pero u šaci

VAN GOGH PO HEIDEGGERU



Nekadašnja konkretna stvarnost: Van Goghova slika. Par grubih seljačkih cipela, ništa drugo. Slika zapravo ništa ne predstavlja. No što se tiče onoga što jest na toj slici, trenutačno s tim ostajete nasamo, kao da se sami umorni vraćate kući s motikom u ruci neke kasnojesenske večeri nakon što su zamrle i posljednje vatre oko krumpira... (Heidegger, Porijeklo umjetničkog djela)


BENJAMIN PO BAUDRILLARDU



Fotografija je postala umjetnička.


SEYMOURPOWELL PO BAUDRILLARDU

Baudrillard: Čitava industrijska mašinerija svijeta našla se estetiziranom, sva beznačajnost svijeta transfiguriranom kroz estetiku... Sve se, čak i ono najneznatnije, najmarginalnije, najopscenije, estetizira i postaje muzejski izložak.



Nijedna domena fizičkog svijeta ne može izbjeći tom procesu. Nema više ničega osim svete crkve slike. Sve je prebačeno u područje estetskog, svijet je estetiziran od vrha do dna.


WILDE PO BAUDRILLARDU

Poznati Wildeov aforizam: život oponaša umjetnost mnogo više nego što umjetnost oponaša život.

Zimus sam pisao o onom korozivnom procesu koji nagriza, slabi stvarnost, čineći ju teško razlučivom od fikcije, a koji je Baudrillard historizirao pomoću stupnjeva simulakruma:
a) kada je slika imitacija zbilje, ali bez ambicije na toliku savršenost da bi ju se zamijenilo za zbilju;
b) kad slika postaje tehnički savršena reprodukcija zbilje, gubeći ''auru'' unikata (film, fotografija, ready-made);
c) kada slika stvara zbilju, koja time postaje hiperrealna simulacija svoje vlastite prikaze.



Ili, kao što je Heidi, primjerice, modelirala svoju živu personu prema idealu vlastite voštane figure koju će joj kasnije izraditi.




KOOLHAAS PO MAUU



Bruce Mau: You can’t design love, but you can love design.



''Stil života'', zar smo i sumnjali, u smislu dizajniranog, estetiziranog života.

O svojoj ''grafičkoj podršci'' za Koolhaasovu gradsku knjižnicu u Seattleu: Glavni prijedlog uključuje brisanje granica između arhitekture i informacije, stvarnoga i virtualnoga.



Brisanje granica, tj. arhitektura kao hiperrealnost.

Upleo sam se u tu trakavicu kod profe o neoliberalizmu i plutokraciji (* imperijalizmu i hegemoniji).



Čuvena bogata republikanka Blenderica komentirala je: Trick-or-treat fellows- uistinu, moji desnicarski istomisljenici, suborci i prijatelji sirom amerike pobijediti ce danas na izborima i mi bogati cemo ponovo shebati ovo glupo jenkijevsko stado usred recesije. A znate zasto? Jer se trudimo, jer radimo na svom konstantnom bogacenju i nikad ne prestajemo traziti prilike za investiranje, za otvaranje biznisa, rentu, spekulaciju ili zaradu dok srednja i niza klasa samo glupavo existira, rmba, pije, drogira se, kocka ili pravi (vanbracnu, tinejdjersku ili "legalnu") djecu koju nece moci uzdrzavati, ili sjede pred kompacem ili TVjom i gube vrijeme i bulje a poslije ce svi kukati kako nemaju dovoljno novaca, posla, kako ne mogu afordati ostati u kucama i kako su bankrotirtali. cry me a river bagro. mi republikanci i tea-party suborci smo organizirani i imamo ono najvaznije a to su veze i novac. I nemojte mi reci da svoje bogatstvo nisam zasluzila jer apsolutno jesam boreci se u ovom nemilosrdnom drustvu svoj cijeli zivot, i sad kada ga imam , gledajuci iz svoje prekrasne vile na Pacifik, ne dam ga nikome nikada do smrti a onda ce biti prenijet na moju djecu ko sto sam i ja dobila dobar start u zivotu od svog oca. Tako se generacijsli bogati i tako se ostaje na vrhu "no matter what". I nije da sam skrta, uvijek bi rado pomogla extra platiti recimo vojsku i policiju da drze red i mir (ili pucaju po pobunjenicima, ha ha). Zivio kapitalizam i republikanci- dolje demokrati (i jos gora crvena bagra).

Što me razveselilo, pa sam se i nadovezao: Tvoj komentar bi trebalo sačuvati za anale, kao samoobjašnjenje stanja svijesti neoliberalnog, ili republikanskog, difuznog cinizma. Čovjek može živjeti jedino tako da se opravda pred sobom, nekom racionalizacijom pomoću koje se uvjeri u vlastitu, 'ajmo tako reći, moralnu održivost, stajanje na ispravnoj strani. Da, radim to i to, ali zato što... (itd.) Otuda, uvijek sam se pitao kako vi to točno sebi tumačite vlastitu suštinsko pljačkašku egzistenciju, bogaćenje na tuđoj grbači, na koji način se uspijete racionalizirati, samoobjasniti do točke na kojoj ste opravdani, na kojoj uopće niste pljačkaši, ili ako malo i jeste, onda je to zato što.... (itd.) Znao sam i prije da nekako uspijete, ali svejedno mi se baš sviđalo dobiti ulaz izravno u jednu takvu glavu, a i potvrdu - znači, vi to doista čak do te mjere prostački i neinteligentno...



Ali beštija se nije dala... @pero koji ima za avatar guzicu na glavi : Danas smo na izborima pobijedili bandu onog crnog stakora koji nece jos dugo vladati amerikom jer drugi mandat nikad nece osvojiti. danas sam dobre volje pa te necu osobno vrijedjati jer mislim da ste ionako zrtve . Ukratko..da.. mi tako jednostavno tumacimo sebi bogacenje na racun bijednika koji nemaju ni skole ni znanja ni perspektive, koji ne misle o zivotu dalje od sutra i koji se odaju sitnim slabostima "jer utjehe nema u vodi" . Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti, novac, veze i upornost da se izdignemo iznad tog puka (ponekad i njime vladamo) i tako je to jos od Georgea Washingtona naovamo i treba i ostati. Ovu zemlju su stvorli bogati , mocni i odlucni a sto se trenutne slabosti kapitalizma tice, taj boom i bust, to je normalno i stalno se ponavlja kroz povijest a Kapit. uvijek ponovo izlazi iz tegoba i recesija jos jaci i jos veci nego prije jer se temelji na jednostavnoj ljudskoj zelji za uspjehom, na pohlepi i zelji za jacim, brzim, boljim i savrsenijim produktom. Niko ne brine za kolateralne zrtve, samo je moderno u ovoj recesiji prikazivati sucut, davati milodare, izjave i praviti se da se kao jako brinemo, iako , da ti budem iskrena (kad smo sami onako medjusobno na Rep. konvencijama na primanjima i u razgovorima) we don't give a' shit. ...pricamo o lovi , poslu i politici ..neugodne teme izbjegavamo.. upsetaju probavu, ha ha .. kisses

—

U ovim Blenderičinim odama američkoj klasnoj hijerarhiji, kao točki u kojoj plutokracija postaje prokazujuća i autodenuncijacijska, kompromitantna po sebe samu, dalo bi se razlučiti dva argumentacijska nosiva stupa (u njenoj glavi, naravno, nerazlučena, pomiješana u prljavu šutu bez baze i kapitela): prvi ili patetični, i drugi ili cinični.

Počne se od patetičnog, naime patosa rada, truda, marljivosti, znanja, inteligencije, vještine, općenito sposobnosti – na osnovu čega takvi pojedinci zaslužuju svoj novac i privilegirani položaj. Ponovimo: svojim osobnim zalaganjem, kvalitetama, vrlinama. Piše ona: bogati smo ''jer se trudimo, jer radimo''... I dalje: ''Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti''...

Blendericu bi nam bilo lako otpisati kao prijesnu budalu, ali to nas ne ispričava od uzimanja u obzir ozbiljnosti patetičnog argumenta kao takvog. Na sličan motiv može se naići u Dnevniku s Heathrowa Alaina de Bottona, gdje on promatra goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije. Ovi su, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas. U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.

Svakome po zasluzi. Blenderica: dok mi bogati znamo i radimo, ''srednja i niza klasa samo glupavo existira, rmba, pije, drogira se, kocka ili pravi (vanbracnu, tinejdjersku ili 'legalnu') djecu koju nece moci uzdrzavati, ili sjede pred kompacem ili TVjom i gube vrijeme i bulje a poslije ce svi kukati kako nemaju dovoljno novaca, posla, kako ne mogu afordati ostati u kucama i kako su bankrotirtali.'' Otuda im u njihovim ''prekrasnim vilama na Pacifik'' ne remeti često san sudbina ''bijednika koji nemaju ni skole ni znanja ni perspektive, koji ne misle o zivotu dalje od sutra i koji se odaju sitnim slabostima 'jer utjehe nema u vodi'''. Ne osjećaju krivnju zbog vlastitog kupanja u novcu dok mnogi nemaju što jesti, niti im ih je žao, zato što nije huda sudba ta koja ih je zgazila, nego su si sami krivi.

Ono: tko se ''nije snašao'', neka crkne. Komentator dirlidarla kod profe: čitajući Anonimca i Blendericu jasno je da sviće jedna nova zora, budi se novi dan. Sirotinja, defektni ljenjivci i ostala bagra, mičite se s puta ili barem začepite, budućnost pripada Uspješnima...



Ovakav stav teško je branjiv naglas u društvu koje nominalno osuđuje okrutnost i istrajavanje u ledenoj meritokratskoj logici, te propovijeda sućutno, empatijsko, solidarno ponašanje. Civilizirana humanost se u odnosu na pretpotopnu divljinu ljudske životinje odlikuje upravo time što na društvenoj razini amortizira poraz slabijih i osigurava određeni stupanj zaštitne mreže onima koje zakon jačega (ili suvremenim jezikom ''slobodno tržište'') ispljune kao otpad. Pa ipak, stav zadržava unutarnju koherenciju i loše bi taktički postupio onaj tko bi se namjerio napasti ga s te strane. Svakom meritokratu bit će dovoljno pozvati se na svoje diskrecijsko pravo na drugačiji vrijednosni pogled i, logički, neće biti manje u pravu – stvar će se svesti na dva različita i nesumjerljiva vrijednosna osjećaja, za koja nije moguće objektivno izvesti da je jedan netočniji od drugog. Pozivanje na solidarnost i empatiju je argument osjetljiv i koji drži vodu samo kao molba na dobru volju, ne i kao obvezujuća dužnost. Možemo tek apelirati na nekoga da obuzda pohlepu ili podijeli s potrebitima, ali nemamo objektivan temelj da to od njega pravno ili moralno zahtijevamo. On, kao što rekoh, ne nastupa pritom s ciničnim samoobjašnjenjem (znam da sam protivan pravdi i ipak tako činim), nego upravo s patetičnim, uvjeren da je pravda na njegovoj strani. Zašto bi, na primjer, onaj koji se trudi i radi na sebi žalio i pomagao drugoga koji se ne trudi i ne radi?

