pero u šaci

Evo objašnjenja.

O čemu govorim? Pratio sam pomalo (ili prije, lurkao) belaj što se zadnjih dana razbuktao kod Modesti. Završilo je njenim uzdahom, već prilično na strani rezigniranosti: sve smo to već prošli milijun puta, ta koliko ćemo još.

O čemu govori? Dospjela ona, uz još pokojeg suvislog komentatora, na megdan crnoj falangi od koje se svi argumenti, čak i oni najoštriji, najtvrđeg šiljka ili najvećeg kalibra, odbijaju uz impresivnu zvonjavu, kao od metalnog oklopa. Treba razumjeti što je to falanga: tajna njene neprobojnosti je u gustom živom zidu, u ovom slučaju nepatvorene gluposti, koji blokira recepciju ičega pod kacigama. Pomalo podsjeća i na nedodirljivost noja, kojem, kad gurne glavu u pijesak, nitko ništa ne može.

Najupadljivija u obračunu kod MB korala (jer bilo bi previše nazvati to i raspravom, kamoli polemikom) bila su učestala stajanja u čudu suvislih učesnika, spomenutih. Falangina otpornost na inteligenciju pokazala se besprijekornom. Zid oklopljenosti i mrak pod kacigama. Mrak mrkli. Samo gledaš i čudiš se. Tmina. Tmica. Tma i tmuša. Beskrajna tama. Ni tračka svjetla. Neprosvijetljenost do jaja. Što je ovo, za ne povjerovati! CAPS LOCK, ZABOGA!

Wall se, recimo, zapanjio (količinom i koncentratom gluposti po cyber-kvadratu prostora), a Modesti je ostala razjapljenih usta (taman kad se čovjek opusti i pomisli da se vidjelo i čulo sve, uvijek ispod tog kamena izmili nešto novo i neviđeno, nešto što jednostavno pomete ono prijašnje).

Kako to objasniti? Wall nalazi da u svakom slučaju imamo fenomen za promatranje: gdje su sociolozi, da promotre LionQeen, Blade i Panonske Pere, arhetipske likove, tipične Hrvatine u rasponu od priglupih i polupismenih, do hsp-studentarije, kako žive i dišu u cyber-space okruženju?

Sentimenti većinske populacije (kako hrvatske, tako i svjetske) naginju od blago do oštrije udesno. Je li velika podudarnost takve raslojenosti s činjenicom da većina populacije (kako hrvatske, tako i svjetske) mjeri IQ do 110, u rasponu (prema Stanford-Binet skali) od mediokriteta do idiota – samo koincidencija? Pada mi na um ona Tomićeva replika Nevenu Sesardiću od prije par godina: Zašto mislite da su desničari gluplji od vas, pita Sesardić. Pa, otvoreno govoreći, zato što jesu. Ovo možda ne zvuči kao ozbiljan ulazak u polemiku, ali kada pomislim na hockey mom Sarah Palin, jednostavno ne mogu odoljeti. Guvernerka Aljaske i potpredsjednička kandidatkinja Republikanske stranke, nova zvijezda američke desnice, glupa je kao čekić. Ne mogu se zaista sjetiti primjera da se ikada i igdje na ljevici pojavila osoba tako mizerne sposobnosti rasuđivanja, a da je imala toliko mnogo sljedbenika. Kaže sam Sesardić u svom prvotnom članku: Ja sam desničar. Bliži su mi američki republikanci od demokrata, engleski konzervativci od laburista. Moja je reputacija u mnogim intelektualnim krugovima, zbog toga, loša. Svaki brucoš sociologije znat će da u socijalnoj stratifikaciji vlada sljedeća funkcija obrnute proporcionalnosti (pravilna, neumoljiva): što viši IQ i viši stupanj obrazovanja, to manji postotak rigidnosti, desničara, praktičnih vjernika i političkih konzervativaca. Zato Sesardić i je anomalija u svojoj okolini – po sveučilištima, barem onima ozbiljnijima, kao rasadištima intelektualaca, takvih kao on već jedva da i ima. Primjerice, u jednom eseju F.A. von Hayek kao nešto najvažnije ističe zadatak da se ispravno shvati razlog zbog kojeg su intelektualci u tolikoj mjeri skloni socijalizmu. Prije nego pitate: Hayek je prominentni ekonomski teoretičar koji je navaljivao s čistog desnog, neoliberalnog krila, mezimac Busha starijeg i Thatcherice (na čiju preporuku je i odlikovan od strane Kraljice). U pitanju je, prema tome, fenomen toliko vidljiv i općeraširen i nesporan da se jednostavno podrazumijeva; tvrdnja koju nije potrebno posebno dokazivati; i sami oponenti ju prihvaćaju, kao datost. Fakt: desni svjetonazor rijetkost je među inteligencijom. A cvjeta među nepismenijim, nenačitanijim, neobrazovanijim stanovništvom, kao i općenito onima, da kažemo s taktom, više challenged. Nisam pobornik tzv. znanstvenih teorija o prirodnoj debilnosti desničara, ne slaže se sasvim Wall. Ali u nadrealnim situacijama poput ove u kojoj je sudjelovao kao da nema puta naokolo i u napasti je promijeniti mišljenje: sve češće nas priroda i društvo demantira; desno razmišljanje,desničar po definiciji (čak/posebno u SAD) znači biti donekle mentalno hendikepiran desničari su prirodno glupi.

