dinajina sjećanja

srijeda, 29.07.2009.

Buđenje u novom snu

What a Wonderful World

Zaustavila se na rubu bezdana,
i srcem uranjala u ocean
nedosanjanih snova,
veliko more je iskrilo sjećanjima
mirisalo ljepotom jasmina i

slikama tek naćete zrelosti.

Stajala je na granici
između jučer i sutra
ogrnuta tamom trenutka i
tišinom u njedrima,
ubitačnom tišinom
u koju su se ugnjezdili strahovi.

Sunce iznenada prosu dlanove i
pomilova njeno tužno srce.

Ona snovima omamljena
zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i
koraknu u novi san.


Ona osjeti treptaje buđenja u sebi, buđenja u novom snu. Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj litici ne življenja. Miris novog sna se izmješa sa mirisom ljeta i ljepotom sunca.
Na drugoj strani, u sjeni proteklih godina, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena.

Ona pogleda u sunce i šapnu:

Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge.

Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona nastavi govoriti glasnije:

Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja.

Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostiva pučina među njima se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.

Ona zajeca u vjetar:

Sjeti se dječaće. sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti.
Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.

SJETI SE DJEČAĆE.........



Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi. Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa.

Iznenada, kao u priči, nebo proplaka svijetlom ljepote, sunce je tonulo u beskraj gradeći kristalni most ka onoj strani velike vode. Ona krenu ka šapatu sudbine.

Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.

Stajali su na mostu satkanom od mjesećine, a miris te čudesne noći je širio spokojstvo i iskrio buđenjem u novom snu i ljepoti njihove istine o životu .

Ona je šaputala, mjesećevu baladu izraslu iz njenog treperavog srca

Mjeseče,
moj sneni ljubavniče!
Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni
Noćas me dragane dodirom ne budi
Duša moja, tvojim sjajem ogrljena
U nezemaljskom kraju izgubljena
U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi
Obasjava me srećom, ljepotom me krijepi,
Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim.

Mjeseče!
Moj drevni sneni ljubavniče
Tvojim zagrljajem budiš ono davno znano
Putove kojima se duša u ovo tijelo vraća
slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice
dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano,
Duša moja grli svjetlost tvoga bića
I s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća.

Mjeseče!
Moj drevni ljubavniče
Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja
Plavetnilom nebeskoga zmaja
Zvjezdanim krijesnicama bez kraja
Putokaz na zvjezdanim stazama,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi,
jer kad uhvati me luđačk- ljudski nemir ludi
u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće
sretna osjećam da me ljubav u snove snubi.

Mjeseče!
Dragi moj sneni ljubavniče!
Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san!



Njene misli se sjediniše sa tonovima drevne pjesme i odjenuti u ruho novoga trenutka, su jednostavno kapali s neba

What a Wonderful World

i sjedinjavali ih u svjetlosnom zagrljaju treperave sreće.

- 07:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 25.07.2009.

Zvjezda pod kojom sam rođena.

Besame Mucho


Datum rođenja obilježava zvijezdu pod kojom sam rođena, zvijezdu koja svojim sjajem stvara zvjezdani štit kojim se branim od onih koji se boje čovjeka i među ljudima traže energetske vampire.

Energetski vampiri ili psihički vampirizam?

Psiholozi o tome ne žele ništa znati i ja njima vjerujem, vjerujem im iz jednostavnog razloga jer vjreujem u svaku vrstu obrazovanja, vjerujem onima koji su se odlučili studirati ljudsku psihu. Oni nas uče da svatko za sebe može riješiti taj problem i spoznajom sebe samoga osjeti da u svakome od nas spava neki mali energetski vampir, da ge ne treba tražiti u drugome. Pitam se kako se može prepoznati vampir u drugome, ako ga nisi osjetio u sebi.

Čovječe prvo upoznaj sebe samoga, pa onda sudi o drugima.

Stravična je spoznaja da jedan dio ljudi ipak razmišlja vampirima u drugima, spoznaja koja guši zvjezdani šapat duše i ja se pitam zar je uistinu moguće da netko može čovjeka od krvi i mesa, čovjeka u kojem treperi najsvetija tekučina na svijetu, čovjeka vječnog ratnika svjetlosti nazivati pljačkašem tuđih emocija.

Slušam suptilni glas Cesaria Evora, slušam staricu kako pjeva o ljubavi i osluškujem treptaje neba i uživam u zvjezdanim šapatima njene duše, da te predivne ljudske duše.

"Neću sanjati, hoću budna, hoću samo snena, ali svjesna prodrijeti do središta osjetilno- osjećajnog labirinta, uroniti u ocean i pronaći sedefastu školjku u kojoj skriven spava biser ljepote." pomislih u jednom trenutku neodlučnosti i neživljenja.

