dinajina sjećanja

subota, 29.08.2009.

Rusalka ili žena. Dragi moji prijatelji hvala vam na strpljenju i dobrim željama za ozdravljenje moje mame. Za uzvrat evo još jednog pjesmuljka iz moje stare pjesmarice. Nadam se, od srca se nadam, da ću se ubrzo sretna i mirna vratiti u blogosferu. Rusalka Rusalka, ljepotom opjevana, i z vode vodom u vodu pretvorena, vodom božjega slapa okupana, dlanovima neba dotaknuta, u kapljici rose na latici ruže, snena i laka san o umrloj ljubavi sniva. U očima njenim iskri jedna drevna priča o Parnasu i izvoru muza o zrcalu zrcaljenja srca u toj svetoj vodi, o dobroti neba kad se nekog voli i kako je nježna poezija suza. Na licu žene kristali se sjaje, zbog ljepote drage što sa vjetrom ode u očima njenim bolna tuga traje ta nježna i snena poezija vode. Od njega samo sjećanje joj osta srce tužno što za srećom vapi srcem srcu sreća izmrvljena i tiha i snena poezija kapi. Dlanovi neba miluju joj lice, a njena mrtva ljubav na odru novog dana u zagrljaju kiše u sjećanju nježnom u drevnoj pjesmi vječnog oceana tugom u vrulji suza izranja. Umrla je ljubav i više je nema nad njenim grobom jeca smiraj dana u njenoj kosi more pjesmom drijema ta drevna i snena, srcem napisana poezija vječnog oceana

petak, 21.08.2009.

Pele, boginja i žena. Nije me bilo, slijedila sam Trag u beskraju dječijeg sna. Malo tuge i razmvrljenog bola, srce titra strahom. Mama boluje i samuje u daljini. Sjedim satima pred računalom i misli me vode u prošlost, ništa novo ne mogu napisati. Ovo je moj 333- ći post. Željela sam vam napisati nešto lijepo, nešto od srca vašim srcima, želja je bila velika, ali misli su mi zaleđene. Pronađoh staru bilježnicu sa pjesmama iz poezije ruža. Ovo je jedna od njih. Molim vas dragi prijatelji, imajte strpljenja sa mnom, vratit ću se ponovo u ovaj svijet ljubavi i sudjelovati u vašim mislima. U vatri vatre ljubavnoga žara vatrom vatre srca srcu bljesnu žena. Izrasla iz vatre, vatra vječno u njoj snatri i budi se željom da ostane žena. Vulkanska Pele, božica u ženi vječnom igrom vatrenoga žara, snagom srca žene, tijelo u vatru pretvara a ljubav, taj vulkan srca njenih snova lava, boginju u ženi božanski obožava. Iz kratera tijela iskri vatra vječna, ka nebu se diže ljepota njenog sjaja boginja u ženi na ognjištu bdije iskri iskrom iskru životnoga raja, u snovima budna, u životu snena ostaje vječna boginja i žena.

srijeda, 12.08.2009.

Ljubav je kazna? I will always love you! Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, a mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da zauvijek ne ostanemo sami. Prisjećam se te čudesne žene i njene ljubavi pretvorene u predivno štivo, u zbirku lirskih proza, posvećenih Hermesu, njenom nepoznatom ljubavniku. Danas nekako sjetna ponovo listam njenu knjižicu i pred očima mi se odvija film iz vremena kada sam pokušavala ljubav isklesati u stih, kada sam je željela ogrnuti odorom pjesme i okititi rimom. Stara pjesmarica, već požutjela bilježnica, kupljena posebno da bi u nju slagala sreću, tugu, suze i ljubav leži na stolu i već izbljedjela slova mi se smiješe ljepotom i tugom onih davnih proljeća. Sjećam se vremena svoje nesigurnosti, sjećam se i suza koje sam dijelila sa noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, nepoznate žene. Predamnom se otvara svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući Margaret Jursrenar, i njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre". Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištava do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika. Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi. Zatvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima. Dvije vatre. Bilo je to davno na ravnici uz veliku rijeku, na šljunku s kojim smo s igrali, na pjesku kojim smo trčali, na cesti koja nije vodila nikamo. Da, bilo je to davno, tamo gdje je ostao dio mene, tamo gdje smo položili ispit zrelosti, tamo gdje smo poljubcima učili opraštati, tamo gdje je ljubav izržavana augmentativima. Ti više nisi dječak iz Šenoine, tvoje tadašnje slabosti su postale tvoja snaga ubio si dječaka u sebi, nažalost ti si danas samo čovjek. A moja ljubav? Ja neznam da li sam i koliko ranjiva jer me nisu ranjavali, neznam da li mogu plakati zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna jer ljubav je stvarala moje vrijeme, branila sne, živjela život. Ti više nisi dječak iz Šenoine, ubio si dječaka u sebi, a u meni, u meni još uvijek živi djevojčica i sjećanja na nedeljna jutra u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe, da bi naše igre na pjesku pješćane obale sna vječno trajale. Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi, a ja ju nazvah novo svitanje i ona je lijepa ona je jutro u kojem se budim, ona je podne u kojem volim dan ona je suton u kojem grlim novi san. S njom u sebi ja pozdravljam skitnicu mjeseca i sjećanja na jutra u kojima sam voljela tebe. Danas imam samo ljubav. I sretna sam. Dođi jedno veče i donesi snove, snove ogrljene čekanjem trenutka, trenutka koji nismo spoznali, dođi s buketom ljubavi i mirisom uzbuđenja. Dođi, ispruži ruke i voli me, jednostavno voli, voli me u zemlji Petra Pana u zemlji koje nema na zemljopisnim kartama u zemlji u kojoj sunce nikada ne zalazi u zemlji koju smo gradili u snovima. To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako. Moja ljubav je odrasla, postala zrela i postala moja istina o životu.

