pero u šaci

Ima jedna kratka priča Harukija Murakamija, dugačko se zove, O sretanju 100% djevojke jednog divnog travanjskog jutra. U njoj se Murakami, kao što bi se dalo zaključiti iz naslova, vrti oko koncepta 100% djevojke.

A ti ne znaš zašto ti se u to njegovo travanjsko jutro probija onaj april.

Djevojka iz naslova nije objektivno savršena, kao 100% djevojka za svakoga, nego baš za njega. Kad ga prijatelj pita kakva je, on mora priznati da pojavom nije ništa posebno. Ne ističe se ničim. Nosi najobičniju odjeću. Kosa joj je raščupana od spavanja. Čak nije ni djevojka, ima već 30 godina.

Ne znaš zašto ti se sad, naglo i prilično izravno, tih 30 povezuje s njenih 30 u momentu kad si ti nju sreo. A i oslovio si je sa ''sve što djevojka može biti'', mada ti je bilo dobro poznato da je nategnuto nazvati je djevojkom.

Čim ju je vidio, shvatio je: ovo je 100% djevojka za njega. Išla je istok-zapad, a on zapad-istok. Pomišlja kako bi želio pričati s njom. Ukazao bi joj na kompleksnost slijeda slučajnosti koji je doveo do njihovog međusobnog prolaženja jedno pored drugog u uličici u Tokyu divnog travanjskog jutra 1981. Ali ne zna kako bi je zaustavio, što bi joj rekao. Prolazi pored nje, napravi još nekoliko koraka i okrene se: izgubila se u masi.

Pih, zar nisi i ti samo prošao kraj nje? Devet mjeseci ili devet sekundi, isto je.

I doista, kako on to tako... podudarno? Ali kakvo lupetanje, to je fantazija, čista budalaština... a ipak... A ipak! Pogledaj samo – april, trideset, devet, piše on, pišeš ti, sve isto, sretanje, prolaženje, gdje je, nema je više, aha, kakve su šanse da je to slučajnost? Ali ne – gluposti! Pričinja ti se više, jer si zacopana budala, dakle poremećen si, samo o njoj misliš i izgubio si svaki osjećaj za realnost.

Nikada s njom nije riječ prozborio. Ništa o njoj ne zna osim onoga što vidi na licu mjesta, dok si idu u susret. Po čemu onda 100%? Ako se svo njegovo iskustvo s njom tiče njene vanjske pojave, pritom priznajući, s nekom pretjerano istinoljubivom trezvenošću, da objektivno cura vanjskom pojavom nije ništa posebno, želi li onda time reći da mu je ona 100% – u smislu subjektivnog sviđanja? Muškarci znaju imati svoj osobiti tip djevojke: možda onu tankih članaka, ili velikih očiju, ili otmjenih prstiju, ili ih bez posebnog razloga privlače one koje uvijek sporo jedu. Naravno da imam svoje sklonosti. Ponekad se u restoranu uhvatim, odaje nam Murakamijev pripovjedač, kako zurim u djevojku za susjednim stolom jer mi se sviđa oblik njenog nosa.

Ha – nosa! Tebi se to izvlačenje nosa sada spreže s njenim nosem, odnosno događajem iz rane faze vaših zajedničkih dana, kojeg će se možda i sama sjetiti: bila je izrazila izvjesnu skepsu u vezi sa svojim nosem, na što si ti stao protestirati. Ako smiješ pripomenuti s muške strane – govorio si – lice poput njenog, uključivo s nosom, sigurno ne pogoduje za imati zbog njega komplekse. (Umalo si se već tada odao!)

Ali nije to. Nitko ne može inzistirati da njegova 100% djevojka odgovara unaprijed određenom tipu. Koliko god volio noseve, oblika njenog nosa ne mogu se sjetiti – ili čak je li ga uopće imala. Kad ga prijatelj upita je li bila njegov omiljeni tip cure, on je tu s biciklom: Ne znam. Ne bih se mogao sjetiti ničega u vezi s njom – oblika njenih očiju, veličine grudi.