Komentator s nickom jah ničega se ne boji kao toga: ''Debela'' socijalna zaštitna mreža povećava vjerojatnost da će lijeni i nekonkurentni članovi društva tražiti spas od države – na teret drugih poreznih obveznika koji će postati još opterećeniji. Ili na drugom mjestu: Liberalni kapitalizam je dobar za one koji su "svjetovno ambiciozni". Nije dobar za letargične, lijene, bolesne, ali i one koji ne pridaju veliku važnost i/ili prioritet materijalnom.

Ako ti kao mrav cijelog dana tegliš, a drugi cvrči i tambura od jutra do sutra, zar nećeš ispasti cvrčkova budala ukoliko kad stegne surova zima svejedno podijeliš s njim zimnicu koju si ti vrijedno skupljao dok je on tamburao?

—

Doista, kada bi to bilo tako, teško bismo meritokrata doveli do zida. Kada bi bilo tako. Meritokrat je u prilici samoobjasniti se s patetične strane samo zato što uzima kao nedvojbenu premisu da je to tako i nikako drugačije. Tu je ključan pojam Poštenog Bogaćenja, pod kojim se ima na umu da je sve po zakonu. Kapitalistička robna privreda u svojoj teoriji neprestance potvrđuje svoju neozloglašenost... podvlači Peter Sloterdijk. Ne poziva li se ona na najbolji mogući od svih morala – na pravednu cijenu i slobodni ugovor. Gdje nastaje privatno bogatstvo, uvijek se javi netko tko tvrdi da ga je ''zaslužio'' na najmoralnijem putu, putu ''vlastitog rada''. Samo ressentimentu može biti stalo do toga da se moralno upliće u posao dobrim poslovnim ljudima.

Alain de Botton postavlja očigledno pitanje: Pitanje zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma. Kaže Blenderica: mi republikanci smo bogati ''jer radimo na svom konstantnom bogacenju i nikad ne prestajemo traziti prilike za investiranje, za otvaranje biznisa, rentu, spekulaciju ili zaradu'' dok glupa i troma sirotinja gubi dane. Očigledno pitanje glasi: kada bi i ta sirotinja prestala biti glupa i troma i također se bacila s marljivošću i informiranošću na svoje konstantno bogaćenje (investiranje, biznis, rentu, špekulaciju ili zaradu), da li bi onda svi na svijetu bili tako bogati kao što su sada republikanci? Ili su bogati bogati upravo zato što su siromašni siromašni, nauštrb njih? Skandal bogaćenja na račun drugih, što je uključen u produkciju viška vrijednosti – evocira Sloterdijk Marxa –, pregnantno označava termin iskorištavanja. Making money: ona to predstavlja kao da je novac zarađen na špekulaciji doista stvoren, iz ničega, samo njihovom marljivošću. Pa kad bi svi bili toliko vrijedni da mogu živjeti bez rada, obogatiti se rentom i špekulacijom, valjda bi i Novac odlučio rasti na drveću kraj tolikih voljnih da ga samo kupe?





Ti si žena za bogato društvo
Lupešku kompaniju



Primjena patetičnog argumenta zasluživanja i truda besraman je prijestup u logici onda kada pri oslovljenom trudu nije riječ o stvarnom stvaranju novca, ili realne vrijednosti, nego se svodi na trud i tehnologiju u pukom dovlačenju već postojećeg novca s drugih mjesta (da ne kažemo iz tuđih džepova) na vlastiti račun. Zbilja treba imati obraza prodavati nam trud koji je korištenje ne društvu, ne općem dobru, nego samo svojoj guzici (i zapravo nauštrb općeg dobra) – pod patos i zaslugu.

—

U prvotnoj raspravi kod profe s komentatorom potpisanim kao Anonimac – koji je Blenderica s damskim rukavicama, koprenom na licu i šminkom na usnama – potegao sam onu Brechtovu: Što je pljačka banke naspram osnivanja banke?

Bankar će od jednog građanina uzimati novac i davati mu smiješnu kamatu na štednju, a istovremeno drugom građaninu piti krv masnim kamatama na taj isti novac koji mu zapravo onaj prvi daje, a koji od toga isto nema praktički ništa. Tko je imao novac? Imao ga je prvi građanin, kao što novac i ne može izvorno poticati odnekud drugdje nego od građanstva (koje ga stvara proizvodnjom realnih vrijednosti). Pa zašto se onda taj građanin, poput svakog ozbiljnog kapitalista, nije izravno okoristio činjenicom svog posjedovanja novca koji je potreban drugom građaninu? Zašto građanstvo kada nema novac biva derano na taj račun, a onda pak kada ima novac opet ne dere i vrlo slabo profitira? Zato šlo plaća proviziju bankaru za posredništvo. Bankar zarađuje na primopredaji novca građanstva tako da ga jednom građaninu daje skuplje nego što ga je od prvoga dobio. I to je sve načelno u redu, sasvim legitimno, kao što je Anonimac podvukao. Svi radimo za plaću. Problem je u omjeru. Štediša nešto vrlo, vrlo sitno profitira od svoje štednje, dok baš zato bankar ne da profitira na račun toga što je jedan građanin imao novac potreban drugome, nego profitira u tolikoj mjeri da se on odmah bogati. Svi pružamo usluge, ali čija je još naknada za uslugu tako patološki napumpana i neodgovarajuća usluzi kao bankareva? Narušena je neka normalna ravnoteža u raspodjeli ''plijena'' (kamate koju plaća građanin kojeg se kreditira) - ekstremno premali postotak (beznačajna kamatica na štednju) pripadne građaninu koji je u razmjenu donio sa sobom realnu vrijednost, a preveliki postotak posredniku koji ju je prenio iz ruke u ruku. Drugim riječima, profit koji bankar ostvari višestruko, abnormalno nadmašuje upotrebnu vrijednost posla koji je obavio.



Mehanizmima kao gore novac se apsurdnim koeficijentom isisava iz građanstva u ruke povlaštene posredničke kaste bankara, menadžera, burzovnih i građevinskih špekulanata, posjednika krupnog kapitala i političara koji žive od toga što ostalima vire iz guzice, tj. idu pod ruku. Stvara se onaj začarani krug koji perpetuira sam sebe, u kojem ''bogati postaju bogatiji''.



Everybody knows the fight was fixed
The poor stay poor, the rich get rich
That's how it goes

Tima što su prvobitno akumulirali svoj privatni kapital bez stvaranja adekvatne realne vrijednosti - tek abnormalno naplaćujući građanstvu posudbu kapitala koji su maltene besplatno posudili od građanstva - tako stvoreni privatni kapital u rukama postaje sredstvo kojim stječu pravo da ''višak vrijednosti'' u svakoj budućoj trgovini i dalje ide njima u korist. Namještena igra oplođuje samu sebe. Onaj koji danas nema, sutra će imati još manje, zbog prisiljenosti da živi na dug, da diže kredite, što znači da skupo plaća svoj novac. Onaj koji danas ima, sutra će imati još više zbog toga što će ''složeno ukamaćivati'' - kamata na kamatu kamatine kamate - i to je zapravo jedini način na koji se postaje multimilijunerom. Ne može se radom, čak i kad se radi o elitnim zanimanjima - nikakvi doktori, inženjeri, koji rade za plaću i otvaraju štedne knjižice, nego jedino špekulanti, bankari, trgovci - samo se tako moguće obogatiti: da budeš društveno i ekonomski najnekorisniji što je moguće. To se još kaže: ''pustiti da novac radi za tebe, umjesto ti za njega'' (ona neka bitanga, Sanjin Frlan, je napisao i prilično odvratnu, iz temelja bezobraznu knjigu, koja je imala dosta odjeka, upravo o tome). Kad zaradiš famozni ''prvi milijun'', ostali stvaraju sami sebe. Je li to krađa i lopovluk? Nije. Sve je čisto i po zakonu. Ali je li to makroekonomski društveno produktivno, da ne govorimo pošteno i pravedno, kad se ''pušta da novac radi za tebe''? Naravno da ne: jer na dnu te fraze ne radi ipak stvarno nekakav apstraktni ''novac'' za tebe, nego netko drugi, neki konkretni jadnik koji spaja kraj s krajem, radi za tebe... puno takvih jadnika za tebe jednog, koji im pošteno izlaziš u susret kreditirajući ih i živeći kao kralj samo od toga što ih kreditiraš i držiš kapital ili proizvodna sredstva u rukama.

Everybody knows the deal is rotten
Old Black Joe's still pickin' cotton
For your ribbons and bows

Ili kao što je ovdje dopisao stanoviti TheJasonFreeman:



Nema kriminala do onoga koji je sve po zakonu. Moj komentar bio je odgovor Anonimcu, koji je između ostaloga dirlidarli otpisao: Banka stoga ima itekakav razlog za postojanje - ona služi kao posrednik između štediša i dužnika i za to (naravno) zaračunava naknadu za usluge koje pruža. A na moj upis samo je ponovio argument o legitimnosti postojanja posrednika: štediša se ne želi zamarati gdje će uložiti svoj novac niti kako će naplatiti dug te zbog toga, posredstvom svoje slobodne volje, koristi banke.

Ja: Slažem se, ideja bankarske usluge kao takva naravno da je legitimna. Samo je u praksi nekako došlo do te ugrađene sistemske perverzije u tarifi naplaćivanja usluge (zapravo usluge sasvim ordinarne, nimalo posebne, koja po svojoj upotrebnoj prirodi ničim ne opravdava enormna bogaćenja) - i onda daljnjeg kamaćenja kamata kamatinih kamata na tu početnu prenaplaćenu tarifu. Kada bi banke ostvarivale stostruko manje profite, ja bih ih cijenio kao što cijenim stolare ili postolare, kao svaki pošteni uslužni zanat. Svi zanatlije rade, ali bankarski zanat zna raditi: koristi se financijskim sistemom poluge... naravno, na nečiji račun. Sve legalno, a ipak razbojništvo; i upravo u činjenici da je oblik bogaćenja na tuđi račun u kapitalističkom društvu ozakonjena i uvažena grana privrede treba tražiti znak one perverzije slobodnog tržišta političkim inženjeringom, koju sam natuknuo.

