pero u šaci

Zamislimo dvoje koji pomalo... tako... vole biti ''vokalni'' u krevetu. ''Stavi svoj veliki kurac u mene i jebi me snažno i duboko'', zahtijeva ona. ''To je najbolji kurac koji sam ikad probala, o, da, o da, jebi me, jebi me!''

Je li to rajc i navala dižućih hormona ili prije pobuđuje na zijevanje?

—

Javlja se karakterističan problem: htjeli bismo govoriti prljavo, to bi nas baš palilo, samo... ne znamo što točno. U čisto sadržajnom smislu, jel'. Što zapravo da govorim? Šta da kažem, ljudi, šta?

I want to dirty talk with my fiance... I try... but all I say is "Oh god" and "Oh f*ck" and "I'm gonna cum all over your dick" (that's the most hardcore lol) I want to talk dirty but really, I don't know what to say. I asked him to say something and he couldn't think of anything and then I said "Well, tell me some of your fantasies" and he just said "I can't think of any.

Zato i jesmo tu na forumu. Trebali bi nam neki konkretni lajnovi... ima tko šta?

I would like to be a bit more vocal also but I also do ot know what to say.

—

Tu mi padaju na pamet Irena i Josef iz Kundere, iz Neznanja, zapravo stranci jedno drugome, kada su u razgovoru slučajno spomenuli Penelopino ''stisnuto spolovilo'' – Odisejeve Penelope – što im je odmah odzvonilo kao nabijeno značenjem i povezalo im se s Ireninom ''stisnutošću'', a zatim i njenim ''spolovilom''. Čaroban odlomak, odmah mi se urezao kad sam čitao: I odjednom, zanoseći se spomenom svoga spolovila, dubljim glasom polako mu ponovi posljednju rečenicu koristeći proste izraze. A potom još jednom, još dubljim glasom, još besramnijim riječima. Bilo je to neočekivano! Bilo je to opojno!

—

Ključna rečenica iz gornjeg navoda: ''Bilo je to neočekivano!''

Izvjesno je da Irena i Josef nisu mogli očekivati jedno od drugoga takvo nešto. Još je izvjesnije da nisu mogli znati mogu li si to dopustiti jedno spram drugoga, i kakva će biti povratna reakcija.

Značenje zaključne rečenice definirano je tom prethodećom, ključnom: bilo je opojno zato što je bilo neočekivano.

—

Zašto nam je tako napet trenutak prvog iskoraka, u kojem se odjednom odvažujemo istupiti otvoreno erotski? Zato što to podrazumijeva besramnost s naše strane i znači odati se, naglas osloviti svoje organe i svoju pohotu, a time se i dovesti u blizinu stida i poniženja. Tu strahujemo za reakciju, riskiramo da budemo prezreni, ostanemo posrani, da fasujemo šamar ili se nad nama zgraža. Kao i svako razgolićivanje: ostajemo lišeni sigurnog dostojanstva obučenosti. Prijestup preko granice Dostojanstvenog uvijek šiklja maksimalnim adrenalinom i uzdrhtalosti... a uzdrhtalost je za mene isto što i naglo i nezadrživo erektirani organi, pošto sačinjeno od jednake vrste maslaca.

—

Koliko si mogu dopustiti? Hoće li se zgaditi ili uvrijediti ako joj na primjer zapovijedim ''Na koljena!'', te navijestim pulsiranje svog kurca u njoj (uz korištenje riječi ''naguziti'')?

Zamislimo dvoje koji su možda već i bezbroj puta radili te stvari skupa, samo – eto – uvijek dosta katolički, s relativnom smjernošću i strogo u tišini. Najednom netko nekome šapne par prostih riječi u uho. Po svoj prilici (ako ne postoji previše aprioran otpor), bit će to strašan rajc za oboje i moglo bi se desiti da tom prilikom pojačano odbace inhibicije. Ali ja hoću ovo naglasiti: nije toliko bitno što je prišapnuto, bitno je da je bilo neočekivano i bez prethodnog podrazumijevanja da će biti dobro primljeno – zato će se strašno naložiti.