Čudno. – čudi mu se ovaj. Da, čudno. – i sam sčuđen nad sobom.

Zbilja čudno.

I tada mi se objasnilo: neka druga djevojka može mu se ne samo objektivno nego i subjektivno više sviđati, a pritom ne biti ni blizu 100%. To su kruške i jabuke. Svoju 100% djevojku prepoznao je drugačijim metodama nego sviđanjem ili nesviđanjem – prije nekim šestim osjećanjem, njušenjem da je tu pred njim netko tko je baš za njega. Ako i ima cura koje bi u većoj mjeri bile nešto posebno, nema nijedne koja bi mu više bila kao krojena po mjeri!

A ti, zatreskani momče? Slijedi izjava koju ona jamačno već neko vrijeme predviđa čitajući ovo pismo. Da, i ti si također! I ti si u njoj prepoznao 100% djevojku za sebe, zar ne? Priznaj da jesi! Uz tu razliku što po tebi – ne znaš da li to samo tvoja subjektivnost govori – ona je i objektivno nešto posebno. A, momčiću, upecana ribo? O, sviđala ti se, kako ne, nije da nije, samo što je sviđanje bilo u drugom planu jer ti se nametalo to nešto rjeđe, daleko rjeđe, nešto dragocjenije od sviđanja.



Rijetkoj, dragocjenoj prijateljici – napisao si joj u onoj posveti – u čijem društvu radno vrijeme prestaje biti izgubljeno vrijeme. (Bila je u isto vrijeme jako ganuta i malo zbunjena.)

Sto posto? Ništa manje nego sto posto? Da ju se usudio osloviti, Murakamijev pripovjedač ispričao bi joj priču koja bi počinjala sa (slobodno prevodim): bio jednom jedan momak, bila jednom jedna cura, njemu bilo 18, njoj bilo 16, nije bio posebno zgodan, nije bila iznimno lijepa, samo običan usamljeni momak i obična usamljena cura. Ali svim srcem vjerovali su kako negdje u svijetu žive 100% momak i 100% cura za njih. Da, vjerovali su u čudo. Priča dalje ide da se to čudo dogodilo, oni se sreli, prepoznali se u sto postotaka, ali bilo im to nešto sumnjivo, kao previše lako, odlučili testirati sudbinu, odoše svatko na svoju stranu, računaju ako su stvarno 100% jedno za drugo, srest će se ponovo, i tada će znati, da, tada će pouzdano znati, i uzet će se na licu mjesta, ali sudbina ih preveslala, jedne zime oboje teško oboljeli, izgubili pamćenje, malo-pomalo se oporavili, imali prilike iskusiti ljubav (sve do 75% ili čak 85%), i tako godine išle, njemu došlo 32, njoj 30, ali sudbina se tada smilovala, jednog divnog travanjskog jutra u nekoj tokijskoj uličici stvarno opet nabasali jedno na drugo, i znao je, ona je 100% cura za njega, i znala je, on je 100% momak za nju, ali avaj, nisu se više ničega od onda sjećali, niti im je prepoznavanje bilo onako jasno kao prije 14 godina, i samo su se šutke mimoišli, izgubivši se zauvijek među prolaznicima, tužna priča, zar ne – o da, je, baš tužna – to bi on njoj ispričao da ju je mogao osloviti!


