktera te apstrahizacije, dovoljno je umjesto gayeva, Hrvatska, 2013., u istu jednadžbu uvrstiti crnce, Alabama, 1955. Dakle: tko poziva na tolerantnost (spram prava Rose Parks da sjedi u prvom dijelu busa, da ne bude segregirana) ne može sam biti netolerantan (spram kukluxklanovaca koji joj to pravo odriču); tako glasi ta pseudo-mudrost. Traži se javna debata, preispitivanje stavova, uz kulturu dijaloga, o tome treba li crncima dopustiti da budu jednaki u autobusnim pravima s bijelcima – a nikako agresivno nametanje i dezavuiranje kukluxklanovaca koji misle drugačije. Uostalom, radi se o marginalnoj temi koja samo odvući pažnju – rekla bi ta pozicija 1955.: 'ajde, crnci, nemam ja ništa protiv vas, al' šta sad pizdite, k'o da nemamo važnijih problema u društvu? Vaše pitanje jednakosti je samo medijska patka da se skrene pažnja javnosti s pravih pitanja. Hoover! Nafta! Rusi! Koreja!

Kolumnist Buga, ne dvojim o tome, ne gaji ni promil simpatije za naše kukluxklanovce, nije to ta priča ni izdaleka. Kad govori o besmislenosti pitanja ćirilice i referenduma, govori to ne iz ove agende boraca apstraktne Tolerancije koja je podrška KKK-u izokola, nego analogno kao Rudanica: da su besmislene te inicijalne moralne panike oko nepoželjnosti ćiriličnog pisma ili zabrane nekima prava na riječ 'brak' (pogotovo u odnosu na veće/stvarne probleme u Hrvatskoj). No, žrtva je opasne klizavosti one sentence na koju sam upozorio: i njemu su ta oba sloja luka stjerana kroz grlo u paketu. Nebitnost ćirilice/referenduma kao inicijalnog mračnjačkog ritanja miješa mu se s nebitnošću teme u kompletu, što ga baca u ''priziv na važnije probleme'', k tome krivo spojene kao važnije – i dolazi do svih blamaža s tim povezanih.

Nikako se ne može raditi o nebitnom i sporednom pitanju, dapače – ako već nastupamo diskursom društvenog značaja – nije moguće zamisliti važnije, fundamentalnije, jer radi se o krizi same konstitutivnosti po kojoj smo građanska republika, u njenoj jezgri. Jer postoji u ovoj zemlji taj unutarnji jaz: hrvatski narod je većinski konzervativnih te ne-sekularnih, protusekularnih sentimenata i moralnog koda. Odgojen je moralno na abrahamskom puritanizmu (podtip katoličanstvo). I to je u redu, samo što je takav u sukobu s naravi društvenog poretka na kojemu se temelji Republika Hrvatska, kao ustavna, sekularna građanska države. Ili–ili. Može i jedno i drugo, samo ne može oboje na istom mjestu u isto vrijeme. Treba odlučiti: ili želimo svoje protusekularne nazore i moralni kod, pa možemo biti filijala vatikanske teokracije (kao oblika autokracije, s nama kao podanicima) ili želimo biti ustavna demokracija (s nama kao građanima). Problem nastaje onda kad bi ovaj (većinski) dio nacije, nafutran abrahamskim kodom, htio to zamutiti, umiješati jedno u drugo, svoj protusekularni moral protisnuti ne negdje po strani od državne konstitucije koja mu proturječi, nego upravo kroz njega, modificirati ga, bastardizirati, ridikulizirati. I zato tema kao cjelina ne može biti nebitna: otpor ovom impulsu sve je samo ne nebitan – esencijalan je u najstrožem smislu riječi. Jer korak dalje u istom pravcu su Brešanove potvrde o nazočnosti misama bez kojih se ne može ni osobnu iskaznicu produžiti, Geneza umjesto Darwina u školama, kazališta zatvorena, suknje do gležnjeva. Križeve po zidovima javnih ustanova već imamo.

Ali ne, veliko dijete je fascinirano velikim avionom.

I sve pet, bilo bi i to u redu – samo da pritom još ne grmi pravedničkim žarom apela na no-nonsense društveni žanr. Zbilja? To što je nekakva ukrajinska letjelica dorulala po nekakav trafo za Filipine (od čega ni vama ni meni neće kanuti kuna u džep, a opipljiviji financijski faktor predstavlja za privatne džepove promila promilovog promila žitelja ove zemlje) važnije je od toga hoće li nam ustav biti mrtvo slovo na papiru, hoćemo li se samo nominalno definirati kao građanska republika, a de facto instalirajući legislativu džamahirije, teokratsku? Glupost godine.

