U svom već dugotrajnom nastojanju da postanem pisac, događalo mi se mnogo puta da me ščepa (Čehov) prisutnost onoga svetog plamena zbog kojega je za stijenu bio prikovan Prometej.
Kako se to biva pisac? Treba nešto napisati. Nešto što će nekoga u nečemu prosvijetliti, ili će se netko u tome prepoznati, ili će nekoga obodriti, razgaliti.
Jednoga me jutra pretprošloga tjedna, recimo, opet ščepao takav prometejski plamen. Dok sam ležao budan u krevetu nahrupila mi je inspiracija, navrle misli i ja sam poželio dići glas protiv društvene nepravde.
A jednoga popodneva prošloga tjedna spopao me pjesnički zanos i došlo mi je da opjevam jesen s opadanjem žutog lišća, mjesečinu koja obasjava šetnicu i rumene ženske usne.
Jedne večeri ovoga tjedna odlučio sam pak, ganut vijestima iz Čilea, napisati toplu ljudsku priču o spašenim rudarima.
Samo da više nešto napišem, da i ja budem pisac!
Što se međutim dogodilo onoga jutra pretprošloga tjedna? Nisam stigao ispisati ideju. Iz bun(t)ovne inspiracije prenula me zvonjava. Prokleta budilica! Valjalo je poći na posao. Dok sam se vratio, nakon osam sati mentalne fokusiranosti na nešto drugo, naviruće misli već su se izgubile, izblijedile.
Prošlotjedno popodnevno sanjarenje također nije urodilo konkretiziranim stihovima. Nisam stigao. Očiju natopljenih suzama, taman kad mi je duša najbolje podrhtavala od emocija i uzbuđenja, prekinuo me telefon i tetkino podsjećanje da ju treba odvesti kod liječnika na pregled. Morao sam obrisati suze i – ode pjesma u nepovrat!
A onu večer neki dan slušam dirljive vijesti o rudarima i brusim li se brusim, već sav bremenit riječima koje treba staviti na papir... kad neka buka, dernjava, netko lupa na vrata – joj pa da! Stigla ekipa da gledamo utakmicu. Kako sam samo zaboravio: danas smo kod mene! Ali utakmica je žanr posve suprotan spašavanju rudara – tako da se rasplinulo, nisam stigao.
Kako da postanem pisac kad ne stižem ništa zapisati! Ja bih možda istisnuo iz sebe nešto lijepo ili pametno o životu – kada bi se samo taj život prestao stalno iznova događati!
Nedostaje mi tipka ''pause'', isparkirati se na trenutak sa strane, izvojiti se iz prometa. Događaji me prestižu: već počinje drugi dok nisam još ni onaj prethodni probavio. Nemam prilike za refleksiju, jer sam pritisnut... aktivnostima. Aktivnost, to je zapravo oblik ekstaze – ex stasis – biti izbačen iz svog stasisa, iz sebe. Djelovanje koje nagriza... Smrt! Postojanje izvan sebe kao nepostojanje, vrsta smrti, šmira svijesti, življenje zbrda-zdola, davljenje u bujici!
Kako bi se nešto uopće moglo reći, kad nema obale s koje bi se govorilo?
—
Čitam riječi jedne osobe koja ispunjava povjerenjem, a koja opominje: ne valja pisati o udaljenim stvarima, kao duševnoj drami Karla II zbog Brunhildine udaje ili (recimo) o životu pčelara – tj. o bilo čemu samo da bi se bilo piscem, o temama na koje se nikakvim osobnim koncesijama, nikakvim osobnim porazom nije otkupilo pravo. Sigurno, ispisavši dvadeset knjiga o životu pčelara, može se postati spomenik, ali gdje je tu veza, gdje je spona pčelarskog kralja s njegovim privatnim čovjekom, gdje je veza čovjeka s mladićem, mladića s dječakom, dječaka s djetetom koje si, ipak, nekad bio, kakvu vajdu ima vaš balavac od vašeg kralja?
