svjedoci ljepote
Sjećam se mirisa tek ispečenog kruha.
Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka.
Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Divili smo se ljubičicama u snijegu,
osluškivali tišinu tek procvalih trešanja,
žubor rijeke nevraćanke,
vječnost skrivenu u trenutku.
U kapljici Heraklitove istine,
u igri neba i oceana.
u mnoštvu kotrljajućih trenutaka promatram ljubav.
Voljeli smo otvorena srca, nepatvorene duše,
živjeli smo nebranjeni u mjehuriću sapunice
ljubili ideje, iskričave zvjezde Platonova neba.
Neprimjećujući obruč Merkurova svijeta,
neosjećajući njegovu moć.
A onda napustismo san.
Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.
U snovitosti, prisutni tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja, .
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani poezijom oceana.
Šaputali smo bezjezičjem tišine,
a naši razgovori, naše bdijenje među riječima
je bilo ljepše od govora slušanih na obroncima svijesti.
Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe
u slijevanju nemogućeg u moguće, .
u nevinoj istini neodrastajućeg djeteta.
u odori anđela koji sanja život.
u tišini snijega nad kojom tihuju zvijezde
u mirisu tek procvalih ljubičica
u proljeću života.
Ostalo je u srcu, zauvijek.
Dijana Jelčić
fotografije... 40 godina mature, ljubičice u snijegu i procvale darovala mi @Lastavica
Oznake: sjećanje, poezija uspomena, proljeće
|
