Besame Mucho
Datum rođenja obilježava zvijezdu pod kojom sam rođena, zvijezdu koja svojim sjajem stvara zvjezdani štit kojim se branim od onih koji se boje čovjeka i među ljudima traže energetske vampire.
Energetski vampiri ili psihički vampirizam?
Psiholozi o tome ne žele ništa znati i ja njima vjerujem, vjerujem im iz jednostavnog razloga jer vjreujem u svaku vrstu obrazovanja, vjerujem onima koji su se odlučili studirati ljudsku psihu. Oni nas uče da svatko za sebe može riješiti taj problem i spoznajom sebe samoga osjeti da u svakome od nas spava neki mali energetski vampir, da ge ne treba tražiti u drugome. Pitam se kako se može prepoznati vampir u drugome, ako ga nisi osjetio u sebi.
Čovječe prvo upoznaj sebe samoga, pa onda sudi o drugima.
Stravična je spoznaja da jedan dio ljudi ipak razmišlja vampirima u drugima, spoznaja koja guši zvjezdani šapat duše i ja se pitam zar je uistinu moguće da netko može čovjeka od krvi i mesa, čovjeka u kojem treperi najsvetija tekučina na svijetu, čovjeka vječnog ratnika svjetlosti nazivati pljačkašem tuđih emocija.
Slušam suptilni glas Cesaria Evora, slušam staricu kako pjeva o ljubavi i osluškujem treptaje neba i uživam u zvjezdanim šapatima njene duše, da te predivne ljudske duše.
"Neću sanjati, hoću budna, hoću samo snena, ali svjesna prodrijeti do središta osjetilno- osjećajnog labirinta, uroniti u ocean i pronaći sedefastu školjku u kojoj skriven spava biser ljepote." pomislih u jednom trenutku neodlučnosti i neživljenja.
Možda ću onda shvatiti da je ovo što gledam samo iluzija, a možda ću stojeći pred ogledalom prepoznati onaj drugi dio sebe u njemu ili ću uistinu doživjeti noć svih noći, noć u kojoj se otvaraju vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje, doista osjetiti godine kao radosnu kupku postojanja, pjenušavu kupku vječne sreće.
Beskonačnost koju osjećam se krije u strpljenju da savladam svaku novu polovicu puta koje je ostala predamnom. Zamak, koji tražim, je tu na dohvat ruke, ali još uvijek na pola puta od već pređene polovice je predamnom, pa još jedna polovica od pređenog, pa još jedna polovica, pa polovica od sljedeće polovice.
Spojivši Kafkine i Zenonove misli u alkemiju sna potvrđujem samoj sebi da su beskonačnost i vječnost u meni samoj, u tom vjenčanju sna i jave, tuge i sreće, znanja i vjerovanja, svjesti i podsvjesti.
Čitala sam poeziju, ljubavne romane, filozofiju vremena, slijedila obrasce u znanosti, ali mi se ipak ponekada pričinja da se nalazim zatvorena u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo.
Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao ući, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone.
U nama se često krije stranac, onaj Kerber koji brani ulaz u dubinu duše, koji mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris i boju. To su oni koji neznaju tko su, bezimeni, anonimni stanovnici virtualnog svijeta, koji tako bezimeni misle da imaju snagu i moć, a nisu svjesni da nisu u stanju upoznati onaj drugi dio sebe jer su ga izgubili u svojoj nepostojanosti.
Oni ne traže u sebi to izgubljeno biće nego iz straha od Kerbera ga ostavljaju samog u vječnoj tami Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote.
Da oni nikada neće osjetiti kako je divno osjetiti to biće u kojem su zauvjek sjedinjene dvije duše. Susretati se sa svojom suprotnosti, slušati njen glas u svakom trenutku postojanja, jer tek onda smo sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo zvjezdane šapate njegove duše i da smo odlučili voljeti predive oči boje sna.
Oči boje sna su izvor ljepote i tek kada se utopimo u njihovom pogledu tada osjećamo istinu života.
Ljudski pogled odaje ljepotu srca, govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanih riječi, oči su okna duše.
Prisjećam se prvog komentara iza mog prošlog posta. U tome je nedostatak virtualnog svijeta, pogledi nam se ne susreću i zato osude tuđe osobnosti nisu vjerodostojne.
U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane bez da smo se susreli pogledom, bez da smo osjetili stisak ruke su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca.
Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo uljeza pred vratima duše, misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja.
Misao vodi ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, misao je ponekada i ubojito oružje koje ledi krv i zaklanja sunce.
Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, novo svijetlo koje ubija Kerbera i mi ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude.
Čini mi se da stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje. Sve je živo i sve je doživljeno bez ostataka. Emocionalni um je onaj tajnoviti otok mira i stabilnosti u beskrajnom moru života.
Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke koji se talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok.
Svako jutro kada se još snena
okupam u pogledu
u ljepoti očiju boje sna,
odlučujem se uvijek iznova za ljubav.
To je svaki puta novi osjećaj
osjećaj koji potvrđuje stari,
to je raskrižje sudbine i
put ka vječnosti.
U kristalnom dvorcu postojanja
u treperavoj duši mojoj,
u srcu uznemirenom
se zrcali lik i ja znam da volim.
Svaki novi trenutak je
nova istina o životu,
novo alkemijsko vjenčanje
sunce i mjesec u zagrljaju
svijest i podsvjest u milovanju.
Fontana vječnog života
njegova i moja slika
treperave u suzama neba
blještave u kapljicama sunca
sretne u kristalima sna
u zvjezdanom šapatu duše
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene
u ljubav.
To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja.
Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista.
Ako u ovom plavićastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni. Slušam vječnu muziku životnih i ljubavnih sfera, uživam u glasu Cecile Dion i šapćem onome koji se zrcali u meni, šapćem mu tiho
I am your Lady!
Slušam zvjezdani šapat duše i vjerujem da ću se u jednom drugom trenutku uistinu sresti s drugim dijelom moje duše, vjerujem da ćemo se sjediniti u sklad prostor- vremena i postati kristalna kugla, dvojno biće, ono čudesno biće sa početka priče o nastanku svijeta, biće koje će, u odori ljepote, zauvjek živjeti svoju istinu o životu..
Post je objavljen 25.07.2009. u 08:08 sati.