U zagrljaju svitanja...
Kakva je sudbina zapisana u ovom svitanju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu ljepote?
Hvala ti Helione,
otisak tvog dara je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće,
pretočio u osjećanje lahoraste miline.
Poezija oceana poziva na jutrenje,
sunce izranja iz lazure noći,
volim trenutke slijevanja noćne tišine
u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje ljubavi.
Ponavljajuća predstava,
drugačija, a uvijek ista,
uskrsnuće svjetlosti,
na dlanu svemira
obred krštenja mladoga dana.
Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?
Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju.
U gradu sanjajućih knjiga,
u mirisu jasmina i limuna,
susretoh lutajuću dušu,
oslobodih se sumnji.
Iz kaleža vječnosti
mi nudiš božansko piće.
Izgovaram molitvu božanstvima,
osjećam invokaciju svetosti,
ljepotu svakodnevne ljepote.
Ti si tu.
Dijana Jelčić
prva fotka... Jasna Marcelić... druga je moja...
U zagrljaju svitanjaOznake: svitanje, Sunce, sretan trenutak
|