Sjećam se kako su nas u školi profe uvijek tjerale da pišemo sastavke (ili ''zadaćnice''). Kakva su to samo snebivanja bila! O čemu da pišem? Jao, o čemu da pišem?! Jadna majko, što sad da pišem?!! Obično tri teme na izbor, prva nešto kao: ''Mir je jedina čovjekova sutrašnjica''; druga nešto tipa: ''Motiv domoljublja u književnosti Hrvatskoga narodnog preporoda''; ili pod tri, slobodna tema. O bože, kako je to sve dosadno! Bljak, fuj, glupa profa koja nas tjera da pišemo! Zašto ja sad moram pisati sastavak kad se meni sad ne da pisati sastavak?! Kako je to glupo, kako je paralizirajuće morati pisati idiotski sastavak na silu, kad uopće nemaš inspiracije!
Gledam oko sebe: ona nekolicina odličnih učenica zabile nos u zadaćnice i pomamno ispunjavaju listove svime što su naučile o hrvatskom narodnom preporodu; mi ostali nalakćeni grizemo olovke i ne znamo što početi s bijelim papirom pred sobom. – ''Ako ne znate što biste pisali, pišite o nečemu što vas zaokuplja, bilo čemu što vas muči'' – susretljiva je bila profesorka.
Eureka! Doista, što bi me moglo mučiti? Pa, iskreno govoreći... muči me to što upravo moram na silu pisati sastavak – pisati samo da bih pisao. Kad nam je dala da pišemo sastavak, pa još i slobodno o čemu god da nas muči, profa se sigurno nije nadala sastavku o glupoj profi koja nas tjera da pišemo sastavak – ali, žalim, upravo je to jedini način da budem autentičan.
To je oslobađajuća misao koja razvezuje jezik: pa ne trebam ništa na silu, samo ću zabilježiti što mi je ionako na umu! Tko zna koji nas bog inače sili da poduzimamo iskorake u neautentičnost, na područja izvan vlastite stvarnosti? Proseravamo se umjetnim temama – zašto? Čini se bez nekog predumišljaja, čisto napamet, nesvjesno pretpostavimo da trebamo – takav je kalup. Automatski mislimo da je pisanje onda kada se informirano govori o Brunhildama ili pčelarima – i to malo liči na odvoženost tračnicama. Za sići s toga vlaka treba se dogoditi eureka u glavi: da je legitimno ostati strogo pri sebi. Komotno se smiješ zadržati samo na onome što odgovara tvojoj stvarnoj drami, pa radilo se i o najskromnijoj dramici, koju si možda potiskivao. To na primjer znači da kada si pritisnut bajati o Miru kao jedinoj čovjekovoj sutrašnjici ili o nekoj drugoj Brunhildi, ter to u tebi izaziva otpor i frikciju – krivo ćeš učiniti primoraš li se potisnuti otpor i okupan sedmim znojem iscijediš iz sebe traženih nekoliko rečenica o Brunhildi. Ono što trebaš je: reći naglas! priznati! – evo to je taj otpor, postoji ta frikcija u meni – i ona traži svoj izraz! Ne težina i tjeranje sebe na nešto, nego lakoća, tek prepoznavanje onoga što se već odigrava u tebi (pri čemu ipak treba voditi računa o tome da u samoizražavanju nema ničega težega od lakoće).
—
Sinulo mi je: to je to! Eto mi građe. Koja je moja situacija? Da ne stižem ništa napisati. Meni nijedna druga tema nije dozvoljena; samo o tome jednom smijem pisati, o svojoj stvarnosti: ja sam čovjek koji ne stiže napisati.
Uostalom, literarno strašno potentna tema: poraz, neuspjeh. Čovjek koji ne uspijeva naći svoj izraz. Autor propao u nastojanju da se izrazi – promašenost, nedovršenost. Drama više ne u tekstu, nego čin stvaranja teksta sagledan kao drama. Radnja prebačena s ispisanog papira u olovku koja piše (ili tastaturu, ako baš hoćete).
Oh, kakva inspiracija! Ovo će biti odlična stvar! (Možda napokon i stvarno postanem pisac.)
Ali jebemu miša, što mi se to sad opet događa? Opet onaj rusvaj, kovitlac, odlaženja na posao, tetke na telefonu, lupanja na vratima...
Dobro se sjećam da sam ono nešto zanimljivo započeo, zamislio – samo što ono točno, kako to ono bješe?
—
Ah, ja bih bio napisao čudesnu priču o nestizanju... samo da sam stigao!
Post je objavljen 17.10.2010. u 23:59 sati.