Možda ću onda shvatiti da je ovo što gledam samo iluzija, a možda ću stojeći pred ogledalom prepoznati onaj drugi dio sebe u njemu ili ću uistinu doživjeti noć svih noći, noć u kojoj se otvaraju vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje, doista osjetiti godine kao radosnu kupku postojanja, pjenušavu kupku vječne sreće.

Beskonačnost koju osjećam se krije u strpljenju da savladam svaku novu polovicu puta koje je ostala predamnom. Zamak, koji tražim, je tu na dohvat ruke, ali još uvijek na pola puta od već pređene polovice je predamnom, pa još jedna polovica od pređenog, pa još jedna polovica, pa polovica od sljedeće polovice.
Spojivši Kafkine i Zenonove misli u alkemiju sna potvrđujem samoj sebi da su beskonačnost i vječnost u meni samoj, u tom vjenčanju sna i jave, tuge i sreće, znanja i vjerovanja, svjesti i podsvjesti.

Čitala sam poeziju, ljubavne romane, filozofiju vremena, slijedila obrasce u znanosti, ali mi se ipak ponekada pričinja da se nalazim zatvorena u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo.
Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao ući, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone.

U nama se često krije stranac, onaj Kerber koji brani ulaz u dubinu duše, koji mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris i boju. To su oni koji neznaju tko su, bezimeni, anonimni stanovnici virtualnog svijeta, koji tako bezimeni misle da imaju snagu i moć, a nisu svjesni da nisu u stanju upoznati onaj drugi dio sebe jer su ga izgubili u svojoj nepostojanosti.

Oni ne traže u sebi to izgubljeno biće nego iz straha od Kerbera ga ostavljaju samog u vječnoj tami Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote.

Da oni nikada neće osjetiti kako je divno osjetiti to biće u kojem su zauvjek sjedinjene dvije duše. Susretati se sa svojom suprotnosti, slušati njen glas u svakom trenutku postojanja, jer tek onda smo sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo zvjezdane šapate njegove duše i da smo odlučili voljeti predive oči boje sna.

Oči boje sna su izvor ljepote i tek kada se utopimo u njihovom pogledu tada osjećamo istinu života.

Ljudski pogled odaje ljepotu srca, govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanih riječi, oči su okna duše.

Prisjećam se prvog komentara iza mog prošlog posta. U tome je nedostatak virtualnog svijeta, pogledi nam se ne susreću i zato osude tuđe osobnosti nisu vjerodostojne.

U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane bez da smo se susreli pogledom, bez da smo osjetili stisak ruke su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca.

Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo uljeza pred vratima duše, misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja.

Misao vodi ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, misao je ponekada i ubojito oružje koje ledi krv i zaklanja sunce.

Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, novo svijetlo koje ubija Kerbera i mi ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude.

Čini mi se da stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje. Sve je živo i sve je doživljeno bez ostataka. Emocionalni um je onaj tajnoviti otok mira i stabilnosti u beskrajnom moru života.

Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke koji se talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok.


Svako jutro kada se još snena
okupam u pogledu
u ljepoti očiju boje sna,
odlučujem se uvijek iznova za ljubav.

To je svaki puta novi osjećaj
osjećaj koji potvrđuje stari,
to je raskrižje sudbine i
put ka vječnosti.

U kristalnom dvorcu postojanja
u treperavoj duši mojoj,
u srcu uznemirenom
se zrcali lik i ja znam da volim.

Svaki novi trenutak je
nova istina o životu,
novo alkemijsko vjenčanje
sunce i mjesec u zagrljaju
svijest i podsvjest u milovanju.

Fontana vječnog života
njegova i moja slika
treperave u suzama neba
blještave u kapljicama sunca
sretne u kristalima sna
u zvjezdanom šapatu duše
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene
u ljubav.


To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja.

Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista.

Ako u ovom plavićastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni. Slušam vječnu muziku životnih i ljubavnih sfera, uživam u glasu Cecile Dion i šapćem onome koji se zrcali u meni, šapćem mu tiho

I am your Lady!

Slušam zvjezdani šapat duše i vjerujem da ću se u jednom drugom trenutku uistinu sresti s drugim dijelom moje duše, vjerujem da ćemo se sjediniti u sklad prostor- vremena i postati kristalna kugla, dvojno biće, ono čudesno biće sa početka priče o nastanku svijeta, biće koje će, u odori ljepote, zauvjek živjeti svoju istinu o životu..

- 08:08 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.07.2009.

Bijele suze.

Una lacrima sul viso

Jedan je čovjek sjedio na morskoj hridi i promatrao svjetlucavu pućinu u kojoj se kupalo sunce u odlasku i širilo svoj svjetlosni zagrljaj uvalom na kraju svijeta.

Niz obraze su mu se kotrljale suze u kojima su se zrcalile sve njegove godine.

Lepršava kao vila, bjelja od najbjeljeg anđela, slična sedmom osmjehu boga, u maglici njegovih sjećanja, pjeskom je koračala djevojčica s mjesecom u kosi. Zaustavila se na granici između svjetla i tame, na granici između radosti i tuge i promatrajući ga upita:

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne, oči koje su na kraju životnog puta vidjele pravi pravcati život.


Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze i padale na pjesak koji je svjetlucao svjetlošću trenutka. Čovjek je plakao svjestan ne življenog života, svjestan propuštenih trenutaka koji su se kao, sada bezvrijedna, ogrlica slagali pod njegovim nogama.

Djevojčica se smiješila osmjehom prohujale mladosti i odskakutala niz plažu, a čovjek je šaputao vjetru.

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla:

Do sutra!

Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.
Nasmiješila se i rekla:
Ja sam kći Sunca,
tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga,
nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla.


Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.


U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi pjenušave sreće,
radosna kupka davnog postojanja.


Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kapljicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće,
željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
željeli smo biti čisti, neokaljani grijehom,
željeli smo lažima širiti svjetlost neistinskog postojanja,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.


Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na granici između sna i jave,
na krhotinama neostvarenih želja,
na krateru ugašenog vulkana
zapalimo još jednom vatru
dajmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce u ovom sutonu sna
se zrcali u tvojim očima,
obasjava ta dva mala okna
iza kojih još uvijek ljubav spava
i sanja naše ne dosanjane snove

Zagrli me novim snom
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se treptajem sreće
uzdahom ljepote,
dodirom dobrote,
milovanjem želje,
volimo se u trenutku
za sve one propuštene.


Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže.

Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala dijadem u svojoj sijedoj kosi.
Niz njeno ostarjelo lice su se kotrljale suze i postajale svjetlosni zagrljaj njenog tek probuđenog srca i njena istina o životu.


Dodatak:

Carpe diem!

Za sve moje PRIJATELJE!

Uživajte u ovom danu i pjesmi.

- 06:06 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.07.2009.

Srcem srcu!

Jutros vam želim pisati o onoj veličanstvenoj prirodnoj tvorevini koja nas pokreće i koja nam život daruje, koja svojim treptajima prolaznost i vječnost crvenom bojom u našim dušama zapisuje.


Život kroz nju prolazi ritmom najčudesnije melodije koja nas prisjeća da je to naše Srce ludo, srce luckasto i opijeno muzikom sna i jave, ispunjeno tonovima sreće koji valove tuge u pjenu radosti, u fontanu vječnoga svjetla i zdenac mladosti pretvaraju.

Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki beskrajne sreće koja se k zapadnom nebu kreće. U sutonima ne jenjava s ritmom snenoga dana, uvijek veselog dana koji je cvijetao u njenim predklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka.

U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na osjećanje osjećaja, kristalni dvorac u kojem sada samo ljubav život sanja. Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem u perivoj života životu pretvara.


Podigni svoja nevidljiva jedra
ti galijo puna skrivenog blaga i
kreni u ljepotu treperavo modra,
zaplovi oceanom zvjezdanog traga,
uplovi u luku čudesnog sjaja,
u ljepotu
jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja.
.
Vjetar je ovaj nečujno snažan,
snažno nježan,
nježno sjetan.
Podigni sidro iz sretnih njedara,
povedi me valovitim morem,
mene lutalicu i vječnog sanjara.
Povedi me jutros u tek naslućene daljine,
među tužne i nesretne sudbine,
i budimo jutros vrtlog putovanja,
otrgnimo sve ljude sretne
iz zagrljaja životne miline,
da sretni nesretnima
darujemo vječnu ljepotu naših sanja.

Srcem srcu jutros šapćem,

Slijedi krik uplašenog galeba,
ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge
nad hridima ljudske strahote.
Suzama neba gasi žeđ ožednjelima,
žednima u pustinji nespoznate ljepote,
tragačima bisera
što izgubljenu sreću traže,
bisere koji u školjkama dobrote
na obalama tvoje vječne straže
snivaju buđenje tvoje ljepote.

Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju
onima što otrovani tuđim strahovima
od sebe samih izgubljeni,
pučinom životom nesretni lutaju.
Osuši suze na njihovim obrazima,
crne, gorke, nezaustavljive suze
koje i bisere u crni prah pretvaraju.

Srce,
ti čudesna galijo ljudske dobrote
usidri se u njedrima gladnih ljepote,
u njedrima punim strahote,
u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova,
mak u usahlom žitu trulih plodova,
voda u toj suncem isušivanoj Sahari,
žeteoc žetvi neizživljenih izazova
srce tužnom srcu u osjećaja pustari.


Srcem srcu šapućem jutros ovu baladu srcu za sva luda i treperava srca na svijetu, za sve sretne i nesretne živote i zahvaljujem srcemsrcu za moju sretnu istinu o životu !

- 08:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 11.07.2009.

Da li je život jednostavno ljubav?

afroditina djeca

Pitam se još uvijek snom opijena, pitam sebe i vas, dragi moji prijatelji, jesmo li mi uistinu Afroditina djeca i znamo li

Što to bješe ljubav?



"Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dan nam dan,
jer sav život, to je san,
a san su i sami snovi."


Calderon de la Barka

Govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, da tebe ne probudim iz ovog dugog, lijepog sna.

Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove života na tvom čelu, jednostavno volim te i od tebe ne očekujem ništa jer


s tobom u sebi
imam sve,
ljubav ljubavlju okrunjenu,
ljubav ljubavlju osviještenu,
ljubav ljubavlju rođenu,
s tobom u sebi ljubavi
imam jednostavno ljubav i
osmjeh na licu,
sreću u očima,
radost u mislima,
snenost u srcu,
vječnu kupku radosti,
pjenu vječne mladosti,
ratnicu vječne svjetlosti.

Mogu je dotaknuti,
mogu je milovati,
mogu je darivati,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu
cijeli život snivati.

Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helio Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva.

Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena.
Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubčasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek zaneseno.


Jednostavno ljubav.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."

Jednostavno ljubav,
šapućem suncu dok
grlim svitanje,
kličem u vjetar i
moj glas se kao
Narcisova ljubavnica,
kao besmrtni Eho
širi kopljima dnevne svjetlosti,
nestajući u beskraju,
u zenitu sna,
u sunčevom zagrljaju,
u radosnoj kupki sreće.

A onda se u sumrak,
sjajem večernjice, te
čudesne ljepotice neba,
čuvateljice ljubavnog zova,
braniteljica ljubavnih snova,
sretna vraća u moja njedra.

Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom

Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.

govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, istino života, ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna.


Život je jednostavno ljubav!

- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 08.07.2009.

U mirisnom dućanu duše.

Pišite nešto o Valentinovu, je bio izazov kojem nisam mogla odoliti, izazov na koji sam odgovorila tekstom "Jezik ljubavi", ilustrirala ga slikom koju je umjetnik nazvao "Srodne duše" i bila nagrađena ovim predivnim djelom istog mladog umjetnika.

"Solsticij" Tigrus- Boris Pecigoš.

Upijajući njenu ljepotu dodadoh joj pridjev "ljetni" i sjećanja na jedan tužan doživljaj u mojem životu dobiše druge osjećaje. Sunce mi se smiješi sa ove slike, čujem rađanje ljepote ljeta, vidim ples makova, tog predivnog kukolja u žitu, osjećam mirise lavande, uranjam u mirise mora, dodiruje me njegova radosna pjena i promatrajući je osjećam se kao u mirisnom dućanu duše.

Sliku sam dobila u vremenu kada sam vjerovala da galijom mira i spokoja plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života, u predivnom svijetu anđela, u svijetu znanja, vjerovanja i ljubav, u univerzumu koji se danas za mene zrcali u svijetu predivnih slika koje Tigrus obogaćuje svojim pjesama.

Tigrusova umjetnost je integralna umjetnost, ona u sebi sjedinjuje dušu umjetnika s našom i poziva nas na tajnovito putovanje na kojem ćemo upoznati sebe same. Iz njenog izraza proizilazi čudesan odnos prema predmetima, prirodi, životu, prema čovjeku i njegovoj svijesnosti postojanja u životu.

Tigrusovi stihovi i njegove slike su za mene u tom vremenu bili potvrda doživljaja stvarnosti i spoznaje ljubavi, ljudske duše i života. Da Tigrusova prisutnost u tom svijetu je bila kadena kojom sam se sidrila u tom nemirnom moru, nemirnom talasanju ljudskih taština.

Svijetlost i tama su istinski doživljaj jer svijetlost i tama su impresija, vizuelni utisci o sunčevoj svjetlosti i predmetima i ljudima obasjanim njome.

Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih ili hladnih boja, kojima je moguće izraziti svjetlost i sijenke, našlo je puni izričaj i doživljaj u Tigrusovom slikarstvu.

Tigrus se slikajući ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam predstavlja svoju viziju stvarnosti, svoj doživljaj ljubavi, svoj osjećaj življenja života. Gledajući njegove slike osjetih ljepotu njegove mlade duše, uđoh u šumu koju on pretvara u vilinski ples svih osjetila, omirisah sve mirise njegove duše, okupah se u radosnoj kupki njegova bića.

Osjetih istinu u odori ljepote postojanja, spoznah da je čovjek biće koje se ne može odvojiti od samoga sebe, biće koje doživljava svijet u kojem živi, a osobe s kojima dijeli život upoznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, da u galeriji Tigrusovih slika i u njegovoj poeziji se susretoh sa Proust- ovim davnim mislima.

Bio je samo netko u prolazu,
mladić iz razreda
ni po čemu osobit,
osim visok i pouzdanja pun,
barem se tako činilo.
Ugledao sam u snu njegov lik
u učionici kao nekad,
osamnaest ljeta stariji,
a opet isti.


