Sjećanje pred zimski solsticij...
Srce je slutilo ljepotu, a tijelo koračalo asfaltom i tražilo nježnost vlati trave po kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo moć zvjezdanog kalendara i doživjelo ljetni suncostaj, čar preskakanja vatre i ostvarenje želje.
Kronoligija naših suncostaja je počela je 1986- e, promocija zbirke "Osamnaest crvenih ruža"...
a onda se dogodilo naše naglo ljeto, dogodio se san ljetne noći, uvertira nečemu novom, tišini došašća ljubavi. Poveo si me u dolinu smaragdne rijeke da naučim slušati tišinu i zavolim stvarnost punu mirisa i boja. Bila sam umorna od vedrine koju sam navlačila kao krinku na godinama tužno lice.
Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao oluju strasti.
Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza. Još uvijek pamtim imperativ izrečen kao molitva.
Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.
Razrezao si more tužnih privida i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti. Dogodilo se čudo.
Kao u panoptikumu želja cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku, a Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom oceana sna. Začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra, tužno zvono u oluji vremena. Nad morem sjaj tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja u sfere slobode. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svjesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost, svjetlost etičkog postojanja, svjetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunjava prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u moć sadašnjeg trenutka, u život tako jednostavan i lijep.
Bilo je vrijeme došašća, godina 1987. Hvala ti, dugo si čekao moj povratak u život. Suncostaj je donio idiličnu sliku dolazeće zime. Zagrlio si me skidajući posljednji veo lažnosti sa moga lica. Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.
Volim bore oko tvojih očiju, smijao si se.
One su znamenje sreće, odgovorih promatrajući smijeh u sjaju tvoga pogleda.
Pobijedila si samu sebe, šapnuo si.
Najdulja noć se slijevala u svitanje.
Dijana Jelčić
 Oznake: zimski solsticij, najdulja noć, panoptikum želja
|
