pero u šaci

Poneka žena jedino oskudnom haljinicom može okajati svoje grozno čedne riječi.

Mislim da je ovo pjesma broj jedan ikad otpjevana na ovim prostorima. Mada mi je, suprotno prevladavajućem ukusu, čak bolja kad ju Arsen sam pjeva...



Bolja mi je zato što upadljivo brža, odrješitije izgovarana i na svim ključnim mjestima (sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja - prostakušo i plemkinjo moja! - lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva - milion nježnih i bezobraznih podataka - poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža - dodirni me ispod stola koljenom, generacijo moja, ljubavnice - ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite) manje sanjiva i sjetna, a više zavjerenička u ljubavi.

Jer stvar upravo i je u tome što se radi o ljubavi zavjereničkoj po tipu, o dvoje koji su se prepoznali u svijetu koji je drugačiji pa se ''ne daju'' tom svijetu, uporno odbijaju tu obalu ''napustiti i predati bezvoljno'' - dakle, o posebnom, rezonantnom ''saučesništvu'', partnerstvu u zločinu koje više nemamo, ali još uvijek možemo iza njega cijelim sobom stati, zbog kojega uvijek ostajemo mladi i nepredani svijetu izboranog duha.

A ima i tumačenje po kojem Arsen pjeva onoj koju je znao, a Rade o onoj o kojoj je slušao...

Što imam toliko protiv Papca i njegovih?



Ma ponavljam se. Sve sam to već detaljno pobrojao u seriji postova o puritanskoj s(a)v(i)jesti, ionako jako prisutnoj u literaturi, pa sam se recimo poslužio filmom Čokolada, u kojem je Juliette Binoche, ''maker of sweet things'', proglašena Sotonom što nas iskušava, mami i dovodi u napast, pa Čehovljevim arhetipskim likom profesora Beljikova, čovjeka u futroli, kojem su ''bile jasne samo okružnice i novinski članci u kojima bi se nešto zabranjivalo'', Hanekeovom Bijelom vrpcom kao vivisekcijom ideološke Čistoće koja igra prljavo, Nietzscheovom genealogijom puritanskog morala kao resentimana protiv rođenih pod sretnijom zvijezdom, a i završnu riječ dao sam istom autoru, alias Zaratustri, koji je sve koncentrirao u samo jednu rečenicu: Pozvao sam ih da se smiju svojim turobnim mudracima, i svima onima koji su poput crnih strašila opominjući sjedili na drvu života.



Ali više od svega mi se sada, povezano s povodom kojim se ponavljam, izdvaja Krausov aforizam, koji sam također tamo naveo, a i općenito često na njega podsjetim (jer tako mi je drag): Ne treba razotkrivati da oni piju vino, nego da propovijedaju vodu.

Naime...

dok su mu požrtvovni hodočasnici, fanovi i groupie obožavateljice kiptjeli u prekomjernom uzbuđenju



dok je dolijetao avionom


dok je dovožen papamobilom


dok sumnjiva lica građani nisu smjeli dublje udahnuti kuda je prolazio, pa i šire


dok su najvišim sigurnosnim mjerama pazili da mu se belo džez odelo ne smoči


dok je priman na najvišoj razini i darivan bedastoćama


dok je podizao ruke i dozvoljavao da mu ih se ljubi u potvrdu vlastite obožavanosti


držao snažne govore


koncelebrirao, kadio i općenito primjenjivao svećeničko ponašanje


dok su pizde, govnari i opernaćeni uhljupi vjetrili duše pojavom božjeg namjesništva



padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke brzo se peru

dok su se pioniri, omladina i ostatak pravovjernog puka spontano sjatili u slet








dok ga je reprezentativna selekcija dirljivo ispraćala, nalik seoskim babama kao jaje jajetu


dok je, odradivši propovijedanje vode nauštrb vina, obučen u svilu i kadif, s Prada cipelicama na nogama, letio nazad Airbusom 320 Croatia Airlines samo za njega mukte preuređenim u ekskluzivni papavion s koketnim stjuardesama, kristalnim čašama, biranim jelima i vrhunskim vinima




za vrijeme, dakle, svog tog smiješnog hodočasništva, dolijetanja, dovoženja, žandara, opravica, protokola, palamuđenja, govnarstva, sletova, vlažnih ispraćajnih rupčića i gurmanskog aviona, stjecaj okolnosti je htio da mi padne u ruke ni pet ni šest nego Filozofija vina. Koju dosad nisam čitao.