It's been a long time that I'm waiting
Been a long time that I'm blown
Been a long time that I've wandered
Through the people I have known

Štipao si se u nevjerici: oh, napokon rođakinja, netko tvoga soja, iz istog koljena, razreda i podrazreda, Bonnie za tvog Clydea. Često si svjesno kombinirao da se dogodi da ostanete malo nasamo – samo da bi dao priliku vašim minutama – da bi bio sa svojom sestrom i makar na čas izronio glavu iz samotne, glomazne otuđenosti ostatka dana. Ali i priznaj ipak, ovako retrospektivno, da je to zadovoljstvo najčešće bilo ponešto pomućeno, zamiješano s nekim stresom, napetošću, neprirodnošću stanovitom. Znaš zašto? Stvarao ti se pritisak da bi se sada trebalo... što?... nešto dogoditi? Nekakva promjena... tona? žanra? elementa? Nečega... Izražavanje je nejasno zato što je i situacija bila. U glavi ti je vladala pretpostavka da između tebe i nje postoji jedan poseban, dodatni sloj, o kojem drugi ništa ne znaju; tajno sporazumijevanje koje javno ne pokazujete, a ni u četiri oka ga ne oslovljavate preizričito, ali koje se stalno osjeća. Neprirodnost je proizlazila iz previše naprasne potrebe za potvrdom tog tajnog sloja – pa još u pet minuta. Ostatak vremena ste ga morali prigušivati, e ali mu zato sad... da, sad mu možete dati da se do mile volje razmaše! Poleti rajska ptico, slobodna si! Ali tu se istovremeno javljala tjeskoba: što ako se rajska ptica pokaže nespremnom za let? Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? To je uvijek tako kad nisi u mogućnosti svoja polijetanja i slijetanja izvršavati prirodnim ritmom, onako kako ti dođe, nego baš u momentu koji ti je izvana determiniran. 'Ajde leti, ali ne onda kad si spontano došao do faze uzleta, nego – 'ajde sad. Grč je bio neminovan. Ostajući u četiri oka, uslijed neimenovanog pritiska da potvrđuješ premisu o naročitosti vašeg sporazumijevanja, često bi samo zapadao u naročitu mutavost. Kako bi ostali sami, zavladao bi neprirodan muk, neugodna tišina, i događao se paradoks da ti se vaš sloj još manje probijao na površinu udvoje nego usred svih.



Jednog si dana došao u veliku napast: pustiti Two of a kind od Syda Barreta. Nisi pustio. Samo vas dvoje, u utihlosti koja je izgubila prirodnost, a time i podsvjesnost – čineći vas svjesnijima (poput čovjeka koji iznova uči hodati pa je pretjerano svjestan svakog pokreta), a Barretovo pjevanje maksimalno razgovijetno, naglašavajući svaku riječ...
Open your eyes and don't be blind
Can't you see we're two of a kind
I've got to say this, I hope you don't mind
I love you, we're two of a kind
Just ask yourself and you will find
We go together, we're two of a kind

Da si pustio, onako posred artificijelne tišine, odzvonilo bi; bilo bi to komotno kao da si joj i sâm izjavio I love you – i nemoj zamjeriti, moja 100% djevojko, ali zar ne vidiš, zar ne vidiš?! Odao bi se, nisi pustio. Ali to sve pričam da bih joj pokazao kakve su bile misli koje su ti se vrzmale po glavi.

A što zbilja da si joj samo tako, direktno u facu? – pita ga onaj prijatelj. Dobro jutro, vi ste 100% djevojka za mene. Ne bi upalilo, tvrdi Murakamijev protagonist. Ne bi mi vjerovala, a ako i bi, ne bi htjela pričati sa mnom. Sorry, mogla bi reći, ja možda jesam 100% djevojka za tebe, ali ti nisi 100% momak za mene. Što ako on ovamo samo o njoj, a on njoj lanjski snijeg.


I'm walking through the streets that are dead
Walking, walking with you in my head
I'm sick of love but I'm in the thick of it
This kind of love I'm so sick of it
I'm sick of love; I wish I'd never met you
I'm sick of love; I'm trying to forget you
Just don't know what to do
I'd give anything to
Be with you

Vidiš. Nisi ti, ne brini, prvi u povijesti kome se dogodilo stanje nesretne zaljubljenosti. Malo veći pjesnici od tebe su to odavno elaborirali:
1. opsesija – ne možeš ju izbaciti iz glave;
2. čežnja – sve bi dao da budeš s njom, da je imaš;
3. patnja – ti se mučiš, boluješ, da, to je bolest (''love sick'');
4. revolt – želio bi da je nikad nisi sreo, dosta ti je više ljubavi-bolovanja (''so sick of it'');
5. odluka – treba preboljeti, truditi se da ju zaboraviš.

