What a Wonderful World
Zaustavila se na rubu bezdana,
i srcem uranjala u ocean
nedosanjanih snova,
veliko more je iskrilo sjećanjima
mirisalo ljepotom jasmina i
slikama tek naćete zrelosti.
Stajala je na granici
između jučer i sutra
ogrnuta tamom trenutka i
tišinom u njedrima,
ubitačnom tišinom
u koju su se ugnjezdili strahovi.
Sunce iznenada prosu dlanove i
pomilova njeno tužno srce.
Ona snovima omamljena
zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i
koraknu u novi san.
Ona osjeti treptaje buđenja u sebi, buđenja u novom snu. Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj litici ne življenja. Miris novog sna se izmješa sa mirisom ljeta i ljepotom sunca.
Na drugoj strani, u sjeni proteklih godina, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena.
Ona pogleda u sunce i šapnu:
Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge.
Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona nastavi govoriti glasnije:
Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja.
Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostiva pučina među njima se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.
Ona zajeca u vjetar:
Sjeti se dječaće. sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti.
Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.
SJETI SE DJEČAĆE.........
Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi. Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa.
Iznenada, kao u priči, nebo proplaka svijetlom ljepote, sunce je tonulo u beskraj gradeći kristalni most ka onoj strani velike vode. Ona krenu ka šapatu sudbine.
Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.
Stajali su na mostu satkanom od mjesećine, a miris te čudesne noći je širio spokojstvo i iskrio buđenjem u novom snu i ljepoti njihove istine o životu .
Ona je šaputala, mjesećevu baladu izraslu iz njenog treperavog srca
Mjeseče,
moj sneni ljubavniče!
Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni
Noćas me dragane dodirom ne budi
Duša moja, tvojim sjajem ogrljena
U nezemaljskom kraju izgubljena
U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi
Obasjava me srećom, ljepotom me krijepi,
Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim.
Mjeseče!
Moj drevni sneni ljubavniče
Tvojim zagrljajem budiš ono davno znano
Putove kojima se duša u ovo tijelo vraća
slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice
dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano,
Duša moja grli svjetlost tvoga bića
I s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća.
Mjeseče!
Moj drevni ljubavniče
Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja
Plavetnilom nebeskoga zmaja
Zvjezdanim krijesnicama bez kraja
Putokaz na zvjezdanim stazama,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi,
jer kad uhvati me luđačk- ljudski nemir ludi
u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće
sretna osjećam da me ljubav u snove snubi.
Mjeseče!
Dragi moj sneni ljubavniče!
Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san!
Njene misli se sjediniše sa tonovima drevne pjesme i odjenuti u ruho novoga trenutka, su jednostavno kapali s neba
What a Wonderful World
i sjedinjavali ih u svjetlosnom zagrljaju treperave sreće.
Post je objavljen 29.07.2009. u 07:07 sati.