Samo zato pišem ovaj post: otkrio sam Filozofiju vina Bele Hamvasa!


I get religion quick
'cause you're looking divine

To je, počinje Hamvas, molitvenik za ateiste. On se nad njima sažalio. Ateisti su dostojni sažaljenja jer su jadni – uobraženi i glupi. Siromasi duhom. Bogalji. Slabi, siromašni i – zašto ne reći – smiješni. Iz tog neutješnog košmara, u kojem se skupa kuhaju poricanje, strah, laž, skrivanje, oholost i bogomoljstvo, proizašao je ateizam kao nadomjestak religije. Zabludjeli su, ispunjeni strepnjom i samoobmanom – treba im pomoći. Molitvenik za ateiste! I to takav u kojem se ne smije ni naslutiti da poučava molitvi. Velika stvar. Zbog toga, kao što kaže Nietzsche, govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno. Okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice.

Hamvas nas namjerno zbunjuje kodiranim jezikom. Kako glasi kôd? Religija = slavljenje života. Ateizam = negacija tog slavljenja, militantni asketizam. Radi se o religiji boga Dioniza. Jadni, glupi ateisti su oni kojima je pofalilo vjere u Dioniza, pa umjesto afirmativnog raspačavaju negativan stav prema životu.

(Tajm-aut: u trećem dijelu knjige Zaratustra poziva na neizmjerno i bezgranično kazivanje ''Da'' i ''Amen''. U Ecce homo, Nietzcheovoj posljednjoj za života objavljenoj knjizi, osvrtu bačenom na vlastito djelo, on Zaratustru naziva svojim magnum opusom. Tu je moj pojam ''dionizijsko'' postao vrhunski čin... Što točno čini Zaratustru? Ono halkionsko, lakonogost, sveprisutnost zlobe i bjesomučja (...) Psihološki problem u tipu Zaratustre jest poput onoga koji u nečuvenom stupnju kaže Ne, čini Ne, svemu čemu se dosad govorilo Da, premda može biti suprotnost duhu koji kazuje Ne; poput duha koji nosi ono što je najteže od sudbine, kob zadatka, premda može biti najlepršaviji i najonostraniji – Zaratustra je plesač – : poput onoga koji ima najoporiji, najstrašniji uvid u realnost, koji je mislio ''najbezdanije misli'', premda u njima ne nalazi nikakav prigovor ljudskom bistvovanju (...) Da svim stvarima, ''neizmjerno bezgranično Da-kazivanje i amenovanje''... ''U sve bezdane nosim i svoje blagosiljajuće Da-kazivanje''... Ali to je još jednom pojam Dioniza.)

Čitajući tako Filozofiju vina, kao prvo mi se vratila sva psihodinamika iz onog serijala ''Čovjek u futroli''. A k tome je još taman i vatikanski pontifeks paradirao zemljom, što je sjajna koincidencija.

Moja glavna postavka anatomije zanosa glasi: ljubav je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi kamen je kristalizirana ljubav, žena je živo biće ljubavi.

Crkva vina metafora je crkve pravih vrijednosti u životu, zbog kojih vrijedi postojati na ovom planetu.

Pijenje vina, istina, nema svoju muzu; ako je i nema, pravilno znade piti samo onaj u čijem je odgoju ona imala udjela, tko stalno čita pjesnike, u najmanju ruku sluša glazbu – ako je već ne sklada, tko uživa u slikama. Takav čovjek točno zna odabrati vrijeme za posao, za šetnju, za spavanje, za razgovor, za čitanje, i samo on zna kako idu ljubav i vino: bilo gdje, bilo kada i bilo kako. Inače ne trpim pedanteriju. Ona je nespojiva s vinom i ljubavlju. Onaj tko voli vino i žene, taj je boem. Ljudi reda su apstraktni i opterećeni brigama. Uvijek nešto s najvećom pozornošću sređuju, u bjesomučnom strahu kako to neće biti u stanju ponovo pronaći. Što će im, dođavola, taj strah? Budalaština je redati vrećice u ostavi poput knjiga, i glupost je od svega praviti katalog. Ne podnosim pedanta koji uvijek stavlja čašu na isto mjesto i ne uzima u ruku pileći batak. Mušičavi glupan, bio to muškarac ili žena. Najradije bi i svoje poljupce poredao tako da mogne izbrojiti koliko ih je bilo. Poredati ih, prema dužini, prema vatrenosti, prema slatkoći, zatim ih poslagati u kutiju, na njih staviti ceduljice s datumima i mjestima i sve to na kraju upisati u jednu veliku knjigu. Pri pijenju, i u istinskoj ljubavi, ovi manijakalni sređivači i higijeničari jednostavno su nepodnošljivi.