Nakon malog teatra u kojoj me moli da se ne ponavljam, nego da radije čitam što piše i argumentirano odgovaram, upozoravam ga da se izgleda skriva iza predstave da je odgovorio svima na sve dok na svoje argumente tobože ne dobiva argumentirane odgovore. Jer ako smo se i složili o načelnoj legitimnosti bankarske naknade, ja sam postavio jedno sasvim drugo pitanje – o nesrazmjernosti naknade – na koje on nije odgovorio. Ali ponovo se nije dao: da je to potpuno nezavisni argument koji s njegovim – da banka ima pravo na naknadu – nema nikakve veze. Također, nema apsolutno nikakve, ali ama baš nikakve šanse da s vama ulazim u debatu o tome smije li jedan privatni entitet na slobodnom tržištu sam određivati cijene svojih usluga ili ne.

Ja (da se ne radi o obaranju njegove tvrdnje, nego neka mi se očituje o jednom dodatnom pitanju): Tko je uopće rekao da jedna tvrdnja međusobno isključuje drugu? Naravno da može u isto vrijeme vrijediti a) što ti kažeš: da banka ima legitimno pravo zaračunavati naknadu i b) što ja kažem: da je ta naknada abnormalno previsoka. (...) činjenica da su banke u prilici tako poslovati kako posluju - i da mi kao klijentela nemamo alternativu nego prihvatiti uvjete koje diktiraju - jedan je od najboljih pokazatelja perverznosti plutokratske neoliberalne ekonomije koju ti braniš kao opravdanu. Ponovimo: moja tvrdnja (b) nije tu da bi dokazala kako je tvoja tvrdnja (a) netočna, nego da je netočno ono za što ju koristiš kao argument, tj. prilažeš ju u obranu svoje teze da je ova plutokratska varijanta slobodnog tržišta koju imamo opravdana i uopće ne perverzna.

On (eskivira očitovanje o tome što sam ga pitao, jer da to nije predmet debate): Ne uvode se novi argumenti usred debate kako bi se popunio prostor i logički sukob pretvorio u test izdržljivosti. Dakle, vaš nevezani argument o tome kako je sadašnje stanje slobodnog tržišta perverzno na niti jedan način ne obara (i kao takvo nema mjesto u ovoj debati) argument koji sam ja ponudio (Banka stoga ima...).

Ja (to jest dio debate): Zašto se nije s moje strane radilo o uvođenju novog polja debate? Stoga što ti nisi samo rekao: OK, banke imaju pravo za uslugu koju pružaju uračunati naknadu, i točka, neobojeno bilo kakvom ideologijskom potkom. To nije bila samo prosto neproširena konstatacija izdvojena iz prostora i vremena, nego si ju već sam dao u tu svrhu da pomoću nje argumentiraš širu tezu, a koja u svoj obuhvat uključuje i spomenuto polje debate. Nisam ga, prema tome, ja uveo, nego sam ga zatekao već uvedenog, preciznije prenesenog iz tvoje polemike s dirdirarlom (gdje ste obojica govorili o bankovnom pitanju štednje i kamata u svrhu potkrjepljivanja svojih širih teza, respectively).

On (pravo na naknadu je automatski i pravo da se odredi enormno visoku naknadu): Moja tvrdnja (Banke stoga ima...) se veže na moj argument da na slobodnom tržištu svatko ima pravo sam određivati svoje cijene, s čime ste se vi složili ("Naravno, naravno, i tako dalje, naravno, ali zar je to uopće bilo u pitanju?"). Dakle, vi prvo morate sami sa sobom odlučiti slažete se s tom tezom ili ne, jer ako se slažete, onda se i slažete s time da svatko smije određivati i enormno visoke naknade jer i to spada pod pravo određivanja svojih cijena. Nadalje, ukoliko se ne slažete s time da svatko ima pravo određivati vlastite cijene, onda, kao što sam već napomenuo, nemamo više o čemu razgovarati.

Ja (banke imaju to pravo, ali ja pitam što veli o značajkama tržišta na kojem bankama uspijeva svoje usluge prodati po takvim astronomskim cijenama): Meni se ipak čini da bi ti trebao biti u stanju shvatiti razliku između odricanja prava na nešto i očitanja tog nečega kao pervertiranog. Jasno, cijena je relativna kategorija koju određuje tržište, ali postoji i neka logika stvari, koja se temelji na uzajamnom odnosu robe. Npr. knjiga na kiosku stoji 30 kn i sad ja istrgnem tri lista iz te knjige i oglasim da ih prodajem za 300 kn. To je protulogično, međusobni odnos robe je apsurdan: ako je cijela knjiga 30, kako mogu tri lista iz te knjige biti deset puta više? E sad, može li meni netko zabraniti da sam odredim cijenu i da ona bude 300? Ne može. Niti bi trebao moći. Na zdravom tržištu to bi se reguliralo samo od sebe i nitko moje tri papirušine ne bi bio lud kupiti po istaknutoj cijeni. Ali ukoliko bi tržište počelo masovno kupovati te tri istrgnute stranice za 300 kn (zacijelo po liniji neke umjetno stvorene prisiljenosti), tada bi se to moglo uzeti kao znak perverzije, nezdravosti tog istog tržišta. Isto su tako po meni perverzne i nesrazmjerne ukupne zarade banke na posredništvu. Ono što sam ja htio od tebe je da mi se očituješ o disproporciji zarade banke kao posrednika u odnosu na onoga tko u prvom redu daje novac - ne da li je to pravno dozvoljeno (to se slažemo da je), nego da li ti osobno smatraš da je ta disproporcija znak nakaradnosti, nenormalnosti, protulogičnosti (na sličan način kao što bi bilo znak nakaradnosti i protulogičnosti bio da se tri istrgnute stranice iz knjige koja se prodaju za 30 kn uspješno počnu masovno prodavati za 300 kn).

On (pravi se tošo): Gospodine, ja vas uopće nisam pitao da li vi smatrate legalnim da svaki subjekt na slobodnom tržištu sam određuje svoje cijene - to ste si vi izmislili. Ja sam vas pitao slažete li se u potpunosti s time da na slobodnom tržištu svatko ima pravo određivati svoje cijene. To uključuje moralnost, logičnost i bilo koji drugi kriterij koji vam padne na pamet - ili se potpuno slažete, ili se uopće ne slažete.

—

Anonimac zna što radi. Agenda koju od početka želi ustoličiti je opravdanost, optimalnost i pravednost slobodnog tržišta, uz dekriminalizaciju pljačke viška vrijednosti, poricanje da bi se događala bilo kakva eksploatacija. Jer – svakome prema zasluzi. Priča o cvrčku i mravu: tko je sposoban i vrijedan – imat će, i treba imati, dok će nesposoban i lijen gladovati, i treba gladovati. To je subjektivna vrijednosna zaravan na kojoj onoga tko tako sudi nije moguće objektivno osporiti – dok god vrijede premise na kojima sud počiva. Ali kada bi se dogodilo da premise ne vrijede? Da sposoban i vrijedan životari, dok se u bogatstvu valja lijeni parazit? To bi bila meritokracija izvrnuta na glavu... a što je najgore, znamo da se upravo to i događa – sistematski – na tzv. slobodnom tržištu. Zna to vrlo dobro i sam Anonimac, ali zna i da ako jednom zagazi na taj teren, više se neće s njega čitav vratiti. Everybody knows: najočiglednija značajka neoliberalnog kapitalizma je ne nešto drugo nego baš to da najviše profitiraju hohštapleri s akumuliranim kapitalom, dok obrazovana srednja klasa, koja zna i radi, od svoga rada može u najboljem slučaju životariti; na djelu je brisanje srednje klase i pretvaranje ogromnog postotka stanovništva u deklasirane proletere permanentno ovisne o sljedećoj plaći. (Sloterdijk: Zbog toga je loto najveća moralna tekovina kapitalističkoga društva. On pokazuje bezbrojnima, koji radom očito ne mogu doći ni do čega, da jedinu pravednost obećava sreća.) Anonimac izlaz nalazi – logično – u tome da se strogo čuva ulaženja na taj teren; otuda uporna izmotavanja.

Dirlidarla je to ovako prokomentirao: uvodi se jedno apstraktno načelo ('ponuda i potražnja') te se djelovanjem tog načela pokušava opravdati bilo kakav rezultat kao jedino valjan i ispravan. uvodi se, dakle, svojevrsni kriterij 'čistoće' gdje sve ono što ne proizlazi iz slijepog djelovanja sila ponude i potražnje djeluje samo 'zagađujuće', za razliku od rezultata 'čistog' djelovanja sila ponude i potražnje koje bi trebale proizvoditi 'objektivan' rezultat gdje svatko dobiva ono što je zaslužio.

Kad se razgovara s Anonimcem, nužno ostaje neutvrđeno da je stvar naopaka i izokrenuta naglavačke – jer to, naime, nećemo utvrđivati (''nije predmet debate''). A pošto nije utvrđeno, ostaje prema tome na snazi meritokratska naracija o cvrčku i mravu – tj. dobro je i pravedno tako kako je tržište izbacilo; iz same činjenice da tržište jednoga nagrađuje, a drugoga penalizira proizlazi da je prvi i zaslužio svoju nagradu, a drugi svoje penale. Čime se u biti suspendira sposobnost i trud kao kriterij zasluživanja nagrade. Znamo da se u praksi stalno događa da sposoban i vrijedan umjesto da na tržištu bude nagrađen, biva penaliziran. E, zato je potrebno jednadžbu postaviti obratno, od cilja prema kriteriju. Na tržištu zaslužuje biti nagrađen – tko? Onaj tko je nagrađen na tržištu. Omiljene riječi neoliberalne teorije su zato kompetentnost i konkurentnost, koje u samoj svojoj definiciji podrazumijevaju prođu na tržištu, a u svrhu zamagljivanja činjenice da onaj meritokratski patos – ''jer se trudimo, jer radimo'', jer smo ''sposobni, obrazovani i imamo znanje, vještine i sposobnosti'' – na stvarnom tržištvu slabo nekuda vodi. U čemu je presudna razlika? Ako je kriterij zasluživanja sposobnost i trud, tada onaj tko zaslužuje može biti penaliziran i obratno, ali ako je kriterij ''kompetencija'' i ''konkurentnost'', onda to nije moguće – jer iz same činjenice da je netko bio nagrađen na tržištu proizlazi da je bio kompetentan i konkurentan. Tako je Anonimac stigao do točke na kojoj je slobodno tržište uvijek opravdano, optimalno i pravedno, jer će uvijek nagrađivati onoga tko zaslužuje nagradu i penalizirati onoga tko zaslužuje penale – logičkim sofizmom, zdravim očima unatoč. Kada želiš da ti premisa na kojoj gradiš konkluziju kakva ti odgovara ne može biti osporena, najbolje ju je izvesti iz same konkluzije. Ali to je, naravno, jeftin trik, prazna tautologija, otprilike kao kad bismo postavili tvrdnju da je gimnastički klub, postavivši kao kriterij selekcije da djeca budu krupna, troma i kruta, dokazano ispravno i pravedno primao, pošto su sva primljena djeca doista krupna, troma i kruta. A možda je pravi teren rasprave ipak tamo gdje ćemo dovesti u pitanje sam kriterij (npr., pogoduju li za gimnastiku doista krupna, troma i kruta djeca, ili bi bolje odgovarala ona sitna, okretna i gipka)?

