I will always love you!
Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, a mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da zauvijek ne ostanemo sami.
Prisjećam se te čudesne žene i njene ljubavi pretvorene u predivno štivo, u zbirku lirskih proza, posvećenih Hermesu, njenom nepoznatom ljubavniku.
Danas nekako sjetna ponovo listam njenu knjižicu i pred očima mi se odvija film iz vremena kada sam pokušavala ljubav isklesati u stih, kada sam je željela ogrnuti odorom pjesme i okititi rimom.
Stara pjesmarica, već požutjela bilježnica, kupljena posebno da bi u nju slagala sreću, tugu, suze i ljubav leži na stolu i već izbljedjela slova mi se smiješe ljepotom i tugom onih davnih proljeća.
Sjećam se vremena svoje nesigurnosti, sjećam se i suza koje sam dijelila sa noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, nepoznate žene.
Predamnom se otvara svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući Margaret Jursrenar, i njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre".
Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištava do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika.
Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
Zatvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.
Dvije vatre.
Bilo je to davno
na ravnici uz veliku rijeku,
na šljunku s kojim smo s igrali,
na pjesku kojim smo trčali,
na cesti koja nije vodila nikamo.
Da, bilo je to davno,
tamo gdje je ostao dio mene,
tamo gdje smo položili ispit zrelosti,
tamo gdje smo poljubcima učili opraštati,
tamo gdje je ljubav izržavana augmentativima.
Ti više nisi dječak iz Šenoine,
tvoje tadašnje slabosti
su postale tvoja snaga
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.
A moja ljubav?
Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali,
neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena
ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme,
branila sne,
živjela život.
Ti više nisi dječak iz Šenoine,
ubio si dječaka u sebi,
a u meni,
u meni još uvijek živi djevojčica
i sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli
da nedelja nikada ne prođe,
da bi naše igre na pjesku
pješćane obale sna
vječno trajale.
Ti si ubio ljubav
ubijajući sebe u sebi,
a ja ju nazvah novo svitanje
i ona je lijepa
ona je jutro u kojem se budim,
ona je podne u kojem volim dan
ona je suton u kojem grlim novi san.
S njom u sebi
ja pozdravljam skitnicu mjeseca
i sjećanja na jutra
u kojima sam voljela tebe.
Danas imam samo ljubav.
I sretna sam.
Dođi jedno veče i donesi snove,
snove ogrljene čekanjem trenutka,
trenutka koji nismo spoznali,
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja.
Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli,
voli me u zemlji Petra Pana
u zemlji koje nema na
zemljopisnim kartama
u zemlji u kojoj sunce
nikada ne zalazi
u zemlji koju smo
gradili u snovima.
To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.
Moja ljubav je odrasla, postala zrela i postala moja istina o životu.
Post je objavljen 12.08.2009. u 07:07 sati.