To je protiv ''apstraknog čovjeka'', koji se klanja lažnim vrijednostima i stoga ne zna cijeniti prave, odnosno ateist je. Ateizam je zapravo bolest. Bolest apstraktnog života. Za nju postoji samo jedan lijek: neposredan život. Zaljubiti se u prvu lijepu ženu, i to vrlo brzo, mnogo jesti, šetati u cvijeću, živjeti u borovoj šumi, slušati glazbu, uživati u slikama i piti vino, vino, vino piti. (...) A zatim će sama od sebe slijediti želja za poljupcima, branjem cvijeća, za prijateljstvom, pravim dubokim snom, za smijehom, i umjesto novina ujutro ćete čitati pjesnike.

Apstraktni čovjek, koji nadoknađuje osjetilni svijet smišljajući utvare, bezbojno, bezmirisno, bezoblično, bezokusno i bezglasno ništa. Karakteristika apstraktnog čovjeka je da svijet ne organizira na stvarnim osjetilnim iskustvima, već na takozvanim principima. Postoje dva osnovna podtipa: scijentifist i puritanac.

Obilježje je scijentifista da ne poznaje ljubav, već seksualni nagon; on ne radi, nego proizvodi; ne hrani se, nego troši hranu; ne spava, nego obnavlja svoju biološku energiju; ne jede meso, krumpir, šljive, jabuke, kruh s medom i maslacem, nego uzima kalorije, vitamine, ugljikohidrate i bjelančevine; ne pije vino, nego alkohol; svakog tjedna mjeri svoju tjelesnu težinu, ako ga zaboli glava pije osam vrsta praškova, kada od mošta dobije proljev trči liječniku, raspravlja o produžavanju ljudskog života, pitanje higijene smatra nerješivim jer četkicu za nokte može oprati sapunicom, sapun može oprati vodom, a vodu ne može oprati ničim.

A puritanac?

Scijentifist je bezopasniji, nespretniji i komičniji tip ateista. Puritanac je pak agresivan čovjek. Njegovoj agresivnosti nemalu snagu daje to što on misli kako je pronašao jedini pravi način življenja. Netko može biti puritancem i ako je materijalist, i ako je idealist, budist ili talmudist, jer puritanizam nije pogled na svijet nego temperament. Tome treba dodati još dvije stvari: slijepu vjeru u stanovite utvrđene principe te mračnu ograničenost i suludu i podmuklu borbenu spremnost u ime tih istih principa. Istinsku snagu puritancu daje to što je on očajni ateist. Svaku bi ženu koja je ljepša od prosjeka poslao na lomaču; isto bi tako svaki masni zalogaj bacio svinjama; onoga tko se smije osudio bi na doživotnu robiju; ništa ne mrzi više od vina, to jest, ustvari, ničega se toliko ne boji kao vina. Puritanac je apstraktni čovjek. Bezdušan. Kod ateista je uvijek veći problem sa srcem nego s pameću. Puritanac je istinski duševni bolesnik. Najkrvavije bitke i najstrašnije revolucije svjetska povijest može zahvaliti jedino puritancima. I sve to zbog toga što je on, jadnik, umjesto Boga otkrio princip. I on to zna. Zna i da je očajan. (...) Znade da to ne ide, ali on to ipak i dalje radi. Zna da je nesretna budala, i svejedno u tom ustrajava. I otud je strog, otud razdražljiv, otud borben, otud mračan i otud nasilan jer je očajan.