Ima i Balašević stih za to:

Nije nesreća što me se ona ne seća
Ma kakvi, nesreća je što se ja nje sećam

Spretno govore Dalmatinci koji kad bivaju infišani dijele veći dio riječi s inficirani. Postoji taj gotov recept za koji se zna da ga se prepisuje kod dane dijagnoze; baš onako kao što se zna da je analgetik za bol, antipiretik snižava temperaturu, a kad se ima jaku upalu, slijedi Sumamed. Recept: trebaš jedno vrijeme ne viđati objekt svoje inficiranosti, i čekati da prođe. Bježi sa svih mogućih mjesta gdje ih možeš vidjeti. Preseli se. Zaljubi. Nosi crne cvike ispod kojih se ništa ne vidi. Zabrani si da ju voliš. Zamrzi ju, kao. Preživi. (Forumaš pod nickom ''Vera Pavladoljska''.)

Ali kao što nas dva znamo, to kod tebe, momče, neće ići tako lako. Ti što god bilo da si osjećao tada, isto osjećaš i sada. Nemaš se čime pohvaliti: nisi ju niti malo izbacio iz svog sistema, još si uvijek bolestan za njom, i dalje ti ne izlazi iz glave! Daleko od očiju? Je, daleko je, samo što ona tebi i kad ti nije pred očima, ipak ti je stalno pred očima.

Uostalom, možda bi trebao tom samorazumljivom receptu dati nogom u tur. Kome se zapravo ovim pismom obraćaš? Već ju neko vrijeme nisi vidio. Je li to još uvijek ona? Zaljubljen se biva preko nečije slike pred svojim očima, a pošto ste se vi rasuli svatko na svoju stranu, ti s njenim likom ostaješ u dodiru još jedino preko sjećanja na zajedničke dane, preko postojećih uspomena – kao izvjesnog broja zamrznutih akorda. Od nekoliko nepomičnih akorda je teško uvijek iznova stvarati suvislu melodiju. Ne primaš nove podražaje, samo iscrpljuješ (preko svih granica) one koje su već tu. Koliko će još trajati zalihe? Zasad ti je još solidno jasna pred očima, ali to je kao s naftom: zna se da sve što se iscrpljuje jednom mora biti iscrpljeno, finito, ne možda kad točno, ali se sa sigurnošću zna da će kraj doći.



U bitnu značajku ljudskog sjećanja spada da ono blijedi, i da blijeđenje ne može biti zaustavljeno. Neumoljivi veo zaborava prekrit će njeno lice i ona će ti postati davni san, nestvarno priviđenje, prikaza, silueta, fantom, relikvija, ne više ona sama od krvi i mesa. Da li je to doista ono što bi želio? Njena uspomena je bolna, ali i izvanredna pojava, neslična bilo čemu drugome, dijamant u tvom životu, a tko je lud bacati od sebe dijamant? Držiš ga se čvrsto dok god možeš. A već je pomalo i počelo... Zašto joj pišeš? Ne zato da bi je se oslobodio, već naprotiv, u panici jer si osjetio da je se počinješ oslobađati – nije li tako? Da ti je stala bježati, da je po drugi put gubiš!


Svud mrtvo lišće, u parku, na klupi
Prekrit će sjećanja, kajanje, sne

Sjećaš li se još onog ponedjeljka kad ste se zadnji put vidjeli? Naravno da se sjećaš... stajala je pred tobom – duša tvoja, grijeh tvoj (i mada nije više spadala u lolite, bilo je u njoj za tebe nešto od nimfete). Ah, da si barem pomislio da bi vam to mogao biti zadnji put! S više bi pažnje napregao oči, promotrio ju s fokusiranošću, samo koju sliku još da uhvatiš, da ti što više nje ostane! Ne čudi me ako ti se srce stegne kad o tome danas razmišljaš. Doista, hoćeš li je ikada više vidjeti?