Ono što se izgovara mora u sebi sadržavati tu branu koja akumulira električni naboj.

—

Zamislimo sad dvoje koji su se, nakon što im se spontano dogodilo neko spektakularno kreševo, odlučili na redovnoj bazi rajcati prostotama. Među njima više nema ove brane, jer oboma je poznato da postoji suglasnost, eksplicitna sporazumnost da će biti dobro prihvaćeno, štoviše, da se to od njih baš očekuje (možda i kao obaveza).

Što ostaje od prostih riječi šaputanih na uho ako ih lišimo dimenzije neočekivanosti, tj. opojne transgresije, drskosti koja drhti?

Bez efekta iznenađenja, to više ne biva maslac, nego margarin.

Treba smisliti nešto, neki dobar lajn... Naprežemo se...

God you feel so fucking good. I wish I could be down on you right now while I fuck you, sucking your clit and licking your pussy. I love when you come on my tongue. And I love it when you suck my cock. The way I can feel your tongue twisting around my head, driving me nuts, jsut to eh point i want to cum harder than ever all over you

Treba samo posjetiti par tih dirty talk foruma. Uvijek isto. Tko će stalno nešto novo smišljati? Čita se to kao telefonski imenik; sve strahovito nalikuje jedno na drugo; usprkos silnom naprezanju vlada stereotipnost i repetitivnost ad nauseam.

oh yeah fnck me right there
OMG you cock feels soo good
Can I have more, I want more
will you cum in my mouth


Motivi variraju u rasponu od oko šest različitih te glase (u sukusu, taksativno nabrojani): jel' voliš kad te jebem; želim te u sebi; puši ga droljice; hoću da me ližeš; svršim ti; svrši mi. Otuda se kao znatan problem javlja predvidljivost bezobrazluka, čime bezobrazluk prestaje biti bezobrazan, postaje gola mehanika. Prizor djelatnice na sexy telefonu koja turpija nokte dok s dosadom dahće u slušalicu, pridržavanu ramenom. Zamislimo ono dvoje kako po n-ti put deklamiraju tu istu litaniju: jelvoliškadtejebemželimteusebipušigadroljicehoćudameližešsvršimtisvršimijelvoliška... itd., u krug, sa znakom iterativa, zaglavljeni kao Bill Murray u beskrajnom danu.

—

Narastanje erotske siline uvjetovano je postojanjem brane neočekivanja, koja koči. Kada nedostaje zakočenost, izostane i pravi, sirovi, neobuzdani rajc. Tada se ne zna što pametnije nego zadaću proizvodnje usijanja prebaciti u sadržajnu sferu. Kao biva, nije do momenta transgresije, nego do što, do sadržaja rečenog. Da tobože problem uopće nije u tome što je ona brana – sagrađena na (preostalim) stidnostima, tabuima i inhibicijama, čije rušenje tek i stvara uzbuđenje – među njima već srušena. Proste riječi survale su im se u rutinski tok, ispunjavanje domaće zadaće, ali misle si oni: ako nisu nešto u(s)palile, mora da je to zato što sadržaj nije neki – treba naći nešto maštovitije. Pa se pita za tzv. Fantazije. 'Ajde sad, trgni se, sigurno imaš neke svoje Fantazije! Francuska sobarica, možda? Izmisli nešto nasilu, u krajnjem slučaju; treba biti kreativan, mašta, imaginacija, ovo ono. Odi na forume, potraži tamo neke lajnove, ako ništa drugo.

—

''Stavit ću se u tebe i jebati te snažno i duboko'', prijeti se on. ''To je najbolji kurac koji si ikad probala, drž' se sad, jebat ću te, jebat ću te!''

Samo se okrenula na drugu stranu. Ne, nije se uvrijedila, nije to bilo previše vulgarno za njen ukus. Bilo je mrtvo, kao pokvašeni barut koji ne može opaliti.

