Intrige s dvora kneza Bučimira

27.07.2005., srijeda

Ja sam na moru

I tako sam ja na moru. Već treći dan. Prvi dan sam već imao vatreno krštenje. Zato sam odlučio to i podijeliti s Vama. Daklem… Zove mene Tila, baš kad sam kupao bogovsko tijelo u istarskim morima. Pa nas zamoli da dođemo po nju u Pazin, ne bi li nju i njenu prijateljicu prevezli do Motovuna. Mi se svi fino složimo i odemo do njih i u Motovunu smo, šalimo se, pijemo, jedemo ćevape. I tako sve negdje do 6 ujutro. Onda smo odlučili ići doma. I krenemo Richard, Luka, Mia te Džeki (Lukina djevojka) prema autu. A u autu smo negdje oko ponoći bili ostavili Richardovog psa, da nam ne smeta, a i zato jer je gužva, a pas živahan. Iznenađenja li kad smo došli do auta.

Pas, koji je originalno bio ostavljen u gepeku, više nije bio u gepeku. Unatoč željeznoj ogradi koja dijeli gepek od kabine. Na suvozačkom sjedalu bilo je govana. Psećih. Naslon za glavu lijevog stražnjeg sjedala bio je izgrižen od strane psa. Kao i plafon . Strgala je i još neke stvari. Richard je bio presretan. A ni nama nije bilo svejedno, jer smo bili pospani i htjeli smo doma u krevete tople. I počisti se nered tako i krenemo. A auto počne trubiti. Sam od sebe. A truba na Volvu je glasna. Jako glasna. A parkirali smo bili pokraj kampa. Gdje je odsjelo puno ljudi. Richard ugasi auto, ali auto i dalje trubi. Glasno. Jer je u Volva glasna truba. Nekako uspijemo zaustaviti trubljenje. Ali auto se sad ne da upaliti. I opet počne trubiti. A ne znam da li znate, ali truba u Volva je glasna. Nekako ipak uspijemo upaliti auto. Ali trubljenje ne staje. Prođe pola sata, a auto ne prestaje trubiti.

Ljudi su se počeli buditi i jebati nam majke verbalno. Mi se samo ispričavamo. Na autu nam je u tijeku večeri netko napisao «Puši kurac». Objašnjeno nam je od strane jedne prijateljice, koju smo probudili da nam je to netko napisao zato jer je auto u dva-tri u noći trubio i svjetlio kao lud. Nije prestajao. Zaključili smo da je pas u svojim putešestvijima po kabini uključio senzore alarma koji su bili isključeni baš da se to ne dogodi. I tako smo pobjegli iz Motovuna uz trubljenje Volva, koji ima glasnu trubu. Uspjeli smo je nekako neutralizirati u nekoj zabiti usred Istre. Izvadili smo osigurač koji kontrolira trubu. Stoga, ako smo nekog od Vas probudili, ispričavamo se duboko. Idem ja sad. Bengbongbulek!!!!

- 16:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

24.07.2005., nedjelja

I odo ja...

Dosadnih li par dana. Toliko dosadnih da se nisam udostojio ni pisati. Eto koliku sam dosadu morao trpjeti. I sad se kao spremam na more. Torba je spremljena. Gleda se Rocky. Treći po redu. Sucker. Pitty the fool. Sucker. Fool. Sucker. Sucker. Da, pogodili ste. Rocky se bori protiv Mr. T-a. Sucker.

Uglavnom... probat ću se javljat s mora, iako ništa ne obećajem. Ostajte mi dobro hlapci!!!!!

- 22:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.07.2005., četvrtak

... iliti četiri dana do mora

Službeno proglašavam srpanj dvijehiljadepete najdepresivnijim mjesecom ikad. Čak ni veljača dvijehiljadetreće mu nije ravna. U biti, sve poslovično depresivne veljače ovog svijeta nisu do koljena ovom srpnju. Pretpostavljam da je to zato jer bi veljače po defaultu trebale biti depresivne, a srpnjevi jebeno veseli i puni sunca. Kurac moj. Ovo je najgori srpanj kojeg se ja sjećam. Ovoliko kiše nije padalo od famoznog studenog dvijehiljadetreće (bogtemazo, zvučim kao neki kroničar loših i dobrih dana). To je bio lijep studeni. Svaki dan je padalo i nije prestajalao. Ali nekako je pasalo. Ipak je bio studeni majku mu uneređenu! Ali ovo... Kao u onoj pjesmi od Decemberistsa, July, July, it never seemed so strange. Danas sam pokisnuo usprkos činjenici da nisam bio na biciklu i da sam imao kišobran koji bi u biti mogao biti suncobran. Ništa te ne može spasiti vjetrusine koja piči kad prelaziš Savksi most. Nema tog kišobrana.