Kaže: na slobodnom tržištu svatko ima pravo određivati svoje cijene – i basta. S tim završava svaka rasprava. ''To uključuje moralnost, logičnost i bilo koji drugi kriterij koji vam padne na pamet''. Što to znači? Po Anonimcu, što je pravo a što krivo, što stoji na nogama a što je okrenuto na glavu, ugrađeno je kao serijska oprema u načelo ponude i potražnje, definirano je njim samim. Ako je slobodno tržište tako izbacilo, i ako je u legalnim okvirima dopušteno, onda je to automatski i pravedno i logično, jer druge pravde i druge logike nema. On zna da mu dekriminalizacija eksploatacije čitava ovisi o validnosti premise da je sve po zasluzi; stoga mu je potrebno da porekne onu brechtijansku mogućnost ozakonjenog kriminala, po kojem nešto što je pravno dopušteno (npr. osnivanje banke) i tržišno legitimno (nesrazmjerno visoke ''naknade za usluge''), još uvijek može biti ordinarna pljačka; on mora pošto-poto negirati tu mogućnost neopravdanog, nezasluženog, nepoštenog a zakonitog bogaćenja na slobodnom tržištu. Ne – poriče Anonimac – ako je legalno, samim tim je i pošteno. Ako na slobodnom tržištu i sve po zakonu, s čistim papirima, to automatski uključuje i ''moralnost, logičnost i bilo koji drugi kriterij''; automatski je o čuvenom Poštenom Bogaćenju riječ – koje je nužno zasluženo, jer stečeno na putu vlastite ''kompetentnosti'' i ''konkurentnosti''.



—

Ne ovisi, kaže dalje Anonimac, bogata manjina o deklasiranoj većini, nego obratno: većina ovisi o manjini za zaposlenje, obrazovanje, zdravstvo i mirovnu. Kapital s pravom drži politiku u šaci, zato što nas on sve skupa hrani, školuje, liječi, isplaćuje penzije. Političaru koji bi obećavao socijalniju politiku i veće poreze za bogate, važni bi investitor mogao reći: "Ovo su naši zahtjevi, ako se s njima ne složite, povlačimo investicije i zatvaramo radna mjesta. Vaša srednja klasa će završiti na ulici, a ljudi koji već sada ovise o socijalnoj državi će ostati praznih ruku. Dođi će k vama bijesni i optužiti vas za spregu sa krupnim kapitalom i korupciju. Možda će biti i nemira." Pa zašto se bogata manjina nesrazmjerno bogati – ne zbog ''eksploatacije'' i trpanja ''viška vrijednosti'' u svoj džep, nego zbog manjka kapitala koji nudi radna mjesta uz višak ruku koje bi primale plaću: jer sustav ponude i potražnje čiji je cilj racionalna raspodjela i potrošnja postojećih resursa nagrađuje njihovo djelovanje na tržištu dok istodobno penalizira one koje nude svoj rad. Zašto je to tako? Razlog je banalno jednostavan - zato jer u oba slučaja postoji neravnoteža između ponude i potražnje - dakle, s jedne strane imamo previše radnika, a s druge strane imamo premalo poslodavaca i kapitala.

Ima onaj lik generalnog direktora Domaćinskog iz Krležine Na rubu pameti (1938.), koji mi se odmah asocirao: Gospodin generalni množi dva puta dva, jasno i logično, četiri, a četiri razdijeljeno sa dva jeste dva, jasno, a dva manje dva ostaje ništa, jasno, i kapital nosi dividende, jasno, a dividende tjeraju glavnicu na sve veću zaradu, sasvim jasno, i tako se ljudi tuku zapravo za tržišta, jasno, i tako dolazi do konjunkture, logično. A Židove treba bojkotirati, jasno, jer ne spadaju u interesne krugove konjunkture perzijskih plehnatih lonaca gospodina generalnog, i osim toga nisu ''naši'', jasno, i stvari treba na kugli zemaljskoj urediti, jasno, energično i logično kao što se danas uređuju puškom i browningom i vješalima, jasno! Hvala dragom gospodinu bogu, pamet je pobijedila. Svijet nije više tako glup da bi se dao vući za nos nekakvim revolucionarnim floskulama! Ništa nova pod kapom nebeskom: on, gospodin generalni, koji je bio, koji je vidio, koji je čuo, kome su na najvišem administrativnom mjestu nešto rekli, koga su odlikovali, kome su pribili spomen-ploču, kome su skovali spomen-plaketu, koji je proputovao, koji se lično osvjedočio, koji je uvjeren da je tome tako i da će tako ostati: da sila boga ne moli, a tko je jači, taj kvači. Kad je prije godinu-dvije došlo do štrajka u njegovoj tvornici perzijskih lonaca, bio je genijalan. Ne da on sebi soliti pamet nekakvim sindikalnim smicalicama, pa kada su mu htjeli objasniti da mu radnici stradavaju, on se neobično iznenadio kako to ljudima nije jasno! ''Njemu ide nešto bolje od ovog posla jer je on jedan jedini, a radnika ima, bože moj, mnogo. Bilo bi žalosno kad od tog posla ne bi išlo 'dobro' barem jednom čovjeku!

Ja (pravo pitanje je geneza kapitala): To je ta perverzija i nepravednost, nadam se da se slažeš, koja počiva na ugrađenim nepravdama u cijeni rada i sustavu kolanja novca (a za koje samo nemoj reći da su posljedica slobodnog tržišta, jer one su upravo posljedica neslobodnog tržišta!); na tome što gorenavedene manjine mlate strašan kapital uopće ništa stvarno ne radeći, nego zatekavši se na pravom mjestu u pravo vrijeme, ne bivajući nikome drugome korisni nego samo sebi, dok milijuni normalnih zaposlenika s plaćom koji rade i stvaraju nisu adekvatno nagrađeni za svoj rad. Pitanje je drugog reda veličina. Nitko normalan ne može reći da je jedan sat bankara ili špekulanta toliko društveno vrijedniji od jednog sata rada liječnika ili inženjera da bi to opravdavalo nesumjerljivost u novčanoj nagradi, a kamoli reći da nije nepravedno da dioničar, vlasnik banke ili špekulant za dan zarade koliko liječnik ili inženjer za života. Naravno da će se pri takvim postavkama iskristalizirati manjak ponude onih s kapitalom na tržištu, a višak ponude radne snage. Ogromne količine novca slijevaju se u džepove malog broja nekorisnih parazita, dok milijuni koji žive od svoga rada nemaju šanse stvoriti kapital, jer su prisiljeni ući u začarani krug dugovanja koji čini da oni koji imaju još kupuju jeftino, a oni koji nemaju sve skuplje - čime se održava status quo, sustav perpetuira sam sebe: manjina koja ima, ima sve više, a većina koja nema, sve više nema. (A ako slučajno i zadržiš glavu iznad vode i još skupiš nešto sitno, opet se nećeš posebno okoristiti na višku sredstava koje možeš iznajmiti - nego će se umjesto tebe obogatiti - na puno vas takvih s malim viškom - dioničari banke preko koje iznajmljuješ.) Što u takvom sistemskom kontekstu znači izvući kao ribu iz vode konstataciju da je privilegiran položaj kapitala na tržištu opravdan činjenicom da je onih s kapitalom malom, a onih koji nude rad puno? To je razmišljanje falično naprosto utoliko što je pozitivističko, i ne uzima u obzir pozadinsku dijalektiku. Uostalom, zamjenjuješ uzrok i posljedicu. Nije stanje takvo kakvo je zato što je malo kapitalista, a puno proletera - nego je kapitalista malo a proletera puno upravo zato što je stanje takvo kakvo je.

On (pravi se tošo): Ovdje bih vam htio ukazati na jednu nelogičnost - vi implicirate da bi prvobitna akumulacija kapitala trebala biti jednostavan proces u kojem vi tržištu ponudite suficitarni proizvod koji sustav ponude i potražnje penalizira (rad). Vjerujem da ćete, kada to vidite tako sročeno, i sami shvatiti nedostatak logičnosti u takvoj izjavi. Nadalje, nisu svi segmenti tržišta rada jednaki - prihod koji ostvaruje bankar, menadžer ili doktor (da, svi oni nude svoj rad) nije isti kao prihod blagajnice, tokara ili konobara. Dakle, u tim okolnostima bi bilo sasvim logično odabrati zanimanje koje je najmanje penalizirano i koje omogućuje najbržu akumulaciju tog prvobitnog kapitala.

Na što sam mu ponovio da ne može postavljati stvari kao da je trenutak u kojem postoji manjina s kapitalom i većina bez njega nastao direktno nakon velikog praska, kao bogomdan, bez ikakve prethodne povijesti. Kapitalista je malo, a radnika puno zato što se milijune i milijarde legalizirano potkrada, čime se sprječava ravnomjerna situacija u kojoj su mnogi srednja klasa, ili 'ajmo reći, ''mali kapitalisti'' i nitko nije prevelik kapitalist – umjesto toga imamo 95 od 100 proleterskih jadnika koji žive na dug uz 5 od 100 ekstremnih kapitalista. I onda dođe netko kao ti koji proglasi da je tih 5 od 100, eto, bogato čisto zato što ih je samo 5 od 100, u teškoj su manjini, veća je potražnja za njima od ponude, dok vlada inflacija (i posljedična devalvacija) ove gole i bose sirotinjske većine - i koja ovisi o kapitalu manjine da ih zaposli (pa je i opravdano da budu ''penalizirani'' od strane tržišta, zar ne?). Ali to je klasična zamjena teza: taj kapital je kapitalist u startu iz njihovih džepova uzeo, od svakoga ponešto, na njihovim grbačama akumulirao, kamatarenjem i špekuliranjem iz viška vrijednosti koji su oni stvorili! Milijuni koje se zaradi pokretom prsta i koji sami sebe dalje stvaraju, kada ''novac radi za nas'', ne nastaju ipak iz ničega, kao apstrakcija, nego uvijek postoji netko tko ih je konkretno odradio, puno onih koji su ih odradili bez da su za to honorirani (nego je nečija ruka sofisticiranim metodama bila u njihovim džepovima). To je, Anonimac, ono što sam ja tebi gore poručio: Pondeljak je bio u pravu. Zamutio si vodu da se pričini kao da nije u pravu, nego da si ti, primijenivši pozitivističku dekontekstualizaciju, dehistorizaciju. Kao, ne bogate se jer eksploatiraju, nego je to objašnjeno samim time što ih je malo s kapitalom. Ali gle, zaboravili smo prijaviti da je u 9 od 10 slučajeva kapital nastao - čime - eksploatacijom.



