Jebeš 20 lipa, mislim si.
Odem ja u pauzi po marendu, prvo do mesnice i tamo kupim 20 deka pečenice, 20 lipa kusura ostavim, ne uzmem. Jebeš 20 lipa. Pa u dućan da kupim majonezu. Dođem na blagajnu, cijena 5 kuna 40 lipa. Gledam u novčanik, od kovanica jedan medo, jedna tuna i od lipa još jedna 20-ka, maslina. Sine mi – e, da mi je sad još i ona maslina iz mesnice, taman bi bilo za metalno odbrojati medu i lipe. Ma dobro, mislim si, ista kita, dam medu i tunu, koka mi vrati lipe i kunu.
Odem ja poslije posla u supermarket, u nabavku. Hoću kolica, kolica hoće medu ili tunu. A ja nemam ni medu ni tunu. Sine mi – e, da mi je bila u dućanu ona maslina iz mesnice, sada bi me u džepu čekala taman tuna, a ne kuna i 80. Ma dobro, mislim si, ista kita, samo moram do info-pulta da mi razmijene cenera. Na info-pultu našao se i jedan gospodin, a bio je vrlo ljubazan i šarmantan. I ništa, to je bilo to, pozdravim gospodina, dobijem dva mede, uzmem kolica.
Odem ja par tjedana kasnije u banku i, čekajući na svoj broj, slučajno sjednem do istog tog gospodina s info-pulta, skužimo mi da se odnekud znamo, pozove me na kavu, i tako, one thing led to another, potroši me kao medu u dućanu, zaljubimo se mi, i što još da vam pričam, nakon nekog vremena ostavim ja obitelj radi njega, uselim se s njim, čak ga i uhljebim na visoku funkciju pomoću svog političkog utjecaja, no tu ubrzo započne silazna spirala, pokaže se kao bahat i neodgovoran, ispostavi se da kao medu u dućanu ne troši samo mene, nego i koku, pojave se napetosti među nama i dok si rekao mjesec dana dogodi se da me prvi put zvizne, dok si rekao još jedan mjesec odlučim se vratiti obitelji, što on ne mogne podnijeti pa me, pizda jedna nadroksana, ucmeka s leđa na vratima.
Jebem li ti 20 lipa! Da ti jebem!
(
link)