U Tigrusovoj poeziji, u njegovim tekstovima, u njegovim slikama mi upoznajemo i sebe, ulazimo u najdublje djelove svoga malog svijeta i osjećamo život u svim njegovim amplitudama, i zahvaljujući talentu tog čudesnog umjetnika doživimo radosnu i mirišljavu kupku svoje duše.

Prihvatimo li Tigrusove slike, njegovu poeziju i njegove eseje kao istinu u trenutačnoj psihologiji, tada odjenom shvatimo da nitko od nas nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak gusta kolona ljudi koji se treptajima oka mjenjaju i bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje se nalaze u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog svakoga od nas.

Tigrus nas svojim literarno- slikarskim izrazom prisjeća da ljudska osobnost nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti.

Prošetajte njegovom Virtualnom galerijom i osluhnite malo, njegovo srce vam šapuće baladu o njegovom stvaralačkom putu. A onda vas Tigrus samozatajno uvodi i u svijet Van Gogha, tog velikana boje i kista.

Sudjelujući misaono- osjetilno- osjećajno u tom svemiru ljepote, ponekad mi se pričinja da se Tigrus pita:

Tko sam ja?

Ušavši u njegov stvaralački svijet satkan od boja i osjećaja spoznah da je ovo što smo danas samo posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju, površina koju smo sami stvorili u rijeci vremena, ne osjećajući trenutke, te čudesne treptaje oka iz kojih proizlazi istinska umjetnost.

Čitajući Tigrusa čini mi se da je njegovo vrijeme Prometej, titan koji je bogovima ukrao vatru da bi ju poklonio čovjeku, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i možda čak naslućuje budućnost.

Tigrus utjelovljuje ideje, a vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako možda mogao promijeniti slijed vremena.

Smrt je za njega samo pojavnost u kaosu ne življenja i Tigrus se sjeća i osjeća sebe u ovom čudesnom trenutku i ne dozvoljava vremenu da mu pobjegne.

Dijete.
U igri je raslo maštom hranjeno:
– Kad narastem bit ću…
Snovi su se pleli i u klupko mrsili,
zamršeni klupko nestvarnosti,
a ideje životom okrutnim ludima su nazivane.

I dijete umre.
Mladić nesigurno korača
u nepoznato,
užasnut zahtjevima “zrelosti”.
Bunt se rađa.
I potraga…
… staza zavojita,
dračom i cvijećem mirisnim,
dolovima i klisurama,
suncem i vjetrom ledenim,
znanjem i izgubljenošću
u tami šume,
obilježena.

I mladić umre.

Stablo cedra postade,
visoko,
krošnje hladovinom obdarene
i korijena snažnog duboko u zemlji uprtog,
znanjem, duhom i mirisima rajskim bogato,
pod koje se mnogi utekoše.
Raslo je ono i grane širilo
u šumi cedrovoj
sa stablima drugim,
sve dok ga duh ne napusti.

I stablo cedra umre.

Rika tigra tada se šumom začula,
snažna jeka životinje gizdave
animalnom snagom prožete
i umiljatošću nekom,
koju na rubovima šume znala je
čeljad i poštovala.
Tigar taj uz mirise šume
i druge je tajne čulima prizivao,
pjev ptica i šum lišća, zrikavaca zrik,
boje živopisne pod zrakama je sunca vidio,
s duhovima prirode razgovarao
i u snove dolazio.

I tigar umre.

Sjećanja mi rubom svijesti lete,
snen sam još, al’
tugu jasno razaznajem,
puštam je da se tijelom mojim razmili
i suze niz lice mi namami,
da se oprostim sa životom starim.

Danas sam umro.
Opet.
I budim se…
Tko sam?


Boris Pecigoš

Dočitavajući Tigrusovu pjesmu spoznah da se može doživjeti okuse i mirise bez upotrebe vanjskih osjetila, postati sinestetičar, osjetiti qualiju, ono najintimnije stanje duše, i da vjerujući Tigrusu, treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka i živjeti taj trenutak, kao što ga Tigrus živi.

Treba znati nacrtati, napisati, poetizirati sliku svoje duše, osjetiti prelamanje i refleksiju svog unutarnjeg svijeta, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti

da to sam ja i moja istina o životu.

Hvala ti dragi prijatelju, tvoja slika budi u meni vječnu lakoću postojanja, gledajući je utapljam se u svjetlosnom zagrljaju njene ljepote i pišem pjesmu tebi u čast.

U mirisnom dućanu duše.

Stojim na hridi naslučujuće zore,
opraštam se od ljepotice noći
te radosne kupke neba
udišem svitanje i pružam dlanove
suncem obasjanoj pjenušavoj sreći.

U misinom dućanu duše
postajem lovac u žitu
grlim makove još snene,
mekoću kukoljem žigosanu,
drevnim snom ogrnutu,
vjetrom milovanu,
srcem opjevanu,
umom nacrtanu,
rukom dotjeranu,
tu treperavu ljepotu.