Velika falinga falange (zbog koje je, uostalom, i povučena iz optjecaja s bojnih polja najkasnije do 18. st.) je u njenoj izrazito slaboj agilnosti: nema majci da se to pokrene s mjesta.

Toplo... toooplo... vruće! Modesti se na jednom mjestu skroz približila središnjoj točki mentaliteta falange: naime, kad nema racionalnog odgovora niti ga traži na nešto što joj se iracionalno ne sviđa, Lion Queen refleksno plasira optužbe i tlapnje o mrziteljima sveg hrvatskog, o unutarnjim i vanjskim neprijateljima hrvatstva, jer su one njen pseudoracionalan odgovor samoj sebi, jer su one njen jedini odgovor samoj sebi zašto joj se netko ili nešto ne sviđa: jer je taj, tko god taj bio, sigurno mrzitelj svega hrvatskog.

Tko kaže da se na fejsu samo gubi dane? Prekjučer sam – znači, taman sinkrono s predmetnim pičvajzom – nabasao, ljubaznošću jedne frendice (koja vjerujem da i čita ovo sad; N., pozdrav ako čitaš i thx!), na photo dolje.



Odbijam kritički misliti, jer sam emotivno navezan na prekoncepciju, to se tu kaže. Fiziognomička gesta čepljenja ušiju. Von Hayek se pitao o razlogu. Možda bi mu to bio odgovor: desnoj svijesti nasušno je potrebno da si čepi uši – a kritički intelekt je, međutim, međusobno isključiv sa začepljenim ušima.

Ali otkud uopće jedna takva neobična potreba? O tome sam temeljitije ovdje pisao: Biti vjernik znači presijecati raspravu, očitah.



Treba se utvrditi u vjeri, tj. jednom zasvagda joj se zakleti na vjernost, sve protuargumente koje ubuduće čuješ unaprijed odlučiti da ćeš odbaciti. Potreba da presiječeš i utvrdiš se očito je znak dubokog nepovjerenja prema samome sebi, u vlastitu sposobnost rasuđivanja. Predaješ se radije na upravljanje Crkvi, koja je institucija i neizmjerno je pouzdanija; nemoj sam, Crkva će znati za tebe. Umjesto da razbijaš glavu – dolje s vlastitom glavom! – zar nije puno ljepše i sigurnije pod zakletvom ostati pri Istini koju si prihvatio. Jer znaš dobro da je tvoja vlastita pamet prevrtljiva – i što ako te jednom prevari? Iracionalnost takvog umovanja sadržana je u nedodirljivoj zadanosti premise po kojoj ne možeš dopustiti da ostaneš bez vjere, jer ti je nasušno potrebna. Unutrašnje proturječje bode oči: utvrđuješ se u Istini zato što ne znaš koliko možeš vjerovati vlastitoj glavi... u redu, ali čijom si onda glavom došao do zaključka da je baš ta Istina ona kojoj možeš vjerovati? I to je isto jedan sud koji si donio. Zašto baš na toj točki, i jedino na toj točki, odlučuješ vjerovati vlastitom sudu, a na svim sljedećim točkama strahuješ da mu nije previše za vjerovati? I što je najčudnije – na toj jednoj točki onda odlučuješ biti apsolutno siguran? Odlučuješ znati da je ta ispravna.

