Pišite nešto o Valentinovu, je bio izazov kojem nisam mogla odoliti, izazov na koji sam odgovorila tekstom "Jezik ljubavi", ilustrirala ga slikom koju je umjetnik nazvao "Srodne duše" i bila nagrađena ovim predivnim djelom istog mladog umjetnika.
"Solsticij" Tigrus- Boris Pecigoš.
Upijajući njenu ljepotu dodadoh joj pridjev "ljetni" i sjećanja na jedan tužan doživljaj u mojem životu dobiše druge osjećaje. Sunce mi se smiješi sa ove slike, čujem rađanje ljepote ljeta, vidim ples makova, tog predivnog kukolja u žitu, osjećam mirise lavande, uranjam u mirise mora, dodiruje me njegova radosna pjena i promatrajući je osjećam se kao u mirisnom dućanu duše.
Sliku sam dobila u vremenu kada sam vjerovala da galijom mira i spokoja plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života, u predivnom svijetu anđela, u svijetu znanja, vjerovanja i ljubav, u univerzumu koji se danas za mene zrcali u svijetu predivnih slika koje Tigrus obogaćuje svojim pjesama.
Tigrusova umjetnost je integralna umjetnost, ona u sebi sjedinjuje dušu umjetnika s našom i poziva nas na tajnovito putovanje na kojem ćemo upoznati sebe same. Iz njenog izraza proizilazi čudesan odnos prema predmetima, prirodi, životu, prema čovjeku i njegovoj svijesnosti postojanja u životu.
Tigrusovi stihovi i njegove slike su za mene u tom vremenu bili potvrda doživljaja stvarnosti i spoznaje ljubavi, ljudske duše i života. Da Tigrusova prisutnost u tom svijetu je bila kadena kojom sam se sidrila u tom nemirnom moru, nemirnom talasanju ljudskih taština.
Svijetlost i tama su istinski doživljaj jer svijetlost i tama su impresija, vizuelni utisci o sunčevoj svjetlosti i predmetima i ljudima obasjanim njome.
Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih ili hladnih boja, kojima je moguće izraziti svjetlost i sijenke, našlo je puni izričaj i doživljaj u Tigrusovom slikarstvu.
Tigrus se slikajući ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam predstavlja svoju viziju stvarnosti, svoj doživljaj ljubavi, svoj osjećaj življenja života. Gledajući njegove slike osjetih ljepotu njegove mlade duše, uđoh u šumu koju on pretvara u vilinski ples svih osjetila, omirisah sve mirise njegove duše, okupah se u radosnoj kupki njegova bića.
Osjetih istinu u odori ljepote postojanja, spoznah da je čovjek biće koje se ne može odvojiti od samoga sebe, biće koje doživljava svijet u kojem živi, a osobe s kojima dijeli život upoznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, da u galeriji Tigrusovih slika i u njegovoj poeziji se susretoh sa Proust- ovim davnim mislima.
Bio je samo netko u prolazu,
mladić iz razreda
ni po čemu osobit,
osim visok i pouzdanja pun,
barem se tako činilo.
Ugledao sam u snu njegov lik
u učionici kao nekad,
osamnaest ljeta stariji,
a opet isti.
U Tigrusovoj poeziji, u njegovim tekstovima, u njegovim slikama mi upoznajemo i sebe, ulazimo u najdublje djelove svoga malog svijeta i osjećamo život u svim njegovim amplitudama, i zahvaljujući talentu tog čudesnog umjetnika doživimo radosnu i mirišljavu kupku svoje duše.
Prihvatimo li Tigrusove slike, njegovu poeziju i njegove eseje kao istinu u trenutačnoj psihologiji, tada odjenom shvatimo da nitko od nas nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak gusta kolona ljudi koji se treptajima oka mjenjaju i bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje se nalaze u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog svakoga od nas.
Tigrus nas svojim literarno- slikarskim izrazom prisjeća da ljudska osobnost nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti.
Prošetajte njegovom Virtualnom galerijom i osluhnite malo, njegovo srce vam šapuće baladu o njegovom stvaralačkom putu. A onda vas Tigrus samozatajno uvodi i u svijet Van Gogha, tog velikana boje i kista.
Sudjelujući misaono- osjetilno- osjećajno u tom svemiru ljepote, ponekad mi se pričinja da se Tigrus pita:
Tko sam ja?