Dotaknuta jutrenjem vedrine
moja uzdrhtala duša
usidrena u njedrima noći,
mjesečevom mjenom opijena,
toplinom srca probuđena,
radošću života okupana,
u mirisnom dućanu
ljubavlju oplemenjena,
zaboravlja tužna sjećanja,
raskida ugovor neživljenja,
napušta luku nepostojanja,
i uranja u beskraj oceana,
u radosnu pjenu osjećanja.

- 06:06 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 03.07.2009.

Vratih se ljubičastom snu.

NEŠTO KAO ZVIJEZDE

Na nebu više
nema mjesta,
naša duša plaši naše tijelo,
kuda ćemo

ovako sami,
ovako smrtni
ovako mali,
kuda kroz prazno,
kroz vječno, kroz golemo Ono?


pita nas stihom Vesna Krmpotić, pitam se i ja često tražeći odgovor među treptavim očima neba.


U ovom čudesnom vremenu spoznaje da je cjelina više od sume njenih djelova, u vremenu sjedinjenja znanja i vjerovanja, u vremenu kada se nebo obraća zemlji potvrđujući da se raj i pakao Bog i Sotona nalaze u čovjeku, a ljudi sve više osjećaju potrebu da dokuče tajne nadnaravnog, žele upoznati poruke neba, naslutiti tajne vječnosti poželjeh zaviriti u svijet onih koji vjeruju u nadnaravne snage ne tražeći znanstvena objašnjenja i dokaze.

Nadala sam se da ću u tom svijetu naučiti slušati tonove velike nebeske harfe, da ću osjetiti ljubav na izvoru, otkriti istinu početka i svijet u kojem se čuje tišina.

Uđoh u tu čudesnu galiju sa tri kapetana i raznolikom posadom. Izgledalo je kao da plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života.

Ubrzo shvatih da neki od njih ne priznaju svijest o tijelu, neki odbijaju priznati snagu ljudskoga uma, a neki žive u predivnom svijetu anđela, neki u snovima, vilinskom plesu, neki u svijetu svojih predivnih slika koje obogaćuju svojim pjesama, a neki samozatajno bdiju nad tim raznolikim svijetom.

Da, to je šaroliki svijet, mali univerzum u kojem se zrcale različita bića srca puna ljubavi, puna pristranosti, puna znanja, ali ima i onih čija srca su puna jednoumlja i netrpeljivosti prema onima koji misle drugačije.

Kažem poželjeh sudjelovati, a sada sjedim za računalom i pokušavam sjećanja, na osjećanje osjećaja iz tog vremena, pretvoriti u priču o mojoj duši koja je jedno vrijeme izgubljena lutala tim svijetom i živjela iluziju o sjedinjenju znanja, vjerovanja i ljubavi.

Susretoh se i sa nekim novim saznanjima, sa citiranjem izvora filozofije meni dalekog svijeta, sa svakodnevnim porukama nekog, meni do tog trena nevažnog novog Boga, čovjeka od krvi i mesa koji tvrdi da nije rođen začečem nego prosvjetljenjem. Upoznah se sa zen filozofijom, sa mudrostima tarota, sa starokineskim uzrečicama, osjetih mirise mirisnog dućana i treptaje srca svećenice ljubavi. Uđoh u život jednog Srca, dotaknuh snagu jedne sjenke i začuh predivan glas jedne sirene.

Izmješaše se legende, filozofije, psihologije, religije, znanost i literatura, izmješaše se predivna autorska djela u vrtlogu nagomilavanja podataka, u beskraju citata, copy- paste tekstova i malo osobnog razmišljanja.

Zatvaram oči i želim osjetiti tajnu početka, trenutak kada sam ušla u tu obečanu zemlju dobrih ljudi, trenutak u kojem mi se nasmiješio Merlin, čarobnjak u kojem se, po legendi, zrcališe beskrajne mogućnosti.

Zakoračih kroz vrata iza svijesti u taj svijet tajni i izgubih se u magli pretrpanoj nedovoljno objašnjenim činjenicama, pa osjetila zaigraše čudnovatu igru sa mojim srcem.

U tom se maglovitom oblaku svjesnosti i spoznaje izmješaše boje, zvukovi, mirisi, okusi i dodiri.
Iznenada otkrih sinestetičara u sebi jer sam počela njihove misli gledati i to u različitim bojama, a osjećaje osluškivati u novim tonovima zvuka.


Umjesto Merlina vidjeh kulu Babilonsku i sjetih se prokletstva koje je pratilo njenu gradnju. Da Babilon je bio moćan i u toj svojoj nepostojanoj snazi gazio po svemu što nije razumio.

Babilonci srušiše i Salomonov hram, uništiše ga jer nisu razumjeli sami sebe, a još manje postojanost davnog sna.
Iza njih ostade legenda o međusobnom nerazumjevanju i tama u sjećanjima.