Službeno je. Trenutno, moj jedini prijatelj je umro. Ta mala crna kutijica proizvedena u nekoj tvorničetini na Tajvanu od strane nekog tajvanskog ubogog dječačića izdahnula je jučer. Neka počiva u miru. Nikad neću zaboraviti naš prvi susret. Prvo uključivanje u struju i prve igre koje smo zajedno odigrali. Prošli smo sito i rešeto. Od nogometnih terena diljem svijeta, sve do džungle i pustinje. Ceste asfaltske i makadamske nam nisu bile strane također. Zajedno smo pljačkali, ubijali i pustošili sve u svemu. Znali smo se i posvađati. Znao sam ga udariti. On nikad nije uzvraćao. OK, možda je ovo što je sad crko njegov udarac. Jedan jedini, ali boli u pizdu materinu. Eh, da... Možda se da još popraviti, vidjet ćemo, ali ne polažem u to prevelike nade. Morat ću si kupit novog prijatelja kako stvari stoje.

Idem sad doma jesti. Ili možda nešto naručim. Pa da mi donesu. Kao gospodinu. Hm, neloša ideja. Kaki kinezčić ne bi loše došao. Onaj poziv za kavu bilo kome još uvijek stoji samo da znate. Iđem. Okalabandurek!

- 17:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

Pet dana do mora...

Jučer sam si skuhao neki bučkuriš za jelo kad sam došao doma. Ali prije toga sam morao detaljno obrisati stol od vodurine koja se po njemu razlila, jer sam bio inteligentan i ostavio sam prozor od sobe otvoren, a baš negdje od šesnaest, nula, nula je počelo pljuštati kao da je zadnji dan na Zemlji. E, onda sam kuhao bučkuriš dakle. Pa sam ga pojeo. Pa sam buljio u televizor. A onda igrao Playstation. Koji je počeo crkavati. Odlično. Svi prijatelji su mi na moru, a jedini preostali, u obliku crne plastične kutije je počeo izdisati. Ludnica. Tek jedan dan bez svih prijatelja i ja već umirem od dosade. Što će tek biti u subotu da mi je znati. Ako netko hoće na kavu, nek me kontaktira. Neću reći ne ziher.

Walker je neiscrpan izvor dobre zabave zato. Tih 45 minuta svijet je jako zanimljiv. Doduše, jučer je bila jedna od onih epizoda koje uvijek mora biti u američkim serijama. Ono kad se prepričava neki događaj iz prošlosti, a svi likovi iz tog događaja su zapravo glavni glumci iz serije. E pa ja mrzim te epizode. Te, i one kad su neki Halloween specialsi i takva sranja. Tog je u Dawsonu bilo napretek, ali njima je sve oprošteno. Ipak je to Dawson. Imam jednu teoriju vezanu za Walkera. Pogledajte njegovo ime. Cordell. Cordell Walker. Pogledajte ime njegovog mecene. C. D. Parker. Pogledajte zatim ime njegovog partnera. Trivette. Uočavate li da svi imaju posebna imena. Ne ona uobičajena teksaška imena. E sad ja zaključujem da ne možeš biti teksaški rendžer bez specifičnog imena. Doduše, Trivette nije pravo ime crnom kauboju. James je njegovo pravo ime. Ali vjerojatno su zaključili da ima dovoljno čudno prezime, pa su ga ipak pustili da bude rendžer. Ali jednom Stephenu Jonesu to nikad ne bi dopustili.

"Stephen Jones? That's no name for a ranger!"
"But I really want to be a ranger."
"Then change your name into Jammall or somtehing exotic like that, sonny!"