Tu vois, je n'ai pas oublié... Mrtvo lišće pada i počinje sve prekrivati, ali: vidiš li, ja pamtim sve... Pišeš kako bi bolje pamtio – kako bi sve ponovo proživio, jer žudiš ju i dalje voljeti, nju i s njom svojih najblaženijih devet mjeseci... a nisi pametan kako.

Ima Arsen i jednu svoju o zaboravu koji ne bira: Zaboravlja se, zaboravlja, ono nježno, najtajnije...

Preko svega snijeg će pasti

Evo je već debelo jesen, lišće prekriva, stižu i snijegovi, i ti se žuriš pisati joj dok još... dok se još iole... Ma nije za tebe nesreća ni što te se ne sjeća, ni što se ti nje sjećaš, nesreća je otkad uviđaš da ćeš je se prestati sjećati!


Since you went away the days grow long
And soon I'll hear old winter's song
But I miss you most of all, my darling
When autumn leaves start to fall

Mora biti strašna nostalgija s kojom čezneš (divlje, pomamno, tužno, bolno) za onim vašim ranim, proljetnim, zelenim listićima, kad ste s uzajamnom obradovanošću pronašli jedno drugo.
Tako bih htio da sjetiš se dana
Sretnih kad bio sam prijatelj tvoj
Sunce je toplije bilo no danas
Zrake je bacalo u život moj

I onih devet mjeseci potom... da li da se oglušim na očiglednu asocijaciju?... tja, možda ne bi bilo nepristojno reći: razdoblje drugog stanja, kad su se začeli i polako ali sigurno rasli (isprva nedijagnosticirani) nezakoniti osjećaji, naposljetku dakako pobačeni, kako je i red sa nezakonitom djecom, samo kasno, prekasno – i mučno – i krvavo – u fazi kad je plod već prerazvijen i ne da se samo tako abortirati. Kontracepcijo, ne propovijedaju te bezveze.

Malo je stvari, da zaključimo, tako rasturajućih kao kad prođeš na milimetar pored svoje 100% djevojke, koja ti se zatim izgubi u masi dok upireš nemoćan pogled za njom...

Znam. Sad nakon što je sve svršeno, nije ti jednostavno ni javiti joj se. Prošli su sretni dani u kojima je sve bilo lako i prirodno. Više se ne viđate, izrasla je barijera neprirodnosti među vama. Kako joj danas govoriti ovakve stvari? Preteško je, preneugodno, previše tjera crvenilo u obraze, prepuno je prijestupa i poniženja.

Napokon si se dosjetio: prebacit ćeš ju iz drugog lica u treće, a sebe iz prvog u drugo! Tako ćeš joj i dalje reći sve što imaš, a da ipak nećeš biti ti taj koji joj govori – i koliko je samo lakše na taj način! Gubi se ona stidna dimenzija koja proizlazi iz skrovitog poistovjećivanja s intimnom tajnom – a veća vanjska distanca koja proizlazi iz negovorenja omogućuje veću iskrenost. Jedino si joj tako u stanju izreći sve ove delikatne stvari: glumeći da u pismu ne govoriš ti njoj nego ti se govori o njoj. Nisi to mogao drugačije riješiti, morao si mene izmisliti!

U svom već dugotrajnom nastojanju da postanem pisac, događalo mi se mnogo puta da me ščepa (Čehov) prisutnost onoga svetog plamena zbog kojega je za stijenu bio prikovan Prometej.

Kako se to biva pisac? Treba nešto napisati. Nešto što će nekoga u nečemu prosvijetliti, ili će se netko u tome prepoznati, ili će nekoga obodriti, razgaliti.

Jednoga me jutra pretprošloga tjedna, recimo, opet ščepao takav prometejski plamen. Dok sam ležao budan u krevetu nahrupila mi je inspiracija, navrle misli i ja sam poželio dići glas protiv društvene nepravde.