Postoji po Hamvasu, osim toga, i jedna varijacija na temu ateizma: pijetizam. Pijetizam je prerušeni ateizam, pijetist je isto takav bezbožac, samo mu je osim toga još savjest loša.

(Tajm-aut:za još jednom konzultirati Zaratustru. I vi ljubite zemlju i ono što je zemaljsko: upoznao sam vas dobro! Ali u vašoj ljubavi je stid i zla savjest – vi ste poput Mjeseca. Na preziranje zemaljskog nagovorili su vaš duh, ali ne i vašu utrobu: ali utroba je ono što je najjače u vas. I sad se stidi vaš duh što je podređen volji vaše utrobe, i s vlastitog stida ide skrivenim putovima, putovima laži. ''Bilo bi za me nešto najviše'' – tako govori vaš lažljivi duh samome sebi – ''kad bih na život gledao bez požude i kad ne bih gledao, poput psa, s isplaženim jezikom (...) O vi osjetljivi licemjeri, vi sladostrasnici! Nedostaje vam nevinost u požudi: i sad stoga klevećete svako žuđenje!)

Pijetist bi od čovjeka zahtijevao da živi na posijama i vodi, od najljepših bi žena tražio da šetaju u loše skrojenim haljinama, smijeh bi zabranio, a sunce prekrio crnim velom. Pijetist je antialkoholičar. Dobro znam da se već sablaznio i nad mojim geslom: kakvo li je to huljenje! Sablaznio se što sam se usudio kazati da se Bog nalazi i u kuhanoj šunki. Neka se samo smiri. Bit će tu još i neobičnijih stvari. Obećavam da ću mu pokloniti posebnu pozornost i da neću propustiti ni jednu jedinu priliku da ga sablaznim još i više. Ateista treba štedjeti jer je glup i neuk i ograničen i prost. Pijetist ne može računati na takvu obzirnost. Neka zna, budnim ću ga krajičkom oka vazda motriti, i što mu lice poprimi svečaniji izraz, to ću se više smijati. I što njegova srdžba bude jača, moje će veselje biti veće, štoviše – neću mu reći ni zašto.

Puritanac i pijetist: zapravo ista vrsta budale, samo je razlika u agregatnom stanju. Puritanca obilježava unutarnja autentičnost u okrutnosti, dok je pijetist više podlijegao pritisnutosti izvana. Puritanac: mržnja, fanatizam. Pijetist: sram, izigravanje. Scijentifistom se nije potrebno tako puno baviti. Sa svojim mušicama i praznovjerjima, on je u stvari nedužan čovjek. S puritancem, naprotiv, treba postupati vrlo oprezno. Po mome sudu tu postoji samo jedan lijek. Vino. Baš kao i za pijetista. Jer puritanac je pijetist koji već postaje teroristom; a pijetist je pak puritanac koji cmizdri. Pijetist koluta očima i pobožan je. Potajno skuplja bestidne slike, kada ga ne gledaju pije ponajviše rakiju jer to drži većim grijehom, te zato pada u još veći ponor. Pijetist živi tako da mu od srama zidovi sobe neprekidno plamte crvenim plamom. Sobe puritanca su samrtnički žute, jer on se ne smije odati čak ni kada je sam.

Doista fascinira ovo Hamvasevo ničeansko zlobno uživanje i lakonoga vedrina u potezanju za rep onih što propovijedaju Ne životu, vodu umjesto vina. Nisam mogao ne napisati ovaj post nakon čitanja Filozofije vina, jer u ''Čovjeku u futroli'', kao kritici puritanskog/pijetističkog uma, se sad točno osjeti koliko spada u njega i koliko mu nedostaje što mi je ona tek naknadno dospjela u ruke!

(Nietzscheov tajm-aut: Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite – takve nas želi mudrost...)

Piti možeš bilo gdje, samo se nikada nemoj skrivati. (...) Budi bezbrižan. U tami se ne smije živjeti. Uvijek kaži: sada pijem vino. Nemoj pred sobom to poricati i nevolja će sama od sebe nestati. Nemoj piti poput pijetista ili puritanca, koji uslijed žderanja govore: ne jedem, ne jedem. Sve što zaželiš, učini. Ne odriči se, naročito ne ljubavi. Ni vina.

