Sjenka njene duše.
AVE MARIA
Ona danas nestvarna, danas nepostojeća, danas daleka, a ipak užasno prisutna u trenutku, prisutna u sjećanjima, prisutna u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna. Njoj nepostojećoj, dalekoj, a ipak užasno prisutnoj u trenutku posvećujem današnji post. Nije znala pisati poeziju iako ju je voljela čitati, a nije mogla živjeti.
Život joj je nametnuo prozu, živjela je fiziku i kemiju iako su joj i ti, ponekad okrutni životni, procesi krali ljepotu trenutaka koje je željela osjećati. Na kraju osuđena na nepokretnost, osuđena na bivanje u prostoru koji više nije mogla sama osmišljavati ona je gledala u nebo, grlila anđela njenih dugododišnjih snova i slušala tišinu svojih osjetila. Njoj i njemu kojih više nema danas pišem ovaj stih.
"Pri rastanku su zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli su svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u njima...
Vrtlozi želja
su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nada
na kojima je tinjala ljubav...
a oni
oni su željeli život,
bježeći od bola i poniženja
zaboravili su zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova
Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."
Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Zamišljam kako nestvarna sjenka njene duše lebdi nad obalom uspomena i zaustavlja bujicu sjećanja u treptaju njegovog oka.
"Lutala je snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale
uspomene"
Sjenka njene duše stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako izlazi u njen san. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena i šapuće:
"Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.
Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"
Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.
Ostala je sama, ostala su joj sjećanja i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.
Zamišljam kako sjenka njene duše grli sjenku njegove duše i kako njihova nikada ostvarena istina o životu u ovom svitanju postaje ostvarenje nedosanjanog sna.
|