Imamo posla sa zazorom ili čak pravim pravcatim strahom od vlastitog upuštanja u kritičko mišljenje. Jer isto bi predstavljalo riskiranje svog inicijalnog aksioma, te potencijalno moglo dovesti do njegovog odbacivanja. I to je točka na kojoj dolazimo do one najbazičnije definicije desne, konzervativne svijesti: ona gaji jaku emotivnu vezanost za svoj inicijalni aksiom (prekoncepciju). Čini apsolutni imperativ od toga da ga se ne odbaci, ne izgubi, da se aksiomu ostane vjeran. Kao svaka falanga, micanje s mjesta nije ono čime se bavi. To je shizofreno zasnovano, jer je izraz apsolutnog nepovjerenja u vlastiti sud – na osnovu apsolutnog povjerenja u vlastiti sud. Daješ posvemašnju prevagu jednoj svojoj glavi (inicijalnoj) pred drugom svojom glavom (budućom, koja bi potencijalno promijenila stav), bez utemeljenosti. Ako misliš da ne možeš vjerovati onom sebi, zašto istovremeno možeš ovom sebi? Na osnovu čega različito vrednuješ svoje dvije glave?



Stvar je, naravno u tome, da je zauzimanje ovakvog apsurdnog stava motivirano ne iz snažne i duboko promišljene filozofske uvjerenosti, već a priori, kao sredstvo kolektivne identifikacije, deklariranja pripadnosti. To se popije s majčinim mlijekom, preuzme se kao već gotovu, naslijeđenu svijest, pokupljenu ideju, tako nas se, eto, učilo – pitanje odgoja, tradicije, mimo racionalnosti. Freudovo područje: Tako se superego djeteta ne stvara prema slici roditelja, nego upravo prema slici roditeljskog superega; ono se puni istim sadržajem, postaje zastupnikom tradicije, svih vrijednosnih sudova koji su si utrli put kroz naraštaje.) Postaje ekstremno važno, iz okoline nadiru snažni pritisci na rastuću individuu da se emotivno identificira i s ponosom određuje (npr.) ''Hrvatom i katolikom''. Kroacijo, iz duše te jubin i svake noći za te Boga molin i nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku sine voli (minimalno ka mater: može i više, ali nikako manje od toga). Mi Hrvati i katolici! Mi, koji hrvatski dišemo, hrvatski mislimo!



Lion Queen je Modesti u gornjem primjeru počastila s klasičnim čepljenjem ušiju. Svi argumenti odbijaju se od njenog hardcore oklopa, jer ona zna svoje, u posjedu je apriorne prekoncepcije na koju je emotivno navezana, u kojoj se odavno, jednom zasvagda utvrdila. I nema šanse da bi se pokušala otčepiti: pa nije luda svoj inicijalni aksiom stavljati na probu, to rade samo izdajnici i ostala bagra bez Boga i Domovine. S obzirom da je racionalno polemiziranje pri začepljenim ušima nemoguće, uzvraća radije s par all-star plotuna iz standardnog arsenala patriotske diskvalifikacije (mrzitelji svega hrvatskog, tuga za Jugom).