A jednoga popodneva prošloga tjedna spopao me pjesnički zanos i došlo mi je da opjevam jesen s opadanjem žutog lišća, mjesečinu koja obasjava šetnicu i rumene ženske usne.

Jedne večeri ovoga tjedna odlučio sam pak, ganut vijestima iz Čilea, napisati toplu ljudsku priču o spašenim rudarima.

Samo da više nešto napišem, da i ja budem pisac!

Što se međutim dogodilo onoga jutra pretprošloga tjedna? Nisam stigao ispisati ideju. Iz bun(t)ovne inspiracije prenula me zvonjava. Prokleta budilica! Valjalo je poći na posao. Dok sam se vratio, nakon osam sati mentalne fokusiranosti na nešto drugo, naviruće misli već su se izgubile, izblijedile.

Prošlotjedno popodnevno sanjarenje također nije urodilo konkretiziranim stihovima. Nisam stigao. Očiju natopljenih suzama, taman kad mi je duša najbolje podrhtavala od emocija i uzbuđenja, prekinuo me telefon i tetkino podsjećanje da ju treba odvesti kod liječnika na pregled. Morao sam obrisati suze i – ode pjesma u nepovrat!

A onu večer neki dan slušam dirljive vijesti o rudarima i brusim li se brusim, već sav bremenit riječima koje treba staviti na papir... kad neka buka, dernjava, netko lupa na vrata – joj pa da! Stigla ekipa da gledamo utakmicu. Kako sam samo zaboravio: danas smo kod mene! Ali utakmica je žanr posve suprotan spašavanju rudara – tako da se rasplinulo, nisam stigao.

Kako da postanem pisac kad ne stižem ništa zapisati! Ja bih možda istisnuo iz sebe nešto lijepo ili pametno o životu – kada bi se samo taj život prestao stalno iznova događati!

Nedostaje mi tipka ''pause'', isparkirati se na trenutak sa strane, izvojiti se iz prometa. Događaji me prestižu: već počinje drugi dok nisam još ni onaj prethodni probavio. Nemam prilike za refleksiju, jer sam pritisnut... aktivnostima. Aktivnost, to je zapravo oblik ekstaze – ex stasis – biti izbačen iz svog stasisa, iz sebe. Djelovanje koje nagriza... Smrt! Postojanje izvan sebe kao nepostojanje, vrsta smrti, šmira svijesti, življenje zbrda-zdola, davljenje u bujici!

Kako bi se nešto uopće moglo reći, kad nema obale s koje bi se govorilo?



—

Čitam riječi jedne osobe koja ispunjava povjerenjem, a koja opominje: ne valja pisati o udaljenim stvarima, kao duševnoj drami Karla II zbog Brunhildine udaje ili (recimo) o životu pčelara – tj. o bilo čemu samo da bi se bilo piscem, o temama na koje se nikakvim osobnim koncesijama, nikakvim osobnim porazom nije otkupilo pravo. Sigurno, ispisavši dvadeset knjiga o životu pčelara, može se postati spomenik, ali gdje je tu veza, gdje je spona pčelarskog kralja s njegovim privatnim čovjekom, gdje je veza čovjeka s mladićem, mladića s dječakom, dječaka s djetetom koje si, ipak, nekad bio, kakvu vajdu ima vaš balavac od vašeg kralja?

Sjećam se kako su nas u školi profe uvijek tjerale da pišemo sastavke (ili ''zadaćnice''). Kakva su to samo snebivanja bila! O čemu da pišem? Jao, o čemu da pišem?! Jadna majko, što sad da pišem?!! Obično tri teme na izbor, prva nešto kao: ''Mir je jedina čovjekova sutrašnjica''; druga nešto tipa: ''Motiv domoljublja u književnosti Hrvatskoga narodnog preporoda''; ili pod tri, slobodna tema. O bože, kako je to sve dosadno! Bljak, fuj, glupa profa koja nas tjera da pišemo! Zašto ja sad moram pisati sastavak kad se meni sad ne da pisati sastavak?! Kako je to glupo, kako je paralizirajuće morati pisati idiotski sastavak na silu, kad uopće nemaš inspiracije!