A očekivano – što je klincu igračka važnija, klinac misli i da bi trebalo da bude veća vijest u novinama. Odmah u prvoj rečenici članka tuži se što su tehnički podaci oba stroja, što nit' nas griju nit' nas hlade, ostali u sjeni... Citiram doslovno, majkemi... tako je rekao: u sjeni. Ćirilice, referenduma i Ave, ukratko opće kulture spektakla, kojoj pak inženjerčina suprotstavlja svoj no-nonsense trafo u trbuhu no-nonsense veeeeelikog aviona. (Jer veličina je važna – i tu bi se sad dalo početi i s onim zajedljivostima o mehanizmu falusoidne kompenzacije, kada prijemčivost na velebnost stoji u kauzalnoj vezi s kompleksom.) Imamo, dakle, posla ne samo s glupošću godine – koja sugerira da bi trebalo biti obratno: pitanje demokratske ozbiljnosti države da bude u sjeni prigodnog aeromitinga - nego k tome i s konfabulacijom godine: pa di je to ostalo u sjeni, alo! Ne, o Avi Karabatić ja nisam zadnjih dana čuo niti riječi, ali zato nema televizije, radija, tiska ni portala koji ne bi od svakog navrata kad Antonov mrdne pilećim krilcem napravili udarnu vijest, senzaciju, spektakl koji im popunjava gro reporterskog prostora... Istinabog, mogli smo i gore proći – u nekim zemljama ljudi bivaju bombardirani od strane aviona, mi smo samo bombardirani njime. Okupacija u koliko hoćeš slika: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8... to sam samo nasumce mali dio s par portalâ, nek' ostane dokumentirano za uspomenu i dugo sjećanje. Kad se budem htio promovirati bez srama, i ja ću moliti da me ovako bace u sjenu.



A što mislite, bismo li smjeli – umjesto njurganja o tome kako je društvena bitnost Antonovljevog sleta zakrivena dimnom zavjesom medijske halabuke – predložiti upravo obratan opis zbivanja: medijska halabuka oko Antonovljevog sleta kao (još jedna) dimna zavjesa koja zakriva bitnosti?

S kopljem komunikacijskog projektora u punom zamahu i grbom ''napada koji je najbolja obrana'' na štitu, naš se opinion-maker u herojsku borbu protiv infotainment kulture spektakla, spinova, besmislica kojima nam truju mozak i pravljenja halabuke od nebitnosti, dao – promoviranjem ultimativnog spina i besmislice za suspenziju mozga, činjenjem iz jedne lokalne aerodromske cargo nesvakodnevosti još jednog nacionalnog spektakla, dok se kao jedino normalno sugerira utonuće kompletnih tema ćirilica/referendum u zasluženu sjenu iza one jedine prave od društvenog značaja: ''nebeskog diva'' na Plesu, kao događaja godine.

Ali na dno zbivanja za vikend stići ćemo tek zapitamo li se i što stoji u pozadini ovog spina. Okej, infotainment računice, izuzetno konjunkturne, no na kojem se patetičnom supstratu gradi taj cinični rezon? Što je dubinski spiritus movens kako onih koji pišu, tako i onih koji čitaju? Provincijalna kompenzacija kompleksa, eto što. Mali narodi trebaju saaamo velike avione...



Globalno slavna aviončina je došla po naš proizvod, eeeej – naš! Hrvatski. I mi, dakle, nešto znamo! Gledaj nas, svijete, i mi postojimo tu među tobom, na svijetu! Ponos zbog toga što se bitna svjetska faca kao Mrija udostojila imati razlog sletjeti kod nas. A i da čujemo pilota dok priča kako je u Zagrebu navodno (čuo je) ''lijepo'', a pista prekrasna, dok mi cvjetamo od ponosa i polaskanosti zbog grada i piste što gode pilotu bjelosvjetskog aviona. Poput zadnjih malograđana, najvećih pokondirenih tikava na svijetu (možda da se i mi damo unajmljivati kao spektakl?). Ovu zemlju, nažalost, obilježava mentalitet malog grada ne samo na razini lokalnih gostionica, nego i nacionalno, od glave pa do poda – klimaks provincijalnosti dostižući upravo u trenucima otpisivanja kriza definicije demokracije kao tema nebitnih i sporednih u odnosu na svečana otvaranja žirafa ili aviona; tamo, znači, gdje nam kolektivno ostaje mutna ona unutarnja semantička dihotomija sentence ''skretanje pažnje ljudi s bitnoga ne nebitno'', gdje nam ne biva jasno zašto, dok u jednoj semantici stoji, u drugoj predstavlja mudroserinu bez premca.