Ali možda i reprezentativniji primjer začepljenih ušiju uslijed bivanja slabom na inicijalni aksiom, bila bi – zbog veće temeljne civiliziranosti – Odmak. Prispijevši na bojno polje u kojem s jedne strane naviru istinski zloćudni stavovi (kao onaj da su konc-logori kolaterala, poziv na linč političkih protivnika i slične splačine iz nepresušnog repertoara LQ), a s druge nazivanje tih stavova pravim imenom, tj. istinski zloćudnima, ona nalazi za shodno, k'o prstom u govno, ubosti krivicu ovog drugog (?!) (na ime demokratske rasprave, odnosno staloženosti i uvažavanja, jer da svatko treba imati pravo reći svoje bez da virtualno padaju glave zbog ideologija; mora se dati i onima s drugačijim mišljenjima živjeti i govoriti). Prije svega se, ističe ona, mora pristojno razgovarati o svemu inače imamo linč verbalni ili čak i fizički jer je to vrlo blizu jedno drugome (te potpuno deplasirano prepričava neki film u kojem su čovjeka zatukli, pa tek onda pitali). Stvarno, Odmakice? Da sutra dođe neki Karadžićev i Mladićev veliki fan i stane besprizorno objašnjavati kako su Srebreničani samo dobili što su i zaslužili, tebe, dakle, ne bi on zgrozio, već naprotiv, oni koji bi mu odvratili da je poremećen? Jer, ipak, na taj način bi krčmarski razgovarali, a najvažnije je – i jedino važno! – razgovarati decentno, s mjerom, a sugovornika uvažavati, dati i njemu s drugačijim mišljenjem živjeti i govoriti. Što god govorio, jel' tako? Privid nepristrane objektivnosti, uz inzistiranje samo na apstraktnoj kulturi dijaloga, e da bi se tim bolje držalo tercu ovoj strani, našijenskoj, kojoj ju srce vuče. (Kaže: mnogi su i zlonamjerni i puno im smeta ova država, domovina ili što već jest, možda prisilno boravište. Identificira se sa svima onima koji ''hrvatski dišu'', dajući po prstima Wallu, jer da ih odmah smjesti u ustaše. Na LQ nije imala nikakvih primjedbi.) Kad joj Modesti doslovno nacrta zašto joj takva intelektualna nepoštenost i neprincipijelno ljigavljenje uopće nije neka fora (smeta ti obdukcija zla jer nije ugodna, a na zlo šutiš), kakvu je repliku Odmak imala na to? Kontrargument neki? Ma jok, mlatnula ih svojom tipičnom crvenom haringom i zbrisala pod suknju prekoncepcije, retoričkim pitanjem: zar je možda zloćin reći: Ja sam Hrvatica?

Famozno ''hrvatski misliti'' kao de facto likvidacija mišljenja uopće.

Conditio sine qua non za bilo kakvu vjerodostojnost je da se bude skeptikom, inzistira Nietzsche. Zato što čovjek s apriornim uvjerenjem ne može sebi dozvoliti intelektualno poštenje: potreba za vjerom, za bilo kojim bezuvjetnim da i ne (...) potreba je slabosti. Čovjek vjere, ''vjernik'' svake vrste obvezatno je ovisan čovjek – čovjek koji ne može sebe postaviti kao svrhu, koji uopće ne može postavljati ciljeve polazeći od samoga sebe. ''Vjernik'' ne pripada sebi, on može biti samo sredstvo, mora biti potrošen, potreban mu je netko tko će ga trošiti. Njegov instinkt odaje najveću počast moralu obesebljenja: na taj ga moral navodi sve, njegova pamet, njegovo iskustvo, njegova taština. Svaka vrsta vjere sama je po sebi izraz obesebljenja, samootuđenja (...) Mnoge stvari ne vidjeti, nikada ne biti objektivan, biti skroz-naskroz pristran, imati strogu i potrebitu optiku u svim vrijednostima – samo je to uvjet da takva vrsta čovjeka uopće postoji. No, time je ona suprotnost, antagonist istinitosti – istine... Vjerniku uopće nije dopušteno da savjesno razmišlja o pitanju ''istinitog'' i ''neistinitog'': biti pošten u tom pogledu značilo bi za njega odmah propasti.

Ali vratimo se fejsu: još sam na nešto tamo nabasao! Fejsam ja jučer tako, ne sluteći ništa, gledajući svoja posla, kad mi najednom u vidno polje ulazi članak iz Peščanika, naslovljen Konzervativna psiha, autora Joshue Hollanda, koji su preveli. Zaintrigiran, otvaram, čitam... i tada dobijam inspiraciju za ovaj post! Sve mi se u tom momentu posložilo ovo gore što sam napisao. Prethodno nisam imao ambiciju, mada mi se neki dojam od zbivanja kod MB korala jest zadržao, komentirati ih ni podrobnije analizirati. No, članak je dao ono definitivno objašnjenje što sam ga najavio u prvom retku – i upalio mi lampicu.