subota, 08.08.2009.

Noć punog mjeseca. Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pučini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se nasmiješilo tišinom ljepote. Slušala sam srcem tu nečujnu mjesečevu sonatu, gledala tu čaroliju neba i mjesečinom omamljena osjećala LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu. Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove pretvarala u kristalni dvorac obećanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju. Voljela sam taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, srebrena mjesečina, ta sunčeva nevjerna ljubavnica jahačica vjetra, lučonoša tmine, Pegazova tajnovita gospodarica, noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama, oduzima snagu strahovima, a jutrom se, plesom plave ljepotice prevarena, sunčevim zagrljajem zatečena, skriva u bjelini nježnosti pod kopljima dnevne svjetlosti. Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju. Bila samo pustolov pred vratima sna, sa žudnjom dočekivala sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene nebom prosipa svoju srebrenu kosu i poziva me u san. Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. Pružila sam ruke i ljubav je kao svjetlosni zagrljaj neba zatreptala ljepotom trenutka i oko mene i moje obitelji zatvorila krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je polako dojahala mjesečinom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja. U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke ka nebu i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obećanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san. Dragi moj pjesniče, u dubini tvojih očiju se zrcali jahačica vjetra, ponovo nazire san, istinska ljepota, moja jedina istina o životu. Sretan ti rođendan ljubavi moja.

ponedjeljak, 03.08.2009.

Sjenka njene duše. AVE MARIA Ona danas nestvarna, danas nepostojeća, danas daleka, a ipak užasno prisutna u trenutku, prisutna u sjećanjima, prisutna u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna. Njoj nepostojećoj, dalekoj, a ipak užasno prisutnoj u trenutku posvećujem današnji post. Nije znala pisati poeziju iako ju je voljela čitati, a nije mogla živjeti. Život joj je nametnuo prozu, živjela je fiziku i kemiju iako su joj i ti, ponekad okrutni životni, procesi krali ljepotu trenutaka koje je željela osjećati. Na kraju osuđena na nepokretnost, osuđena na bivanje u prostoru koji više nije mogla sama osmišljavati ona je gledala u nebo, grlila anđela njenih dugododišnjih snova i slušala tišinu svojih osjetila. Njoj i njemu kojih više nema danas pišem ovaj stih. "Pri rastanku su zaboravili zatvoriti vrata sjećanja zaboravili ugasiti vatru na ognjištu uspomena otišli su svatko u svoju mladost misleći to je dovoljno za gušenje svih požara u njima... Vrtlozi želja su se vraćali k ruševinama na rtu dobrih nada na kojima je tinjala ljubav... a oni oni su željeli život, bježeći od bola i poniženja zaboravili su zatvoriti vrata uspomena i ugasiti vatru na ognjištu snova Ljubav je tinjala, grčila se, tražila puteve nalazila ih i gubila u uzdasima i kricima osamljenih noći." Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Zamišljam kako nestvarna sjenka njene duše lebdi nad obalom uspomena i zaustavlja bujicu sjećanja u treptaju njegovog oka. "Lutala je snovima gradila svjetionike na hridinama nepoznatih mora krala osmjehe u zagrljajima, sanjala o uvali mladosti, mirisu tek procvalih lipa, susretu na ognjištu na kojem su još tinjale uspomene" Sjenka njene duše stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako izlazi u njen san. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena i šapuće: "Ako si našao tišinu zrelosti ako si posadio čemprese u dolinama gdje su rasli naši nemiri i krenuo stazom nove sreće.... Tvoje sreće...? Tvoja sreća će biti obala mojih snova..... a moja ljubav sunce nad čempresima. Ako si drugačiji od mene nemoj se više okretati. Moje ruke, mogle bi postati ubice snovima. Ostavi me u dolini naših nemira... Uspomene su lijepe" Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka. Ostala je sama, ostala su joj sjećanja i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti. Zamišljam kako sjenka njene duše grli sjenku njegove duše i kako njihova nikada ostvarena istina o životu u ovom svitanju postaje ostvarenje nedosanjanog sna.