Danas na teletekstu RTL-a, stranica 131, naslov: Dosad nepoznat Caravaggio!

S uskličnikom! Uzbuđeni smo. Uzbuđeni smo, jer otkriven je novi Caravaggio!

Sadržaj stranice 131: Dvojica talijanskih povjesničara umjetnosti tvrde da su pronašli više od stotinu skica i slika renesansnog majstora Caravaggia. Riječ je o djelima koja se čuvaju u milanskoj palači Sforza, u kojoj je Caravaggio učio slikati kao mladić. ''Crteži su oduvijek bili tamo, no nitko ih nije pripisao Caravaggiu. Nisu bili skriveni, svi su ih mogli vidjeti. Nadamo se da su povjesničari u pravu'', poručili su iz Ureda za kulturu.

Ideš Đurđa!

Kakva senzacija, plješćemo ručicama!

Još najvažnijim mi se čini ovaj moment da su crteži oduvijek bili tamo. Samo se nije mislilo da su Caravaggiovi. Pa nismo pljeskali ručicama. Sad kad se misli da jesu, možemo pljeskati, triput hura za Michelangela Merisija zvanog Caravaggio, još dodatno medijski atraktivnog zato što je mlad umro nakon turbulentnog života!

Ali, što sad... što je to... kao neki déja vu da me spopada odozada...

Sjetio sam se! Pa prije svega par tjedana sam čitao sličnu vijest: Otkriveno još jedno nepoznato Caravaggiovo djelo...

A i prije dva ljeta također: Senzacija u Rimu – Otkriven novi Caravaggio?

A zimu iza toga pisao sam Fetiš pečata, u kojem sam prenio jedan članak iz 2006. o tome kako su u Francuskoj – pogodite što – otkrivena dva nova Caravaggiova djela.



Našli dvije slike, koje sedam jebenih godina nisu nikoga uzbuđivale, a onda, kad se otkrilo da uopće nisu neke no-name, nego – pazi sad – Caravaggiove, ni manje ni više, nastalo je slavlje i općenarodno oduševljenje slikama. Dotad su to bile slike kao slike, koga briga; najedanput su shvatili kako su ultramegagenijalne.

I uvijek to isto: je Caravaggio ili nije Caravaggio? Nove medijke ličnosti Curuz i Fedrigolli atribuiraju stotku njemu, no nemojmo požuriti... Drugi povjesničari umjetnosti izrazili su međutim sumnju u tvrdnje Curuza i Fedrigolli, te su ocijenili da su potrebna dodatna istraživanja.

Zašto je to tako iritantno? Zato što se obavezno nalazi u rubrici Kultura, pa svi imaju dojam nečega sofisticiranog, pametnog i uzdižućeg (kulturnog), kad ono – imbecilno da ne može biti imbecilnije.

Pitanje odgonetanja autorstva i ''autentičnosti'' kao majka svih vijesti s polja umjetnosti. Eno, gle, pažnja, nađeni su negdje nekakvi ''dosad neotkriveni'' crteži i skice... Michelangelo ili ne Michelangelo? Ili: opa, evo ovdje jedno ''izgubljeno remek-djelo'' – ali da li je to Leonardo ili Rafael? Ili nije ni Leonardo ni Rafael? A možda je Tizian?



Kulturnu publiku, stručnu i nestručnu, rajca ne stvarno umjetnost, nego umjetnička Imena, koja nešto za što ih inače nije briga čine znamenitošću, zbog čega onda na to svršavaju, dive se i padaju na koljena, u stilu bezbožnog naroda oko zlatnog teleta.



Pogledajte tu navalu! Što se to tako slatko dijeli? Pošto očito ne u sferi umjetničkog sadržaja (kao nominalnog povoda za postojanje i posjećivanje muzeja), kod silnog nahrupljivanja u duge dvorane i ostatka sistema kunsthistorije, valorizacije i interesa ter poklanjanja pažnje djelima očito je daleko više riječ o fetišističkoj strani umjetnosti i toj njenoj značajci da etabliranošću postaje znamenita. Ili slavna, da budemo jasniji.