Prvo što treba primijetiti je mjesto na kojem se kaže da se liberali i konzervativci toliko gložu zato što naprosto obrađuju informacije u sasvim različitim, često dijametralno suprotnim okvirima. Treba potom odskrolati do podnaslova ''Gašenje mislećeg mozga'', gdje se govori o dva nivoa funkcioniranja mozga: prvi instinktivni i vrlo brz, drugi sporiji i svesniji. Prvi podrazumijeva intuitivnu obradu ili ''kogniciju prvog sistema'', a drugi proces rezonovanja ili ''kogniciju drugog sistema''. Ključna caka je da ne mogu raditi istodobno – ili jedan ili drugi. Ako je na djelu ''intuitivna obrada'', ''proces rezoniranja'' bit će izvan funkcije. U prijevodu, brzo intuitivno reagiranje blokirat će mozak; kada neko pitanje shvatimo na emocionalnom nivou (prvi sistem), brzo donosimo zaključak ne baveći se preterano detaljima. Uglavnom, teza članka, potkrijepljena istraživanjima, je da će takvom modusu obrade informacija (u kojem je misleći mozak blokiran, s oslanjanjem na brze zaključke) nemjerljivo češće pribjegavati konzervativci – a koji će to i biti uslijed okolnosti da pripadaju dijelu čovječanstva od prirode ustrojenom s razvijenijim ticalom strahovanja, te većom reaktivnošću na prijetnje.



A i Ante Tomić je, inače, u onoj replici Sesardiću, kao ključ za razumijevanje desničara našao isto to: Možda vam se učini preuzetna tvrdnja da jedna duševna osobina objašnjava čitav svjetonazor, ali ja zaista mislim da je ljude politički odredio sasvim osobni osjećaj ugroženosti i neprijateljski doživljaj svijeta. Osobnu su nesigurnost projicirali na svoj narod, rasu, državu, zajednicu, kulturu, tradiciju, svoj "način života", da se poslužim izrazom Georgea Busha. Desničari obožavaju represivni aparat jer se u sebi osjećaju nezaštićenima, sviđa im se snaga jer im je nelagodna vlastita slabost. I tu, iz njihovog privatnog straha, počinje sukob protiv obično izmišljenih neprijatelja, sukob zbog kojega će pristati na svako ulaganje u naoružanje, čak i kada to znači da njihova djeca neće imati dobro zdravstveno osiguranje. Zadnji novčić će dati za obranu svoga "načina života", ne shvaćajući da je njihov "način života" zapravo sranje nevrijedno obrane. Ono pak čime se Tomić nije dalje bavio, a Hollandov članak nam objašnjava, je ovo prebacivanje mozga s jednog na drugi modus rada. Taj prvi, ''intuitivna obrada'', kojem su generalno skloniji konzervativci, ima svoj razlog postojanja, i to vrlo jak. Članak se poziva na knjigu Republikanski mozak, autora Chrisa Mooneya, koji kaže kako nekada postoji veća evoluciona korist od toga da instinktivni, refleksivni procesi dominiraju. Ako ste drevni čovek i šetate savanom, i začujete šuškanje u žbunju, bolje je da odmah pretpostavite da je u pitanju lav i da vam proradi instinkt za borbu ili bežanje. Ako zastanete da procenite dokaze da li je to možda lav, velika je šansa da nećete preneti gene na buduće generacije.

Refleksi im uvijek spremni: super za njih. No, postoji i druga strana medalje. Odlični refleksi, pošto se, čuli smo, jedno događa nauštrb drugoga, imaju svoju cijenu. Što je komparativna prednost u savani ili džungli, katastrofalan je minus u polemici. I uopće svugdje gdje se traži kritičko razmišljanje. Impuls za korištenjem prečaca i brzih pojednostavljenja na tom terenu dovodi, obratno, do groznog, tromog duha, teretnog, s antielastičnošću falange, ograničenog i tvrdokornog u čepljenju ušiju = slaboumnog, koji traži zaklon u dogmi, koji se utvrđuje u inicijalnim aksiomima i prekoncepcijama na koje su ga emotivno navezali.

(A i na ovo sam nabasao jučer na fejsu – E., hvala!)