Imamo tu na poslu jednu ženu. I ona ima muža. I on nikad ne pozdravi kad dođe. A meni to jako ide na jednu stvar. Samo uđe u sobu gdje mu radi žena, sjedne i šuti. Ja sam ga uredno svaki put pozdravljao kad god bi ušao u tu sobu, sve u nadi da će barem jednom uzvratiti. Barem pogledom. Ali on niti pogledom nije pokazivao da me čuo. Mislio sam da je možda gluh. Ali nije. Čuo sam ga kad se razgovarao sa ženom. Sve normalno. Onda sam saznao da je pretrpio moždani udar. Onda mi je bilo malo bed. Malo. Jer sam onda razmišljao i došao do zaključka da činjenica da je imao moždani udar nikako ne opravdava njegovu nepristojnost. Nije da ne može govoriti. Može. Po ženu dolazi autom ili motorom, dakle, nije ni oduzet zbog udara. Zaključujem da je nepristojan. Te ga više ne pozdravljam kad ga vidim. Prođem pokraj njega kao da ga nema. Nadam se da će mi se jednom obratiti. Pa da mogu proći pokraj njega, kao pokraj panja u šumi.

Idem sad. Malo ću raditi da ubijem dosadu. A onda ću se ići dosađivati. Congašpilskin!

- 16:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.07.2005., utorak

Ovo, ono, peta lička...

Jebo ti ja ovakvo ljeto!!! Dva dana sunca, pet dana kiše. Što kiše... kišurine, majku joj! Danas sam na putu do posla pokisnuo kao ono što žene imaju, a muškarci ne. Kažu da je na moru bolje. I bolje da je bolje! A kad smo već kod mora od danas sam sam samcat. Svi su otišli na more, ja još udarnički radim tri dana, a onda ću i ja na mora široka. Malo Motovun, malo Červar (navodno neka selendra, ali tamo imamo smještaj u Lukinom apartmanu, pa se ne bunim) i na kraju Rovinj. Dva tjedna za prvu ruku. Onda se malo vraćam na posao, pa krajem osmog opet malo u šmucanje. Možda odem do Sarajeva. Ili Beograda. Nisam još bio ni u jednom od dva, pa zašto da ne odem.

Šećem se ja tako neki dan po gradu. Bez cilja, tek tako, malo vindoušopingiram. I uđem ja sad u jedan dućan, gdje inaće volim kupovati i malo brauzam. I zamjetim nešto zbog čega sam malo čak i pobjesnio. Pa ako mi netko može objasnit logiku stvari, saslušat ću ga. Uzmem u ruke jedne hlače. Normalne hlače, crne, džepovi naprijed i natrag, sve kak treba. Cijena: 450 kuna. U redu. Uzmem ja tada jedne kratke hlače. Isti proizvođač, isti materijal, ista boja, sve isto, samo su ove kratke. Cijena: 549 kuna!!! Na koju jebenu foru? Ko tu koga? To me jako uzrujalo. I dan danas ne znam zašto je tome tako. Pa ako netko zna, slobodno... Ne zašto sam se uzrujao, nego zašto su kratke hlače skuplje od dugih.

Jučer nisam odgledao Walkera. Ispunilo me to sjetom. Walker je najbolja serija ikad. Pogotovo su mi dragi usporeni kadrovi i pojačana muzika kod šora. Serija je to sa porukom. Porukom o dobru. I sa porukom da se ne treba biti zao, jerbo ćeš najebati od bivšeg i bradatog prvaka svijeta u karateu. I od njegovih prijatelja. Crnog kauboja, plavokose odvjetnice i upenzioniranog vlasnika prčvarnice. Prije par dana je u seriji gostovao i Haley Joel Osmont. Ili kako god se već zvao onaj klinjo iz Šestog čula. To samo dokazuje koliko je jaka ova serija. Kada takve zvijezde gostuju u njoj. Bilo mi je baš milo gledati malog odjevenog u kauboja. Ima nešto u djeci koja su odjevena u kaubojsku odjeću. Nešto... nešto što tjera da ih se nogom ritne posred čela. I da im se opsuje bliža, a bogami i dalja rodbina. No, skrećem sa teme. Iako, kad smo već kod te teme, sjetio sam se one reklame koja je prije neki sedam, osam godina znala ići na OTV-u. Ona za Juice Tiger. Sa Jack Lalaneom. I onda u jednom trenutku, Mike (voditelj reklametine od pola sata, koji je isto prića za sebe, a i imam jednu teoriju o njemu, razradit ću je, pa Vam je izložit jednom) upita Jacka što sve može Juice Tiger. A Jack kaže da se između ostalog može i sladoled napraviti pomoću Juice Tiger-a. U to, dolazi Elaine Lalane (žena vremešnog Jacka) sa kolicima punim sladoleda i pozove dječicu iz publike da dođu nešto prigrist. Prva iz gledališta sleti neka mala čobančica sa respetkabilnom fudbalerkom, kaugrlskom haljinicom i kaubojkama na nogama. Uzme sladoled i počne ga proždirati, cijelo vrijeme buljeći u kameru kao hipnotizirana. Ne znam zašto sam sad sve ovo napisao, ali jesam.