U središtu zabune je ta iluzija po kojoj kapitalist svojim ulaganjem otvara radna mjesta za nas i tako nas hrani. Mi koji proizvodimo samo o njemu budžovanu koji ne proizvodi i njegovoj Kesi iz koje će nam udijeliti ovisimo da ne krepamo od gladi. Okupimo se nas desetorica da idemo na pivo i ćevape. Ali, gle, primijetili smo da nam je svakome preko noći, i da ne znamo pravo kako, iz novčanika nestalo po 100 zadnjih kuna koje smo imali. Što ćemo sad? Krenuli na pivo i ćevape - a nemamo za pivo i ćevape. Kad evo ti nekog lika, prilazi nam i govori: evo dečki 1000 kn, častim pivom i ćevapima (zapravo, 300 kuna bi vam trebalo biti dosta, 700 vratite ovamo). Što, dakle? Da li mi tom liku trebamo biti zahvalni? Da li je on naš spasitelj i dobročinitelj? Da li naša egzistencijalna potreba za pivom i ćevapima ovisi o njegovoj dobroj volji da uloži u nas? Da li se doista zbilo to da je on nas počastio? Oh, kmete! Eto pitanja: kakvi mi zapravo dudeci trebamo biti da bismo rekli kako je on taj koji je zaslužan što mi sad jedemo ćevape i pijemo pive? To sam dirdidarli otpisao: Nesporazum nastaje vađenjem situacije iz šireg prostorno-vremenskog konteksta. Uzmemo neko selo u kojem je bog rekao laku noć, u kojem nitko ne radi jer nema gdje, ili recimo neku takvu zemlju, i onda gledamo samo iz perspektive dotičnog sela, tj. zemlje. Najednom dolazi u selo, tj. zemlju strani investitor koji donosi svoj vlastiti, privatni kapital pomoću kojega otvara radna mjesta i tako spašava selo, tj. zemlju. To je ukratko teza Anonimčeva. I riječ da bi se reklo, teza je besprijekorna... dok god se gleda izolirano samo to selo, tj. zemlju. Ali pođimo sad preko brda i dolina u selo investitorovo. Saznajemo da je onaj privatni kapital kojim nas spašava i pritom ga sebi oplođuje zapravo nastao tako što je svakom od mještana, a da nisu pravo znali ni kako, nestalo ponešto iz novčanika, a što se zatim oplođivalo ''. Saznajemo, dakle, da nije ispravno reći kako nas on spašava i kako samo njemu možemo zahvaliti vlastitu golu egzistenciju, nego jedino njima, kolegama kmetovima iz čijih je novčanika taj kapital prvotno povađen - da smo mi kmetovi tamo spašavani naušrtb ovih kmetova ovdje kojima, na manje ili više misteriozne načine, ta ista suma isparava iz džepova. Shvaćamo da suvremeni globalni kapitalizam nije ništa drugo nego gusta mreža ovakvih slučajeva, gdje se na jednom mjestu otima kmetovima da bi se na drugom mjestu nekim drugim kmetovima teatralno i mesijanski otvaralo radna mjesta, koja će im osiguravati egzistenciju, uz naravno podrazumijevajuću kmetovsku desetinu kojom će se pak spašavati neke tamo treće kmetove, itd. u svim smjerovima. Pokratimo jednadžbu: kmetovi hrane sami sebe, ali ne izravno nego međusobno jedni druge, na način da kmetovi iz Kine hrane kmetove iz Hrvatske, a kmetovi iz Hrvatske kmetove iz Turske, dok kmetovi iz Turske hrane kmetove iz Kine. Jedino pri svakoj transakciji lijep dio ode ovima koji ne rade ništa i ne hrane nikoga - a koji se u cijeloj cesiji jedini i obogate. Stvara se privid da uopće ne hrane kmetovi jedni druge, nego da ih sve skupa hrane gospodari novca, a koji u njihova sela, tj. zemlje donose svetu apstrakciju Kapitala, iliti Ulaganja, bez koje ne bi svijeta bilo. I koji su preko tog privida uostalom i uspostavili začarani krug svog privatnog bogaćenja.

Anonimac za to vrijeme (i dalje muti vodu): Ono na što sam ja upućivao je da su neki segmenti rada (iliti zanimanja) bolje plaćeni, te time omogućuju bržu akumulaciju kapitala od drugih. I da, usprkos tome što vi mislite, menadžeri i bankari itekako prodaju svoj rad, iako mogu (kao uostalom, i bilo tko drugi) nuditi i kapital. Smatram da vi arbitralno dijeli radnike i kapitaliste na temelju imovinskog stanja, a ne ekonomske djelatnosti koje obavljaju. Kao što postoje vrlo bogati radnici, tako postoje i vrlo siromašni kapitalisti.

Ja (definiram): Ne, ja radnike i kapitaliste dijelim prema jasnom kriteriju njihove uloge u procesu - tko živi od svoga rada, a tko od rada onih koji rade za njega. Špekulant koji je znao kupiti poljoprivredno zemljište koje koliko sutra postaje građevinsko nije time donio na svijet realne vrijednosti proporcionalne novcu koji je zaradio - on je, dakle, kapitalist: trpa u džep novac za koji nije on, nego se netko drugi znojio. Eto formule. Kada govorim o ''bankaru'', naravno da ne mislim na bankarsku službenicu koja živi od svoje plaća, koja je u najboljem slučaju adekvatna odrađenom poslu. Pod ''bankarom'' kao kapitalistom mislim na dioničare - koji ubiru onaj profit banke, prljavi profit stečen na tuđim grbačama. Doktora sam svrstao s blagajnicom jer blagajnica živi od 3000 kuna plaće, koja može biti sve samo ne veća nego je stvarno i zaradila; kao što doktori u Hrvatskoj prosječno žive od... koliko, nekih 9000 kuna - što je sve samo ne više nego stvarno i zarade; kao što inženjeri žive od još i manje, itd. Ali da li se i za onih 100000 kuna neke menadžerske plaće (plus bonusi, pogodnosti, otpremnine...) doista može reći da stvarno toliko vrijedi njihov rad? Formulirajmo to ovako: da li njihov rad doista donosi na svijet čak toliko nove realne vrijednosti? Svatko tko nije baš ono đon-obraz morat će priznati da bi se maksimalno za jednog od sto menadžera to smjeli reći, u rijetkim slučajevima revolucionarnog unapređenja posla, a najčešće niti za jednog. (Napokon, i recentna Kriza nije počela nečim drugim nego baš hipertrofiranošću menadžerske tarife.) A tko onda plaća tu razliku između realne cijene njihovog rada i nabubrjelih iznosa koji im sjedaju na račun? Novac se ne može izmisliti iz ničega - plaćaju, jasno, svi oni kojima se uzima (bilo od realne cijene njihovog rada, bilo preko opisanog kamatarskog mehanizma) da bi se ovome dalo. Da, oni zarade, prodaju svoj rad, i onda još na to dobiju višestruko više - razlika koju ostvaruju preko grbače nekih deklasiranih crnaca. Slično vrijedi i za sve natečenije odvjetničke tarife. Itd.



On (ponavlja poricanje ikojeg drugog kriterija osim onog tautološkog znaka jednakosti između vrijednosti i tržišne vrijednosti – koliko nešto vrijedi plaće proizlazi jedino iz toga koliko je plaćeno): Vi imate jednu vrlo tvrdoglavu ideju da se rad (ili, bilo što drugo) plaća po tome koliko "vrijedi". To je netočno, vrijednost nema nikakve veze s time, već to ovisi o tome koliko je netko spreman platiti za to. Dakle, menadžer ima plaću takvu kakvu ima jer ga je netko spreman platiti toliko, isto kao što blagajnica ima takvu plaću kakvu ima jer ju je netko spreman platiti toliko.

Ja (inzistiram da mi se vrijednosno očituje): ne zanima me tvoje truističko konstatiranje koji je kriterij po kojem se plaća, nego tvoje očitovanje: što misliš da li je to zdrava i normalna i optimalna i opravdana situacija da općedruštveno beskorisni špekulant bude postavkama sustava višekratno nagrađeniji od ultimativno općedruštveno korisnih liječnika i inženjera?

On (napokon prevaljuje preko usana ono što sam samo čekao hoće li imati obraza reći naglas): Kriterij po kojem je špekulant plaćen, po kome je bilo tko plaćen, je to da ga je druga strana spreman toliko platiti. Dakle, vi pitate je li zdravo, normalno, opravdano i optimalno pustiti toj drugoj strani da sama određuje hoće li platiti cijenu koju suprotna strana traži ili ne. Ja tvrdim da jest.

Ja (izvodim do apsurda koji čuči u takvom stavu): Za tebe, ukratko, s pravom vladaju takvi odnosi i špekulant u svakom smislu zaslužuje biti nemjerljivo nagrađeniji od liječnika (pošto je tržišna konjunkturnost jedini kriterij zasluživanja). Korak dalje u istom smjeru je plaćeni ubojica koji po tebi više zaslužuje da bude novčano nagrađen nego inženjer, pošto logikom potražnje na tržištu za svoje usluge može postaviti i dobiti veću cijenu. Na stranu, kažeš, svaka filozofija i proizvoljni kriteriji, liberalni kapitalizam je najbolji od svih mogućih svijetova jer je u njemu plaćeni ubojica eo ipso dostojniji nagrade, po tom jednom jedinom legitimnom kriteriju, od nekakvih tamo liječnika i inženjera koje tržište s pravom penalizira zbog njihove veće ponude. Ovim inzistiranjem na apsolutnom pridržavanju načela kojega si se uhvatio, čak i kad te vidno odvodi do i preko granice apsurda, odbacujući zdravi razum, sam si se stavio onkraj okvira racionalnosti, produžio si u ideologijski govor.

—

Samo goli zakon ponude i potražnje, ništa drugo. Meritokracija im znači da je pravedno i da zaslužuju biti bogati oni koji nude tržištu što tržište treba, a siromašni što tržištu ne treba, bez obzira o kakvim se nakaznostima u rezultatu radilo. Ako je tržište time urodilo, automatski znači da nije nakaznost. Ali na samo dno cinizma spustit ćemo se tamo gdje se, kako Sloterdijk reče, kapitalistička teorija poziva ''na pravednu cijenu i slobodni ugovor'' – što obavezno čini, jer zato se tome i tepa slobodno tržište: ne bi bilo moguće meritokratskim argumentom opravdavati, i uostalom dekriminalizirati, nešto što se bazira na sili i prinudi. Mora biti slobodno i dobrovoljno.