Nažalost, najezda puritanaca u svojoj prirođenoj agresivnosti i ekspanzivnosti neuništiva je, tih što s propovjedaonica kade, viču i opominju da su pronašli jedini dopušten način življenja. Koliko su se samo kod Čehova ljudi tiho u srcu radovali kad su sahranjivali Beljikova: osjećaj sličan onome što smo ga imali davno – davno, još u djetinjstvu, kad bi stariji otišli iz kuće, a mi sat-dva trčali po vrtu uživajući u potpunoj slobodi. Ah, slobodo, slobodo! Čak nagovještaj, čak slaba nada u njenu mogućnost daje duši krila, nije li tako? Vratili smo se s groblja u dobrom raspoloženju. Ali nije prošlo ni tjedan dana i život je potekao kao prije, surov, zamoran, besmislen, život koji nije bio zabranjen nikakvim okružnicama, ali ni potpuno dopušten; nije postalo ništa bolje. Istina, Beljikova smo sahranili, ali koliko je još ostalo takvih ljudi u futroli, koliko će ih još biti! Sve uzalud! Neuništivi su. Riješiš se jednog papca, dođe ti drugi, još gori.

Frank Zappa je '85 upozorio da najveća prijetnja ondašnjoj Americi nije sablast ''komunizma'', nego je to moving America toward a fascist theocracy, and everything that's happened during the Reagan administration is steering us right down that pipe. (...) When you have a government that prefers a certain moral code derived from a certain religion and that moral code turns into legislation to suit one certain religious point of view, and if that code happens to be very, very right wing, almost toward Attila the Hun...

Jesmo li shvatili prispodobu? Na koga li nas neodoljivo podsjeća ondašnja USA? Svjetovna legislativa u šupčanoj je simbiozi s izvjesnim puritanskim kodeksom, sve do zabranjenosti eutanazije, ozbiljnog razmatranja zahtjeva za kriminalizacijom pobačaja, po mogućnosti i umjetne oplodnje, preljuba, razvoda, masturbacije, kontracepcije, izvanbračne neapstinencije... da do križeva po zidovima javnih ustanova ili ''tako mi bog pomogao'' na zakletvi za predsjednika ni ne idemo.



Jedna je stvar kad zajapureni kretenski puritanac tiranizira samoga sebe, ali nešto sasvim drugo kad se bez pitanja utabori u svačijem špajzu ili spavaćoj sobi i ne da se istjerati. U cijeloj stvari je najbitnije da naša država, tobože sekularna, posla jedne sekte, pa bila ta sekta i većinska, nasilu čini općim problemom svih nas - dakle, čak i nas koji u papcu vidimo zloćudnu krepanu mačku – svi imamo biti kuš, plaćati crkveni porez, buđeni zvonjavom u ranu zoru, razglasom s hipodroma, ne pita nas se. Nelegitimno je to davanje sebi prava – i čak ne samo na privilegirani položaj, nego na položaj omniautoriteta u društvu, kojeg nitko nema pravo ne priznavati. Ili kao što je nedavno konstatirao taj briljantni marginalni analitičar: Izvor nesporazuma očigledno leži u tome što Katolička crkva u Hrvatskoj želi biti Crkva u katoličkoj Hrvatskoj, te iz središnjeg položaja pridjeva crpiti izvor moći.

Brešanova Država Božja: Bez potvrda o nazočnosti misama ništa se ne može, ni produljiti osobnu iskaznicu. Crkveni Ured za čistoću vjere pali knjige i u školama Darwina zamjenjuje biblijskom Genezom. Kazališta se zatvaraju, rock'n'roll je zabranjen, suknje sežu do gležnjeva, ljudi nestaju. Osim toga se kazneno goni one koji nedovoljno simpatiziraju Papu, a nedovoljno pokrivene turistkinje organi reda prinudno pokrivaju.

Dok srpski policajci, kaže, hvataju Mladića, naši hvataju Djevojku – to je to obilježje puritanske teokracije.

Pod utjecajem takvih ljudi kao što je Beljikov, za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu počeli su se bojati svega. Bojati se glasno govoriti, slati pisma, upoznavati se, čitati knjige, bojati se pomagati sirotinji, učiti je pismenosti...

Blaženi li smo mi Hrvati što smo smjeli platiti silne milijune ne bi li nam jedan takav tu širio svoju ateističku propagandu!