Idem ja sad. Uočavam da je kiša baš prestala padati, pa možda uspijem doći do doma samo polumokar. A doma ću početi sa svojim umiranjem od dosade. Koje će trajati pet dana. Ali opet, tko mi garantira da će na moru biti zanimljivije. Gabalonduk!

- 17:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.07.2005., nedjelja

Jučer opet na squashu. Ovaj put sam Vođa i ja. Umro sam. Nakon toga, otišli smo do restorana pri Zvoncu i naručili si jelo koje se zove Veseli Zagorec. Teletina je to punjena sa pršutom, kajmakom i šampinjonima. I dobro je. Kad smo to proždrali, otišli smo do Keglbajsa na par rundi vožnje u autićima u lunaparku. Mi smo bili jedina "djeca" tamo i imali smo cijelu ergelu auta samo za sebe. A navečer smo Richard i ja iši u kino. Gledalo se Mindhunterse. Trilerčić sa začkoljicom. Još jedan u nizu.

Prekjučer smo bili vani. Ništa posebno. Doduše, bilo je zanimljivo kad nas je na putu do grada zaustavila policija, a Richard nije imao nijedan dokument sa sobom. Zaboravio sve u jakni. Pa je drug plavi malo gnjavio, ali na kraju nas pustio bez kazne. Kako li zanimljivih događaja. Kako će tek biti kada preksutra svi koje znam odu na more? Onda će biti ludnica, bogtemazo.

Grad se već prazni polako. Mislim da sljedeći vikend neće biti žive duše više u gradu. A možda se i varam. Barem neću morat ići van trošiti novac. Čuvat ću ga tako za ljeto. Iako, ne znam kako ću ga sačuvati uz ovu količinu špeceraja koju kupujem. A kupujem samo prave stvari. Prave stvari za pravog muškarca slash samca. Kruh, nekoliko majoneza, cijeli Poli, pol kile gaude i Coca Cola.

A sad malo o ljigama. Nestrpljivi ste, a to mi se ne sviđa. Reko sam da će bit, dakle, bit će. Stoga, bez nepotrebnog pritiska s Vaše strane. A umjesto ljige, danas slika Veselog Zagorca. Hehe-hehulojček!

Image hosted by Photobucket.com

- 21:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.07.2005., četvrtak

Izdali me prijatelji, izdao me brat...

Od jučer sam sam doma. Familija se razmilila po morima. Svaki na svoju stranu. Ostavili su sina i brata da čami i radi u Zagrebu. Neka. Barem imam stan samo za sebe. Ali ni to nije baš najbajnija situacija. Jer danas ujutro sam ostao nemalo iznenađen kad sam otvorio frižider i shvatio da u njemu nema apsolutno ničega. Čak sam demonstrativno počeo psovati roditelje i sestru jer mi nisu ništa ostavili za jesti. Onda, kad sam se primirio, sjetio sam se da imam 25 godina i da bi već morao znati da se hrana ne pojavljuje sama od sebe u frižideru pomoću neke magije, nego da postoje mjesta kao dučani gdje se može kupiti hrana.

Jučer smo malo i izašli van. U Portal. A taj Portal je u biti jedna odvratna birtija. Pa Richard i ja obično uvijek sjedimo na zidiću ispred iste. I na kraju svi dođu van i sjede s nama. Moram priznat da mi se baš i nije nešto posebno dalo ići van jučer, ali eto. Na kraju nije ni bilo tako loše, jer su u Portal naišla i dvojica Dragutinovih prijatelja, od kojih je jedan bio jako raspoložen glede raznih šala. Pa smo se smijali i tako to. Onda su njih dvojica krenula bariti neke Engleskinje koje su bile tamo, pa smo ih pustili na miru i otišli doma. Zanimljiva li dana.