Kaže mi Anonimac: pošto ste toliko uporni, reći ću vam zašto nije riječ o eksploataciji - zato jer je riječ o dobrovoljnim odnosima - niti štedišu niti dužnika nitko nije prislio da štedi u toj banci ili diže kredit. Tvrditi da vas netko u dobrovoljnim odnosima uopće može eksploatirati upućuje na dvije stvari - ili da ne znate što je dobro za vas (što bi vrijeđalo vašu inteligenciju) ili da znate, ali da vam nedostaje samokontrole.

Što sam mu odgovorio? Ako mi netko putem sofisticiranih poluga moći izbije zadnju kunu iz džepa, pa mi zatim dođe otvarajući za mene (novcima koje je nekome drugome izbio iz džepa, btw) radno mjesto na kojem će me potplatiti - ja ću pristati (mada dobro znam da ću biti eksploatiran) - jer nemam izbora, nemam kuna, nemam ništa, gladan sam. Da li tada činjenica mog pristanka od takve trgovine čini legitimnu, poštenu trgovinu? Naravno da ne, to je sistematsko dovođenje ljudi u okolnosti u kojima nemaju izbora, a ne stvarno slobodni pristanak. Zatim, krediti. Zašto ljudi uzimaju kredite - zato što na ovoj skupoći nemaju alternative za riješiti stambeno pitanje. Ali upravo je spregnuti liberalni mehanizam uzrokovao na umjetan način takvu skupoću, pri čemu ni banke kao dio tog mehanizma nisu bez svojih prstiju (upućujem te na dirlidarlu koji ti je to već jako dobro objasnio) - znači, uzrokuje se problem za kojega se onda nudi jedino moguće rješenje - naravno uz pristanak da te se odere kao jarca da bi ti se riješilo taj problem (koji ti se prethodno uzrokovalo). To je otprilike kao kada bih se ja sada infiltirirao u tvoj kompjuter i zablokirao ga virusom, pa rekao da ću ti ga odblokirati ako mi platiš 1000 eura - i ti, što ćeš, pristaneš, jer drugog rješenja nemaš. Jedino sam ga ja u stanju odblokirati koji sam ga i blokirao. Reći da je masovno deranje građanstva kreditima po definiciji poštena trgovina zato što su se građani svi redom dobrovoljno potpisali pod kreditne uvjete je potpuno isto kao kad bih ja tada rekao da smo mi pošteno trgovali jer si ti dobrovoljno pristao da ti očistim kompjuter od virusa koji sam proizveo i stavio ti ga. Slično vrijedi i za štednju. Građani štede jer još uvijek je bolje da štede i dobiju bar nešto nego da drže u čarapi. Banka, dakako, od svote koja nastane oplođivanjem tog novca neumjereno i nakaradno velik dio zadrži sebi u naknadu za svoju posredničku ulogu, a smiješno premali dio doda na glavnicu. Činjenica da građani svejedno pristaju, jer što će drugo, ne čini od toga manje pokvarenu i supstancijalno prevarantsku praksu. (Samo čekam kad ćeš na ovo reći - u svojoj tipičnoj falično-ciničnoj maniri - da uvijek imaju alternativu burze. Burza je mjesto na kojem se bogate veliki igrači, a sitne ribe gotovo bez iznimke puše. Potrebno je imati zaleđe, povlaštene informacije kao i amortizacijsku likvidnost da se može računati na zakon velikh brojeva - na premalom uzorku burza je kocka, tek na velikom počinje poprimati statističku predvidljivost kao preduvjet za ozbiljno bavljenje u kojem se može reći da se zna što se radi. Burza je za ove što barataju milijunima, a reći većinskom proleteru s tisućom kuna neka ide s tim na burzu je komotno kao i reći mu neka ide u kladionicu.)

Ali tek kad mi je naknadno sinulo pogledati u Sloterdijka i njegovo evociranje Marxa, našao sam pravu riječ (i pomastio): funkcionalno-imoralistička baza tržišne razmjene uvijek uključuje prinudni položaj slabijih. Ona izgrađuje svoj postojani kružni tok profita na postojanju velikih grupa, koje jedva da imaju neki drugi izbor od onog žderi-ili-umri. Kapitalistički poredak privrede počiva na podložnosti ucjeni onih koji postojano žive u aktualnim ili virtualnim izvanrednim stanjima, dakle ljudi koji sutra gladuju ako danas ne rade i koji sutra ne dobivaju više posla ako ne pristanu na onaj koji im se nudi danas. Stoga po Marxu, formulira Sloterdijk, novac u kapitalizmu nikada ne prestaje smrdjeti – po radničkoj bijedi. I dalje: Marx razotkriva kako ''slobodan radni ugovor'' između radnika i poduzetnika uključuje elemente prisile, ucjene i iskorištavanja. (...) U interesu samoodržanja oni koji nemaju što ponuditi osim radne snage, podvrgavaju se interesu profita ''druge strane''. (...) Dok se u pogledu na sferu cirkulacije i konzuma cinizam kapitala prikazuje kao način zavođenja u sferi produkcije pojavljuje se on kao forma silovanja.

Ne samo da se sveprožimajuće nasilje mistificira formalnim dobrovoljnim odnosima, nego ta lažna, prazna nominalnost ''pravednih cijena i slobodnih ugovora'' upravo i jest instrument nasilja. Važno je silovanima tumačiti da uopće nije riječ o silovanju, nego je sve pravedno, sve po zasluzi, slobodno, dobrovoljno i meritokratski.

—

Kad mi je već Sloterdijk pri ruci: on u svom kritičkom pretresanju fenomena cinizma predstavlja, između ostaloga, njegovu fiziognomiku. Jedan od tipova: ''usta, zlobno nasmiješena, iskrivljena'' – Znanje gospodarećih cinika počiva na iskrivljenoj nadmoćnosti. Moćnik gleda na svoj probitak, čak kada zna da time dospijeva u moralno dubiozne pozicije. Iz iskrivljene nadmoćnosti lako nastaje iskrivljeni smiješak, zlomudra gesta. Taj smiješak zastupa loš status quo, nepravo. Prava drugih? Gdje bismo došli. Glad? Što je to? Jedan kut usana, često lijevi, povlači se prema gore. Rascjep njegove svijesti raspoznatljiv je na gospodarećim ustima; druga polovina čak zna da u osnovi nema ničega za smijanje. Jedan kut usana znalački se izvija prema gore, tako da drugi nedragovoljno pada prezrivo prema dolje. Unutarnji rascjep pilatovske pozicije, u kojoj se hoće ostati i jeben i pošten: Mondeni realizam gospodarećeg cinika potječe iz želje da sačuva obraz dok se ruke prljaju. Tako se on često pojavljuje poliranih manira (dok sam ja, na primjer, Anonimcu standardno tikao, blogerski neotesano, on meni uporno ''vi''; zatim: ''nadasve''; ''ja vas pitam''; ''moram se usprotiviti''; ''pogreška je, uvjeravam vas, bila slučajna''; ''ispričavam se, nisam vidio vaš drugi upis''; ''bojim se da ću morati biti vrlo štur sa riječima''; ''potpuno nezavisni argument koji, oprostite, s mojim nema nikakve veze''; ''u ime razumijevanja prema vašem slobodnom vremenu, kao i onome drugih sudionika''; ''duboko se ispričavam, pogrešno sam razumio vaš komentar, te vas stoga molim''; ''u ime nekakvog 'fair-play-a' i pristojnosti ostavljam vam zadnju riječ'' – sve to tako naglašeno fino i kulturno, fulirski, ljubim ruke). Cinični smiješak javlja se stilski umotan u besramnu učtivost, koja vlada sobom i daje na znanje da drugog može toliko sigurno držati na distanci, koliko samu sebe kontrolira (''poštovani Pondeljak, drago mi je što si uzeo vremena i pročitao moj skromni komentar na ovu temu''; ''ovdje je riječ o jednoj vrlo gruboj pogrešci''; ''to biste sebe trebali pitati''; ''moram vam reći da ja nemam namjeru''; ''vaše zadnje pitanje je jedno koje vrlo često susrećem te koje upućuje, nažalost, na jednu vrlo zastupljenu deluziju''; gospodine Pero u šaci, želio bih vam obratiti pažnju''; ''ovdje bih vam htio ukazati na jednu nelogičnost - vi implicirate''; ''bez supstance i adekvatne punktuacije''; ''stoga, ukoliko želite obarati sam argument, a ne primjere, stojim vam na usluzi''; ''poštovani gospodine, ja nisam namjeravao''; ''vi imate jednu vrlo tvrdoglavu ideju''; ''bojim se da ste pogrešno identificirali moj stav''; ''ja se s vama neću svađati, no ukoliko želite civlizirano diskutirati''; ''gospođo buha, u ime poštovanja prema vama kao dami i drugoj osobi''; itd. – prcanje na finjaka). To je smješak u etaži moći i njezine melankolije, kako se on javlja u visokih činovnika, političara, redaktora.

Daljnja debata postaje nemoguća zbog pomanjkanja minimalne razine vrijednosnog konsenzusa, rekoh tamo Anonimcu – nakon što se očitovao naglas da ne vidi ništa ekonomski sporno ni poremećeno u činjenici da sustav od liječnika i inženjera stoput više cijeni parazita i hohštaplera (ili u krajnjoj liniji plaćenog ubojicu). Još sam mu rekao: jasan je obrazac u tvom pristupu. Tvoja falična ciničnost o kojoj govorim sastoji se u tome što fiškalski uzimaš u obzir samo legalnu dozvoljenost, a za sve ostalo se svjesno praviš tošo. Prst u uho i glava u pijesak i tko ti što može! Kako bi ti liberalni kapitalizam tada i mogao biti bilo što nego čista arkadija - kad sve što je izvan proklamirane arkadije unaprijed odlučuješ da za tebe neće postojati. Nakon što je odgovorio da ako je za mene razlog za prestanak debate nedostatak vrijednosnog konsenzusa, za njega bi to prije bila moja nemogućnost da mu ponudim protuargumente, primijetio sam da bi bio veći gospodin (kad se već toliko razmetao gospodskim ponašanjem) da je i on – umjesto pučkoškolske fore ''nisi ti nego sam ja pobijedio'' – ostao pri onome što je očito: da li je neki argument prav ili kriv ovisi o vrijednosnoj podlozi koja mu daje značenje, i prema tome između nas dvojice ne može biti sporazuma po kojem bi se usuglasili oko argumentacijske prevage.