Upustih se nespremna u tu tajnovitu pustolovinu, pokušah obraniti moje razmišljanje o novonastajućoj znanosti, pokušah obraniti čovjeka koji je svijestan postojanja zla i dobra u sebi, pokušah, ali nađoh se doista u kuli Babilonskoj i osjetih strah, strah od nelogičnosti, strah od prodiranja nekog do tada nepoznatog osjećaja u srce.

Mnogo toga što sam u tom svijetu doživjela danas se u mojoj svijesti nažalost zrcali teškim crnim slovima. Pokušah to proživljeno uljuljat u moj ljubičasti san, ali težina tih misli izranja uvijek kao teški crni oblak neke tužne i ružne slutnje.


(Dragi moji virtualni prijatelji, tko ne voli tužno i ružno, može preskočiti doljnji pasus napisan crnim slovima, to nisu moje misli, nisu moji osjećaji, to je samo prenošenje tuđih.)

strahote ne postojanja u trenutku, strahote nedoživljene oštrice trenutka koja se u copy- paste tekstovima samo prezentira, strahote ne življenja sebe samoga, strahote nerazumjevanja tekstova koji se objavljuju tek toliko da bi se brojem postiglo što više mjesto na listi objavljenih.

Strahota ljutnje onih koji samo vjeruju, koji su uvjereni da znaju što je priroda uma, uvjereni da znaju što je oprost, a propovjedaju ga ne provodeći riječi u djela, strahota njihovih ružnih riječi, "ne trabunjaj, ne gluparaj, ne piši nebuloze".

Strahta vrednovanja karaktera, ocjene osobnosti i sposobnosti, presude nazvane "kradljivac tuđeg znanja", svrstavanja među kukolje u žitu, a sve to bez upoznavanja, bez utapljanja u dubinu pogleda, bez stiska ruke, bez upoznavanja boje glasa.

Strahota neznanja, koje se pojavljuje, pod motom znanja nikad dosta, strahota neshvaćene Andersonove bajke o princezi na zrnu graška, bajke o nježnosti i suptilnosti duše, bajke koja je, u bjesu i porivu za vrijeđanjem, pretvorena u graškograd nepostojanja, u žuljanje duše, u grotesknu sliku trenutka u kojem se misaono- osjećano sučeljavanje odvijalo.


Zgrozih se nad tim riječima, nad crnilom misli i osjećaja nagomilanih u svijetu u kojem sam tražila ljubav, vjerovanje i znanje. Kaže se da nas mogu povrijediti samo oni koje volimo. Očito je da sam ipak voljela taj mali univerzum, zamišljala ga kao državu sunca, željela sudjelovati u njegovom širenju i nadala se da se njegovo izrastanje neće pretvoriti u legendu o Babilonu.

Srce je plakalo kada sam odlazila, ali ljubičaste kapi su blještale novim snom i ja osjetih ljepotu iskustva koje me je obogatilo spoznajom da živim na oštrici trenutka i da mogu obnoviti hram moga vjerovanja u ljubav koju nazivam znanje, a znanje je sjećanje na ljepotu svjesne spoznaje.

Vraćam se početku i prisjećam legende o kralju Arthuru i vjerovanja u njegov povratak iz Avalona, te tajnovite Merlinove zemlje koja iscjeljuje sve rane i vraća život.

Da živjela sam i tamo, ali živjela sam umom, dušom i srcem na granici između sna i jave, između ljepote Camelota i tajnovitosti Avalona..

Razmišljam o kratko življenoj legendi, odrastam u oproštaju s njom i dodajem jučerašnjem tekstu, koji izrasta iz ponovo slobodnog srca, nove osjećaje, pišući širim njegov sadržaj sazrijevajući u spoznaji da je život, u svijetu znanja i svjesne spoznaje vječne borbe između dobra i zla u sebi samom, tako jednostavan i lijep.

Ovo je ispovjest o mom kratkom postojanju u maglovitom svijetu kralja Arthura, njegove vještičje sestre Morgane le Fay i čarobnjaka Merlina, svijetu magije, ljubavi, ali i mržnje.

Mržnja je tako ružan osjećaj, osjećaj koji uistinu ledi krv, zaustavlja dah, ubija sreću i krade ljubav. Poželjeh promjeniti legendu, osjećanjem osjećaja sačuvati ljubav u odajama predivnog dvorca na obali tajnovite rijeke koja teče u čudesni svijet čarobnjaka. Ta moja želja je bila samo nadoljevanje kapljica ulja na rasplamsalu vatru uzburkanih taština, nerazumjevanja i netolerancije.

Braneći se od otrovnih misli, iz straha da ne postanem slična, da ne počnem odgovarati na isti način, vratih se istini u odori znanosti i uronih u njen poetični san puna sjećanja na vrijeme sazrijevanja.

Vratih se kući tužna, ali mirna. Tišina doma, davno pročitane i još ne pročitane knjige svojim čudesnim mirisom dotaknuše moja osjetila. Znanje velikih umova, po epohama i znanstvenim pravcima, poslagano u biblioteci, me primilo ponovo u svoj tisućljetni zagrljaj. Da, začuh treptaje u univerzumu uma, ovdje je tvoj svijet i ja udišući tu neprocjenjivu ljepotu sretna uronih u snove.