Radim još samo sljedeći tjedan, pa pičim na more. Jedva čekam. A posebno se veselim Rovinju. Zbog dvije stvari. Kao prvo, nakon tri mjeseca vidjet ću Dragutina koji tamo zarađuje za život, a druga stvar je rovinjska hrana. Kad smo prije dvije godine bili tamo u šest dana spičkao sam četiri hiljade kuna, od kojih jedno tri sasvim sigurno samo na hranu. Ove godine ću biti malo štedljiviji, ali jebo me pavijan ako si neću barem tri-četiri puta priuštiti hranusinu iz restorana Veli Jože.

I tako, idem ja još malo raditi, pa onda u špeceraj ne bi li sutra ujutro imao nešto za jesti. Vengulbančujsk!

- 16:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.07.2005., nedjelja

Jučer sam opet bio na squashu. Počinjem se "ozbiljno" baviti sportom. Ali jučer se nisam ozbiljnije umorio. Jer sam igrao protiv mamurnog Richarda. A mamuran je bio jer smo noć prije bili na žurci gdje se pilo. Pili smo štošta. Ali najviše pivo i tekilu. Prvu tekilu s limunom i soli, ostale bez. Zašto se mučit? Richard se napio najviše. Ja sam se napio isto, ali ne kao on. On se skidao u bokserice i paradirao stanom u njima. Ja sam ovaj put ostao potpuno odjeven. Ali sam zato pjevao. U biti revao. Jer stan u kojem smo bili je tehnološki opremljen playstationom i igrom Sing star. Popularne karaoke. Onda sam se ja uživio i pjevao i tako. Richard je u neko doba otišao doma. Odvezle su ga dvije sestre koje žive blizu njega. Zovimo ih Mia i Ena. Kao sestre Begović. Samo, ove su obadvije žive. Malo neslanih šala. Dakle, Ena i Mia su odvele Richarda doma, ali pošto je bio pijan, nije bio najugodnije društvo, te je na kraju završio pješačeći doma po kiši. A i bljuvao je. I zato je bio mamuran prilikom jutarnjeg squasha.

Nakon squasha, otišli smo do grada. Malo se šmucali po dučanima, pojeli po sendvič, dva u Subwayu i tako to. Cijelo popodne sam buljio u televizor. Naišao sam na neki neloš pornić na nekom već programu. Dao sam ruci posla. Onda sam malo buljio u kompjutorski ekran. Malo sam provjerio komentare na blogu. I uočio svađu i neslaganje. Zbog prokletog fonta! Odlučio sam da tome moram stati na kraj. Evo što sam odlučio. Pošto se i meni sviđa onaj gejpederski font, odlučio sam ga opet staviti kao glavni font za komentare. Sad svi Vi kojima se ne sviđa, sigurno vadite hladno oružje i spremate se krenuti u mom smjeru s ciljem da me ozbiljnije ozlijedite. No, nemojte brinuti. Imam ja lijek i za Vas. Vi ćete lijepo učiniti sljedeće: otići ćete do foldera FONTS, koji bi se trebao nalaziti na lokaciji C:WindowsFonts, i od tamo izbrisati font Monotype Corsiva. Zaključujem da ako Vam je toliko odbojan, nikad ga nećete ni sami koristiti, pa što će Vam onda. Ako Vam slučajno ikad zatreba, ja ću Vam poslati font. Eto... Time će svi biti zadovoljni. Farkuntrek!!

- 19:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

Jučer je bilo kaj je bilo, svi znate, nema smisla da se ja osvrčem na to. Samo za one željne informacija, svi moji engleski sudruzi u razno-raznim zločinima su živi i zdravi i dolaze za ljeto u lijepu nam našu. Jer, kao što sam i njima rekao, ne može bomba ubit Hrvata tek tako. Maloprije sam u bespućima svog inboxa naišao na mailove koje sam izmjenjivao sa stanovitom ženskom osobom, dok je ona bila u Berlinu zbog poradi stipendije koju je dobila. Moram priznati da se gadim sam sebi. Koliko čovjek opapani i ošonji kad je zaljubljen, to je grozno. Na trenutke nisam mogao ni čitati od količine ljige koje sam napisao. Užas živi. Prva stvar koju ću napraviti kad i ako se sljedeći put zaljubim će biti da kažem svojem objektu maštanja da me zvekne šakom u jaja ako opapanim opet do ove mjere. Normalno, postoji mogućnost da sve to spada pod onu moju teoriju o neminovnom mjenjanju ljudske naravi. Ako je tako, onda više ne bi trebao opapanjivati prilikom zaljubljenosti.