Komentatorica buha nije se, međutim, složila s takvom mojom ocjenom, smatrajući da sam suviše skroman: pa ne radi se dušo o različitim vrijednsnim sustavima pa se zato vi ne razumijete . Meni je taj vaš argument upao u oko i nekako mi zasmetao. Jer ne živite i ne živimo mi svi skupa u različitim svjetovima. Vriednosti koje sU vrhunske per se su npr. ISTINA i znanstvena provjerljivost bilo kojih činjenica. Ovdje se radi o tome da vas dvojica gledate s raznih motrišta ali I da vi PERO imate više u vidu cjelinu I DA STE BLIŽE ISTINI.

Ali, na žalost, ipak nije tako jednostavno. Argument kao argument po sebi ne znači ništa, nego jedino u okviru vrijednosnog suda. Primjerice, tvrdnja da je X zločinac jer je dokazano da je ubio Y-a funkcionirat će kao argument samo za onoga tko vrijednosno sudi da je ubojstvo Y-a zločin. Za drugoga koji će reći da ubojstvo Y-a nije zločin, konkluzija će biti invalidna – jer je za njega invalidna jedna od dvije premise. Pošto je premisa da je ubojstvo Y-a zločin tek subjektivan vrijednosni sud, a ne neumitna logička propozicija, može se dogoditi i da ne postoji konsenzus oko njene istinitosti. Isto tako, dok god Anonimac odbija vrijednosno priznati perverznost i protulogičnost, odnosno temeljno nepošteni, nasilni karakter (tobože slobodnog i dobrovoljnog) neoliberalnog tržišta, da je na djelu eksploatacija i pljačka viška vrijednosti, ne može mu se ništa. Nije ga moguće argumentacijskim putem dovesti do toga da nije u pravu.

Ostali smo u pat poziciji. Ono što se, međutim, može reći je da se na tom mjestu nalazi slaba točka neoliberalne teorije. Kad bi samo priznao da je, na primjer, ekonomski neopravdana ta situacija u kojoj ultimativno nekorisni na tržištu bivaju nagrađeni a ultimativno korisni penalizirani, kad bi se oko toga usuglasili, postigli konsenzus, tada da – stvar bi se dalje izvodila sama od sebe. Svaki bi se njegov dotadašnji stav pokazao kontradiktoran s time što je priznao, i cijela teorija bi mu se urušila sama u sebe kao kula od karata. Zašto sam toliko pritiskao baš na tu točku? Zato što ga time dovodim u nezavidan položaj. Ne može priznati, a s druge strane – kako to ne priznati? Ne govorimo – više sam puta istaknuo – o moralnom aspektu zasluživanja, nego ostajući čisto na ekonomskom terenu, u okvirima logike koju meritokrat i sam priznaje: razmjene vrijednosti za vrijednost, robe za robu. Kako, dakle, opravdati, kao ekonomski normalnu, situaciju u kojoj je pravilo da milijune za svoj angažman mlate oni koji su ih najmanje zaradili, čiji angažman nije donio nikakvu realnu vrijednost na svijet? I kako to ne uvažiti kao pokazatelj da sa sustavom nešto iz temelja ne štima? Tko to odbije priznati, stavlja se u zavadu s elementarnim ljudskim osjećajem pravične razmjene. Kao što je dirlidarla napisao: držim da je stvarno potrebna poprilična doza indoktirniranosti pa postati potpuno neosjetljiv na upravo vrišteće anomalije unutar ekonomskog sustava, pa plošnim logiciranjem propustiti priznati patologiju čiji su simptomi razbacani 'all over the place'.

To je ono što je slutila buha kad je govorila o Anonimčevoj suprotnosti istini. Ne, buha, ja ga nisam uspio matirati – ostao je pat, zato što je odbio priznati. Ali se nepriznavanjem doveo na tanak led jedne iracionalne, ideološke, protulogične, teško branjive pozicije, otprilike poput čovjeka koji bi tvrdio da mu je savršeno normalno da se tri istrgnuta lista iz knjige koja košta 30 kn uspješno prodaju za 300 kn. Everybody knows, jel. Meritokrat se na toj točki još jedino može praviti tošo, pri čemu se inzistiranjem da se očituje o činjenicama s kojima ga se suočava – da je ukradeno, da je eksploatacija, da je nasilje – vrši na njega pritisak, i drama se koncentrira u to da li će izdržati i do kad.

—

Tu postaje ključna Blenderica. Kod Anonimca se radi o pritajenom cinizmu koji se krije iza patetičnog obrazloženja pravedne meritokracije, i pritom ne priznaje svoju ciničnost. Recept je u tome da se negira istinu: nije posrijedi pljačka i nepravda, nego da je sve po zasluzi – meritokratski stav koji nam u svojoj ledenoj aroganciji ne mora biti simpatičan, ali mu ništa ne možemo jer zadržava unutarnju koherenciju, ima svoju logiku.

Otvoreni cinizam je nešto drugo: znati što činiš, ne negirati da je to nepravda – ali ipak činiti, jer 'ko vas jebe žohari. To je ono gdje se Blenderica izlajava. I ona se doduše pokušava prikriti, prišuljati s patetične strane (mi republikanci smo, kaže, bogati jer se trudimo i radimo dok niže klase gube dane pred ''Tvjom''), samo što njene grube, masivne šape ne pogoduju za šuljanje, nešto tamo oko nje odmah tresne i mi ju još izdaleka čujemo i znamo otkud dolazi. Nedostaje joj prefrigane diskrecije, nedostaje joj Anonimčeve inteligencije i discpline potrebne da bi se održalo ravnotežu u toj delikatnosti njihove neprincipijelne, rascijepljene pilatovske pozicije.

''Cry me a river bagro'' – ceri nam se ona bez pardona u lice; ''mi republikanci i tea-party suborci smo organizirani i imamo ono najvažnije a to su veze i novac''. Čekaj, češemo se tu po glavi, čemu onda onolika melodrama o zasluživanju trudom i radom, kad nekoliko redaka dalje dobijamo priznanje da to nema veze s osobnim zalaganjem, nego samo s ekskluzivnim nepotizmom (organizacija, veze, novac)? Sljedeća rečenica: ''I nemojte mi reći da svoje bogatstvo nisam zaslužila jer apsolutno jesam''... Hm, dobro, ovo je vrlo zanimljivo – čime si ga to zaslužila? Pustit ćemo te da nam kažeš: ''boreći se u ovom nemilosrdnom društvu svoj cijeli zivot''... Znači, opet melodrama. Ali kako to točno izgleda nemilosrdan život o kojem govoriš? – ''gledajući iz svoje prekrasne vile na Pacifik''... Da, zbilja surovo. Ali dobro, to je sad kad imaš bogatstvo; možda hoćeš reći kako ti je prije bilo nemilosrdno na ovom svijetu? No, istovremeno saznajemo i što ćeš sa svojim bogatstvom sad kad ga imaš: ''ne dam ga nikome nikada do smrti a onda ce biti prenijet na moju djecu ko sto sam i ja dobila dobar start u zivotu od svog oca. Tako se generacijsli bogati i tako se ostaje na vrhu 'no matter what'.'' Dobri republikanci, dakle, po toj logici zaslužuju bogatstvo na ime toga što je svijet bio okrutan prema njima – iako su se rodili s ''dobrim startom'' u obiteljima koje se ''generacijski bogate''? Nadalje, patetični argument zasluživanja drži vodu samo u smislu da neki pojedinac zaslužuje privilegirani status unutar društva na temelju toga što je to isto društvo zadužio, djelovanjem u korist općeg dobra. Nejasno je na koji se način u to uklapa svjetonazor o društvu kao nemilosrdnoj borbi svakog protiv svakoga, u kojoj se propovijeda djelovanje jedino za sebe protiv drugih. Nema nista free, sve je borba do smrti i svi smo jedni drugima neprijatelji, pocevsi od nacija do pojedinaca u njima koji se svi borimo za uspjeh ispred ostalih. Ili-ili: treba se odreći ili svog vučjeg maltuzijanskog svjetonazora ili svog društveno patetičnog samooopravdanja. Idemo dalje: ''I nije da sam škrta, uvijek bi rado pomogla extra platiti recimo vojsku i policiju da drže red i mir (ili pucaju po pobunjenicima, ha ha).'' Može li biti otvorenijeg cinizma – i još s ovim zlim ''ha ha''? Vojska i policija kao servis bogatih protiv pobune eksploatiranih? Pendrecima i mecima na neposlušne robove? No, o tome je još Marx pisao: pumpanje viška vrijednosti u represivni aparat koji je tu ne toliko kao javni servis koliko da čuva klasni status quo. Ili da se vratimo na Krležinog gospodina generalnog Domaćinskog: On zna kako su te stvari riješene rezolutno u Frankfurtu, u Nürnbergu, u Salamanki, on je čitao Rosenberga, on zna što je kolonijalna bagaža, a naše selo nije za drugo nego da bude vezano uz rudo, a ne da se igra kočijaša, on znade što se misli na 'Kaj Orzeju' i zato, molit ćemo lijepo, godine osamnaeste, kad je on u ovom istom vinogradu, s ove iste verande, vlastoručno ustrijelio ona četiri bandita, ona četiri muža, rebela, zelenokaderaša, one revolucionarne svinje, on je već onda znao kojim će se smjerom razviti Evropa, jer je to u stvari logično, jer je to jasno, jer tako traže interesi evropskog javnog mišljenja, interesi evropskog morala i poštenja, interesi, molit ćemo lijepo, u posljednjoj kozekvenciji, jednog zdravog i za život sposobnog naroda.''