Gledam oko sebe: ona nekolicina odličnih učenica zabile nos u zadaćnice i pomamno ispunjavaju listove svime što su naučile o hrvatskom narodnom preporodu; mi ostali nalakćeni grizemo olovke i ne znamo što početi s bijelim papirom pred sobom. – ''Ako ne znate što biste pisali, pišite o nečemu što vas zaokuplja, bilo čemu što vas muči'' – susretljiva je bila profesorka.

Eureka! Doista, što bi me moglo mučiti? Pa, iskreno govoreći... muči me to što upravo moram na silu pisati sastavak – pisati samo da bih pisao. Kad nam je dala da pišemo sastavak, pa još i slobodno o čemu god da nas muči, profa se sigurno nije nadala sastavku o glupoj profi koja nas tjera da pišemo sastavak – ali, žalim, upravo je to jedini način da budem autentičan.

To je oslobađajuća misao koja razvezuje jezik: pa ne trebam ništa na silu, samo ću zabilježiti što mi je ionako na umu! Tko zna koji nas bog inače sili da poduzimamo iskorake u neautentičnost, na područja izvan vlastite stvarnosti? Proseravamo se umjetnim temama – zašto? Čini se bez nekog predumišljaja, čisto napamet, nesvjesno pretpostavimo da trebamo – takav je kalup. Automatski mislimo da je pisanje onda kada se informirano govori o Brunhildama ili pčelarima – i to malo liči na odvoženost tračnicama. Za sići s toga vlaka treba se dogoditi eureka u glavi: da je legitimno ostati strogo pri sebi. Komotno se smiješ zadržati samo na onome što odgovara tvojoj stvarnoj drami, pa radilo se i o najskromnijoj dramici, koju si možda potiskivao. To na primjer znači da kada si pritisnut bajati o Miru kao jedinoj čovjekovoj sutrašnjici ili o nekoj drugoj Brunhildi, ter to u tebi izaziva otpor i frikciju – krivo ćeš učiniti primoraš li se potisnuti otpor i okupan sedmim znojem iscijediš iz sebe traženih nekoliko rečenica o Brunhildi. Ono što trebaš je: reći naglas! priznati! – evo to je taj otpor, postoji ta frikcija u meni – i ona traži svoj izraz! Ne težina i tjeranje sebe na nešto, nego lakoća, tek prepoznavanje onoga što se već odigrava u tebi (pri čemu ipak treba voditi računa o tome da u samoizražavanju nema ničega težega od lakoće).

—

Sinulo mi je: to je to! Eto mi građe. Koja je moja situacija? Da ne stižem ništa napisati. Meni nijedna druga tema nije dozvoljena; samo o tome jednom smijem pisati, o svojoj stvarnosti: ja sam čovjek koji ne stiže napisati.

Uostalom, literarno strašno potentna tema: poraz, neuspjeh. Čovjek koji ne uspijeva naći svoj izraz. Autor propao u nastojanju da se izrazi – promašenost, nedovršenost. Drama više ne u tekstu, nego čin stvaranja teksta sagledan kao drama. Radnja prebačena s ispisanog papira u olovku koja piše (ili tastaturu, ako baš hoćete).

Oh, kakva inspiracija! Ovo će biti odlična stvar! (Možda napokon i stvarno postanem pisac.)

Ali jebemu miša, što mi se to sad opet događa? Opet onaj rusvaj, kovitlac, odlaženja na posao, tetke na telefonu, lupanja na vratima...

Dobro se sjećam da sam ono nešto zanimljivo započeo, zamislio – samo što ono točno, kako to ono bješe?

—

Ah, ja bih bio napisao čudesnu priču o nestizanju... samo da sam stigao!