Kvrc-kvrc i škljoc, što bliže svetom zakutku...

Ljude privlači blještava aura slave, kao muhe govno.


Slika govori o obožavanju slavnih osoba.

Oh, to su strašne sramote! Kad bismo (govorio je Gombrowicz jednom prijatelju na izlasku iz muzeja), umjesto da analiziramo boje, podvrgli strožem, eksperimentalnom istraživanju reakcije gledatelja, izmamili bismo na površinu neizmjernost iskrivljavanja, od koje bi se svi Panteoni s treskom srušili i sa stidom bi izgorjela Sikstina. Spektakl, show i zabavni program ulaženja iza vrata slavnih. Muzeji s autentičnim remek-djelima po zidovima su nešto kao ''Gloria'', ''Stars'', ''Extra'', ''Story'' umjetničkog (polu)svijeta: onako kao što na određene društvene skupine efekt slinjenja polučuje spektakl imena Britney Spears ili Angelina Jolie, takav isti efekt polučuju imena kao Caravaggio, Leonardo, Cezanne, Picasso na drugu supkulturu obožavatelja; jer to su ta lica prije bilo čega drugoga nama danas: selebritiji rubrike kultura, i kao takva pogoduju za sve bouvarde i pécouchete svijeta koji kao pošteni malograđani imaju tu potrebu predstavljati se na razini fasade kulturnijima i upućenijima.

Ne zaboravimo ni relikvije, kao kod svih svetih i slavnih!

Već i vrapci na granama znaju da su hrvatski navijači izdvojeni kao poseban i zapravo jedini rasistički slučaj na netom završenom Euru (a neki vrapčići skloniji teorijama zavjere čak pjevaju i o tome kako je baš zato hrvatska reprezentacija i ispala ranije nego što je zaslužila (u sprezi sa sudačkim pogreškama tradicionalno nesklonima Hrvatskoj)). Banane Balotelliju pod noge i slično. Balotelli je, u drugim vijestima, za one koji to još ne znaju – inače crnac.

Mene to vrijeđa kao Hrvata, kao roditelja, kao sportaša, jer dolazim iz moderne, otvorene, tolerantne zemlje u kojoj su svi dobrodošli, izjavljivao je Slaven Bilić na licu mjesta, a onda još nešto govorio o tome kako je kod bacača banana riječ ne o glavnini hrvatskih navijača, nego o teškoj iznimci, o šačici počinitelja, te zaključivao kako je Hrvatska sve samo ne rasistička zemlja.

Danas doznajemo da se Balotelli nešto pokefao s Buffonom. Od svega deset komentara ispod članka objavljenih do trenutka objave ovog posta, jedan naglašava kako nije da mu ijedan crnac smeta, ali nek' se ipak zna da je Balotelli jedno obicno CRNO G.V.O od covjeka (ako tko nije primijetio iz prve, važno je naglasiti da je baš crno); drugi suho istiskuje kroz usta dvije prezrive riječi: berač pamuka; treći bi ga poslao natrag u Afriku pa nek se tamo bahati; dvojica pak ne pitaju koje je boje, nego ga samo - za svaki slučaj - u svojstvu upućenih poznavatelja predmetne osobe - označuju kao govno sugavo, odnosno nezrelo derište, sa posebnim potrebama; šesti ga, naprotiv, hvali i pomirljivo priznaje da je ovaj crni Talijanima jedini koji valja, a da ne bi bilo kako je ovo ''crni'' tek konstatacija, ne odmah i vrijednosni pogled odozgo, nedvosmisleno podvlači: (unatoč tome što bez ''crnog'' Italija ne bi, kaže, ni dospjela do Eura) gadi mi se njegova faca.