Probudih se u ljepoti i lakoći postojanja, shvatih da je srce, koje se ne zna smijati i ne zna plakati, zaleđeno srce koje ne zna voljeti ni sebe ni druge i da to nije srce koje živi u meni. Moje srce je otvoreno za sve nove istine ogrnute odorom ljepote postojanja na oštrici trenutka, vječno balansirajući između dobra i zla u sebi.

Prisjećam se najljepše Andersenove bajke i svjesno odbacujem svijet lažnih vrijednost, odlazim iz kristalnog dvorca u kojem vjekuje snježna kraljica, usamljena žena, zla jahačica sudbina koja svojim zagrljajem ledi srca, a ljepotu sjećanja na osjećaje u zaborav pretvara.

Tužno ali dobronamjerno joj šapnuh,

"Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
udahni sunce,
dozvoli srcu da diše,
onda ćeš saznati
od kuda dolazi ljepota,
od kuda dolazi ljubav,
gdje se rađaju snovi.

Dozvoli suncu da te ogrije
ljepoti dana da te zagrli,
sreći da te opije,
ljubavi da te omami
životu da te ohrabri.

Zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše
dozvoli mu da gleda,
da osluškuje,
da osjeća svjetlosni zagrljaj,
tu čudesnu ljepotu
istinskog postojanja."

Šapat se izgubio u praznim odajama njenog kristalnog dvorca, u beskraju njene ledene pustinje, među hladnim tonovima njene osamljene duše. Kao odgovor začuh samo zavijanje vučice zarobljene u vječnoj zimi njenih osjetila, zaglušujući urlik praznoga srca koje samo naslućuje postojanje nebeskih cvjetova, a svojim dahom ostavlja ledene cvjetove na oknima duša.

"Oslobodi srce iz okova neosjećanja osjećaja! Zavoli sebe da bi uistinu mogla voljeti čovjeka u čovjeku, da ga ne grliš svetlosnim zagrljajem svoje ledene duše, svoga zarobljenog srca, da ga više ne činiš čovjekom siromahom. " izustih tužno.

"Ti si kukolj u žitu" vrišti sniježna kraljica.

Prestrašeno pogledah u nebo i vidjeh nebeskog orla kako mi maše i poziva me među nebeske cvjetove, cvjetove izrasle u žitnici božjeg sna.

"Ne boj se. Ona je samo sjenka svoje sjenke, sužanj sebe same i svoje čudi, a sada bježeći godinama od sudbine čami zatvorena u svom kristalnom dvorcu i ne poznaje promjenu godišnjih doba, ne osjeća ljepotu lipanjskih polja koja očekuju srpanjsku žetvu, ne vidi ljepotu lelujavih makova, ne čuje zujanje pčela, ne razumije govor srca." šapnu mi nebo anđeoskim glasom.

"Koračam tepihom sna
i čekam svitanje dana
na ovoj hridi daljine,
na obali crvenog mora
koje ljubi nebo
i slavi ovaj trenutak ljepote.

Tama i svjetlo,
noć i dan sjedinjeni u
julskome suncu, u
svjetlosnom zagrljaju neba.

Srpanj srpom kosi sramotu, a
dolutaloj lastavici
savija gnijezdo u oku istine i
krije je u njedrima ljepote"

Pružih dlanove ka suncu i osjetih toplinu predivne svjetlosti oslobađanja od svih nametnutih mi grijeha. Osjetih ponovo u srcu harmoniju između dobra i zla, a u tijelu ljubičasti plamen života.

Krenuh za glasom nebeskog orla i tragom svjetlosti koja me je, kao Ariadnina nit, izvela iz tog zastrašujućeg labirinta i ponovo slobodna udahnuh ljepotu novog jutrenja i osjetih toplinu unutarnjeg sunca.

Novo jutro se rađalo u srcu i ja začuh suptilne tonove neba Morning has broken, glas boginje Fortune koja se ponovo budila u mom biću.

"Stvorimo od naših tijela
nešto kao zvijezde,
nešto kao svjetlost,
nešto kao duša"

osluhnimo zvijezde, budimo duša, duša s dušom svijeta sjedinjena, budimo svjetlost svjetlošću zagrljena, budimo tijelo i ostanimo čovjek među zvjezdama u ljubičastom plamenu svoga života.

Taj istinski svjetlosni zagrljaj mi odledi dušu i ja dozvolih tijelu osjećanje osjećaja, dozvolih srcu da se smije i da plače i da pamti iskrene treptaje oka i da uroni u ljepotu i lakoću postojanja, da se sjedini u istinskom svjetlosnom zagrljaju ljubičastog sna koji nazivamo jednostavno i pomalo prozaično ISTINA O ŽIVOTU

- 20:02 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>