Pamtim i jedan Anabelin post na temu internalizirane paranoje, primordijalnog straha onih kojima je dobro pred latentnom razdraženošću onih kojima nije dobro, uz pretpostavku groznog cinizma (kao u ovom Blenderičinom ''ha ha''), te instinkt povlačenja, izolacije, konzerviranja. Fiksacija bogatih na svetu riječ sigurnost (čitaj: svetinju nepovredivosti mog privatnog vlasništva, koje sam btw stekao povređujući mnoge): Ako razmislite kako se vi osjecate kada gledate gladnu djecu u Africi ili cujete za penzionera koji se je smrznuo jer nije mogao platiti grijanje, zamislite kako se osjecaju ljudi koji su direktno odgovorni za milijune ljudi i njihovu nesrecu. Svi oni bankari koji sebi isplacuju milijunske bonuse dok korisnici banaka gube kuce jer je banka u dugovima. Njima vlada da novac da im pomogne, a oni, umjesto da taj novac daju svojim korisnicima, i dalje dozvoljavaju da oni gube svoje ustedjevina, a sebi te novce raspodjeljuju kao bozicne bonuse. Ili vlasnici ogromnih korporacija koji da bi zastitili svoje profite, otpustaju tisuce, praveci citave gradove "gradovima duhova" jer gotovo svi u njima gube posao a time njihove familije i pravo na redoviti objed, skolovanje, zdravstvenu njegu i bilo kakvu normalnu buducnost. Uz to, najbogatiji ljudi placaju najmanje poreza, i jedan Rupert Murdoch, koji licno posjeduje skoro sve zapadne medije, u Australiji svake godine redovito bez srama i legalnih posljedica deklarira svega 20 000 dolara prihoda (sto je godisnja placa slabije placene sekretarice). Najbogatijim ljudima u kapitalizmu porezni zakon je toliko naklonjen da se ovakve ocigledne povrede razuma i pravde desavaju svaki dan, a citava drzava zivi od poreznih doprinosa onih koji jedva spajaju kraj sa krajem, jer oni nemaju nacina manipulirati zakonom kao oni najbogatiji. Kada si licno, ili generacijski, odgovoran za propast i bijedu milijuna ljudi, onda ne samo da imas internaliziran osjecaj krivice nego i paranoju. Jer znas da ako te dohvate svi oni cije zivote si unistio - gadno ti se pise. Francuska i Oktobarska Revolucija su vulgarni primjeri upravo onoga cega se svaki covijek koji vrijedja drustvo svojim bogatstvom boji. I kako je instinkt za prezivljavanje jaci od instinkta pravde, oni reagiraju bijesom i paranojom. Postaju jos beskrupulozniji ali u isto vrijeme, zgrcu novce da bi se mogli zastititi od "boljsevika". Oni tim novcima placaju za sigurnost - policiju, ponekad cak i vojsku (ako je rijec o aristokraciji i diktatorima), svakako ogromno osiguranje kroz sigurnosne sisteme, izolirana i zasticena mjesta stanovanja, manipulaciju medijima, sakrivanje svog imena i poslova i sve drugo sto doprinosi da budu zasticeni od pravedne osvete. Zato o najbogatinijma najmanje cujete i znate. (...) Svote na njihovim racunima koje su javno poznate Forbesovoj listi najbogatijih (a time i poreznim sluzbama drzava u kojima zive) mozete komotno pomnoziti sa 10 ili 100 gdje dolazimo do duboke perverzije bogatstva.I stoga vecina bogatih ima neku bezlicnu sliku koju pustaju o sebi u javnost, dok se panicno stite od ljudi preko cijih ledja prelaze da bi odrzali bogatstvo, koje im je potrebno da se nastave stititi i tako u krug.



Kakve veze s pravednim meritokratskim zasluživanjem bogatstva još može imati taj zluradi cerek nad ''pucanjem u pobunjenike''? Time smo već stigli do čistog koncentrata beskrupuloznosti, plutokratskog cinizma ogoljenog do koske. Ili, da budemo sasvim jasni: ''Niko ne brine za kolateralne zrtve, samo je moderno u ovoj recesiji prikazivati sucut, davati milodare, izjave i praviti se da se kao jako brinemo, iako , da ti budem iskrena (kad smo sami onako medjusobno na Rep. konvencijama na primanjima i u razgovorima) we don't give a' shit. ...pricamo o lovi , poslu i politici ..neugodne teme izbjegavamo.. upsetaju probavu, ha ha .. kisses''

—

Mnogi su komentatori ključ problema s neoliberalnim kapitalizmom nalazili u sistemskom pomanjkanju solidarnosti. Ali mi jednoj Blenderici ne možemo reći: u kurcu si zato što si lakoma i uopće ne solidarna. Nasmijat će nam se u brk, jer to je moralna zamjerka – a ona se s lakoćom utječe drugom moralu, svom, meritokratskom, onom iz basne o cvrčku i mravu, koji uostalom sam po sebi drži vodu. Nego joj trebamo reći: u kurcu si zato što opravdavaš moralom zasluživanja, patetičnim argumentom truda i rada, dok se ipak i sama odaješ da ste kartel, gremij, famiglia, cosa nostra, plutokracija. Ta lažna moralna fasada – to je njihova slaba točka koju treba napasti, mjesto na kojem su najtanji i bez supstance.

Otvoreni je cinizam također težak za probušiti, zato jer i on posjeduje unutarnju koherenciju. Što reći čovjeku koji besramno deklarira: ''zato što mogu'', ''tko jači kvači'', '''ko vas jebe žohari'' ili ''we don't give a shit''? On je prihvatio bazični vrijednosni stav da je u redu da slabiji budu tek topovsko meso za jake (npr. Hitler: mi Arijevci smo viša rasa i OK je da istrijebimo Židove, možemo se postaviti vanmoralno, svaki je i najokrutniji cinizam s naše strane spram njih dopušten). Čime se dotični stavlja izvan minimalnog vrijednosnog okvira u kojem bi se s njime moglo nastaviti razgovarati, ali i dalje ga iz tog stava argumentima nije moguće oboriti na leđa (na sličan način kao što je bilo s onim koji nije priznavao da je ubojstvo Y-a zločin). No, otvoreni je cinizam ovdje naš najmanji problem. Dapače. Slobodno! Neka samo kaže to tako naglas, pa da znamo na čemu smo. Neoliberalizam to ne želi reći naglas, krije kao zmija noge, jer bi mu oduzelo političku podršku. Republikanci u Americi, primjerice, ne dobivaju izbore tako što iskreno i otvoreno izlože svoj pravi program. Kada bi izašli i rekli ''prvo ćemo da vas bijemo, a onda ćemo da vas karamo'' ili ''dajte svoj glas za interese nas bogatih i očuvanje statusa quo, da mi i dalje ostanemo bogati, a vi i dalje ovisni, neosigurani jadnici s hipotekama'', doživjeli bi debakl. Nužno je da to ostane neizrečeno. Uopće je široka glasačka podrška republikanskoj opciji krajnje neprirodan, apsurdan fenomen, ako govorimo o toj plutokratskoj jezgri njihove politike – jer bogatih je jako malo, u strukturi glasačkog tijela izrazito dominiraju one srednje i niže klase o kojima se pogrdno izražavaju i izravno im rade o glavi. Uspijevaju zamagljivanjem, mistifikacijom, ideologijom, računajući na onu sociološku statistiku po kojoj će tijelo uvijek biti sačinjeno od dovoljnog broja prostodušnijih umova u kojima se neće naći dovoljno protuotrova.



Zbog političke konjunkture ne mogu si dozvoliti vanmoralan nastup, nego im je potrebno da se pozivaju na patetične argumente – npr. ''tradicionalnih vrijednosti'', ''nuklearne obitelji'', nacionalnog interesa u vanjskoj politici itd. – kao čuvari na braniku ćuđoređa i ponosa; ili u ekonomskom aspektu na meritokratski moral zasluge.

Cinična pozicija koja se ne gradi patetičnom nego otvoreno istupa s odgovarajućom retorikom sadrži, s druge strane svoje bestijalnosti, to neko komunikacijsko poštenje u sebi. Mistifikacija nastupa tek s umješavanjem patetične eksplikacije, gdje se plutokraciju legitimira pozivanjem na meritokratska polazišta. Sva se napetost neoliberalne teorije ostvaruje u tom prikrivanju svoje temeljno cinične, plutokratske pozicije, meritokratskim argumentom. Oni bi prikrili, mi bi da ih otkrijemo. Ali jasno je da tu NE posjeduju unutarnju koherenciju. Na dnu svega nemaju slučaj. Pitanje je samo dovoljnog pritiska na očitovanje – gdje prije ili kasnije dolaze do zida ili čak sami od sebe popuštaju u disciplini (omerte).

Ili se ponekad, kao u Blenderičinom slučaju, sve u startu nudi kao na pladnju. Anonimac se onoliko pravio tošo i izdržavao sve pritiske, samo da bi ona odmah potom bila uhvaćena in flagranti u činu prikrivanja i zamagljivanja, ali krajnje nezgrapnom i traljavom. Dajem riječ komentatoru dirlidarli: nakon @Anonimca koji je egzemplar aristokratskog socio-Darwiniste 'u rukavicama', tek sa Blendericom smo imali priliku vidjeti kako stvar izgleda 'uživo', bez glazure visokoparnih logičkih zasada i argumenata. ona svojom bezazlenom sirovošću zapravo kon-genijalno sumira glavne postulate Ideologije. pritom je zaista teško ne uvidjeti sličnosti između socio-Darwinističkih ideja suvremenog liberalnog kapitalizma i teorija o preživljavanju jačih, tj. jače (uspješnije) rase od prije 100-ak godina.

Vrli logičari, elegantni i disciplinirani Anonimni pilati, radije ne puštajte svoje Blenderice često među ljude, da vas ne bi do kraja iskompromitirale!

Viktor Ivančić je prošle godine objavio članak o Kerumu kao nesvjesnom prokazivaču: Nepatvorenost je jedna od tajni Kerumove popularnosti. On svoje birače, koji su po mentalnoj opremi i razini kultiviranosti posve nalik svome idolu, oslobađa potrebe da dešifriraju stvarnost. To opet znači da Željko Kerum, koliko god njegov javni lik kod pristojnijega svijeta izazivao nelagodu, nije izopačio hrvatsku demokraciju, nego je ta izopačenost njezino stvarno lice, ali bez uobičajenih krinki. Ako je s pojavom Keruma hrvatska demokracija išta izgubila, onda se u gubitak može računati zavidna količina licemjerja. Za promjenu, suočeni smo s bahatošću koja je nesposobna da se lažno predstavi, te je na okrutan način vjernija svojoj suštini. Kada se lažno predstavlja, kada je ''politična'', bahatost je rijetko kada manje efikasna, baš zato što je očišćena od vanjskih manifestacija nasilja. ''Politika'' tu i jest shvaćena kao tehnika pomoću koje se obavlja prijenos gadosti iz zabranjenog plana u područje društveno korektnog (pa je i Kerum ''apolitičan'' zato jer ne priznaje nepostojeću granicu između prljavog i čistog, između sirovoga kriminala i plemenite politike). Članak ovdje linkam zbog izrazitog paralelizma: pravo je pitanje što se zbiva tamo gdje nitko nikoga ne šalje u pizdu materinu. (...) Željko Kerum nije defekt, nego vjerna slika hrvatske demokracije. Realni sadržaj psovke, naime, skriven je ispod njene retoričke figure. Ima neke besramne pristojnosti u tome što nam Kerum kaže da idemo u pizdu materinu, za razliku od drugih, poput Damira Polančeca, koji nas tamo šalju šutke.

Ima neke besramne pristojnosti u tome što nam Blenderica kaže da idemo u pizdu materinu, za razliku od drugih, poput Anonimca, koji nas tamo šalju šutke.

Trinaestog
Ili bilo kog drugog