Ušavši u njegov stvaralački svijet satkan od boja i osjećaja spoznah da je ovo što smo danas samo posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju, površina koju smo sami stvorili u rijeci vremena, ne osjećajući trenutke, te čudesne treptaje oka iz kojih proizlazi istinska umjetnost.
Čitajući Tigrusa čini mi se da je njegovo vrijeme Prometej, titan koji je bogovima ukrao vatru da bi ju poklonio čovjeku, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i možda čak naslućuje budućnost.
Tigrus utjelovljuje ideje, a vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako možda mogao promijeniti slijed vremena.
Smrt je za njega samo pojavnost u kaosu ne življenja i Tigrus se sjeća i osjeća sebe u ovom čudesnom trenutku i ne dozvoljava vremenu da mu pobjegne.
Dijete.
U igri je raslo maštom hranjeno:
– Kad narastem bit ću…
Snovi su se pleli i u klupko mrsili,
zamršeni klupko nestvarnosti,
a ideje životom okrutnim ludima su nazivane.
I dijete umre.
Mladić nesigurno korača
u nepoznato,
užasnut zahtjevima “zrelosti”.
Bunt se rađa.
I potraga…
… staza zavojita,
dračom i cvijećem mirisnim,
dolovima i klisurama,
suncem i vjetrom ledenim,
znanjem i izgubljenošću
u tami šume,
obilježena.
I mladić umre.
Stablo cedra postade,
visoko,
krošnje hladovinom obdarene
i korijena snažnog duboko u zemlji uprtog,
znanjem, duhom i mirisima rajskim bogato,
pod koje se mnogi utekoše.
Raslo je ono i grane širilo
u šumi cedrovoj
sa stablima drugim,
sve dok ga duh ne napusti.
I stablo cedra umre.
Rika tigra tada se šumom začula,
snažna jeka životinje gizdave
animalnom snagom prožete
i umiljatošću nekom,
koju na rubovima šume znala je
čeljad i poštovala.
Tigar taj uz mirise šume
i druge je tajne čulima prizivao,
pjev ptica i šum lišća, zrikavaca zrik,
boje živopisne pod zrakama je sunca vidio,
s duhovima prirode razgovarao
i u snove dolazio.
I tigar umre.
Sjećanja mi rubom svijesti lete,
snen sam još, al’
tugu jasno razaznajem,
puštam je da se tijelom mojim razmili
i suze niz lice mi namami,
da se oprostim sa životom starim.
Danas sam umro.
Opet.
I budim se…
Tko sam?
Boris Pecigoš
Dočitavajući Tigrusovu pjesmu spoznah da se može doživjeti okuse i mirise bez upotrebe vanjskih osjetila, postati sinestetičar, osjetiti qualiju, ono najintimnije stanje duše, i da vjerujući Tigrusu, treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka i živjeti taj trenutak, kao što ga Tigrus živi.
Treba znati nacrtati, napisati, poetizirati sliku svoje duše, osjetiti prelamanje i refleksiju svog unutarnjeg svijeta, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti
da to sam ja i moja istina o životu.
Hvala ti dragi prijatelju, tvoja slika budi u meni vječnu lakoću postojanja, gledajući je utapljam se u svjetlosnom zagrljaju njene ljepote i pišem pjesmu tebi u čast.
U mirisnom dućanu duše.
Stojim na hridi naslučujuće zore,
opraštam se od ljepotice noći
te radosne kupke neba
udišem svitanje i pružam dlanove
suncem obasjanoj pjenušavoj sreći.
U misinom dućanu duše
postajem lovac u žitu
grlim makove još snene,
mekoću kukoljem žigosanu,
drevnim snom ogrnutu,
vjetrom milovanu,
srcem opjevanu,
umom nacrtanu,
rukom dotjeranu,
tu treperavu ljepotu.
Dotaknuta jutrenjem vedrine
moja uzdrhtala duša
usidrena u njedrima noći,
mjesečevom mjenom opijena,
toplinom srca probuđena,
radošću života okupana,
u mirisnom dućanu
ljubavlju oplemenjena,
zaboravlja tužna sjećanja,
raskida ugovor neživljenja,
napušta luku nepostojanja,
i uranja u beskraj oceana,
u radosnu pjenu osjećanja.
Post je objavljen 08.07.2009. u 06:06 sati.