Mislim da je ovo pjesma broj jedan ikad otpjevana na ovim prostorima. Mada mi je, suprotno prevladavajućem ukusu, čak bolja kad ju Arsen sam pjeva...
Bolja mi je zato što upadljivo brža, odrješitije izgovarana i na svim ključnim mjestima (sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja - prostakušo i plemkinjo moja! - lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva - milion nježnih i bezobraznih podataka - poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža - dodirni me ispod stola koljenom, generacijo moja, ljubavnice - ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite) manje sanjiva i sjetna, a više zavjerenička u ljubavi.
Jer stvar upravo i je u tome što se radi o ljubavi zavjereničkoj po tipu, o dvoje koji su se prepoznali u svijetu koji je drugačiji pa se ''ne daju'' tom svijetu, uporno odbijaju tu obalu ''napustiti i predati bezvoljno'' - dakle, o posebnom, rezonantnom ''saučesništvu'', partnerstvu u zločinu koje više nemamo, ali još uvijek možemo iza njega cijelim sobom stati, zbog kojega uvijek ostajemo mladi i nepredani svijetu izboranog duha.
A ima i tumačenje po kojem Arsen pjeva onoj koju je znao, a Rade o onoj o kojoj je slušao...
Post je objavljen 22.06.2011. u 12:27 sati.