Neki dan sam pospremao stol, koji je bio u popriličnom neredu. Našlo se gore svega. Od karata za koncerte, hrpe kovanica, knjiga, časopisa, daljinskih upravljača itd. Ali, ja sam točno znao gdje sve stoji i nikad nisam ništa zagubio. I sve ovo nema veze sa teorijom koju sam polurazradio spremajući stol. Nisam siguran da li sam je dobro zapamtio, ali išla je nekako ovako...
Znate one testove u, najčešće ženskim, časopisima? One, tipa: Ako nosite žute čarape, to znaći da ste manijak... E, pa ja sam smislio jedan po uzoru na sebe. Normalno da nema veze s vezom, ali zabavio sam se...

- nered na radnom stolu znaći da ste rastrošan, ali odgovoran pojedinac.
- ako puno jedete, osim činjenice da ste gladni, znaći da se brinete za budućnost.
- vršenje velike nužde duže od deset minuta ukazuje na činjenicu da ste čovjek koji zna uživati u svim aspektima života. (Ova tvrdnja bi čak mogla bit i točna. U biti, da, ovo je točna tvrdnja.)
- pretjerano gledanje televizije znaći da ste osoba koja puno zna i ne želi znati više od toga što zna.

Dalje se više ne sjećam, ali imao sam ih podosta. Mislim da su ovo četiri najgore u biti. Ali pošto nemam o čemu drugom pisati, morat će ostat ove četiri. Ajngeldumpk!

- 16:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.07.2005., srijeda

Kako izgleda penis kod dječaka od 16 do 20 godina

Jučer je netko došao do mog bloga, upisavši ovo iz naslova u majkrosoftov srč endžin. Kakav je to pokvaren um, da mi je samo znati? Kakva je to spodoba, koja osobu u dobi od 16 do 20 smatra dječakom? Zbilja ima poremećenih ljudi. I tako, bio ja jučer na White Stripes-ima i bilo OK. Ljudi se žale da je bilo kratko. Pa, dobro, bilo je. I kaj sad? Ali, bilo je dobro. Sviđa mi se ta stara klaonica. Izaziva u čovjeku ono nešto mesarsko, što se inače krije i rijetko izlazi van. Iz mene je to izašlo van čim se pokraj mene stala neka ženturača sa svojim društvom i počela skakat ko da je luda, čak i kad su bile pauze između pjesama. Pa mi je to išlo na živce i želio sam njenu smrt. Isto tako, dvojica brđana od po dva, dva i pol metra ispred mene, koji su cijeli koncert skakali gore-dolje, kao dva džinovska federa, nisu nimalo pridonijeli da iz mene ne izađe mesarsko-klaonički duh. Dvojica brđana su mi dobrano zamazali bijele tenisice, skačući po njima kao po bračnom krevetu svojih roditelja. No, zato je jedan od njih, vrlo vjerojatno, non-stop osjećao ubod mojeg lakta pod rebra svaki put kad bi se njegovo tijelo spuštalo u položaj prema dolje. No, najgori val moje iznerviranosti ipak je pretrpila gospođica s lijeve mi strane. U jednom trenutku je toliko divljala i već me peti put za redom roknula cipeletinom u potkoljenicu, da sam morao reagirati. To je onaj trenutak kad Vam se zacrni pred očima, pa niste svjesni što radite. Uglavnom, gospojica se taman vinula u zrak od divljanja, kadli sam ju odgurnuo tako daleko da se morala vračati na mjesto odakle sam je lansirao. Njen mladić me je ljuto promatrao, ali to je sve što je napravio, jer je vjerojatno pomislio: "Ako ovaj ovako šora žene, što tek radi muškarcima?". Mudra je bila njegova odluka da ne započinje kavgu, jerbo bi ga satro, iako je bio veći od mene. Da, toliko sam imao snage u sebi.

Neki dan sam se sjetio onih knjiga koje imaju više krajeva. Znate one, koje se prvih par stranica čitaju normalno, onda dođe do neke začkoljice, pa morate izabrati gdje ćete usmjeriti glavnog junaka, pa ako ga usmjerite u jednom smjeru, on pogine, a ako u onom drugom, onda on i dalje živi još par stranica i tako do kraja. Imao sam dvije takve knjige doma. I nevjerojatno, ali uvijek bi glavnog junaka usmjerio prema smrti. Nikad nisam uspio doći do kraja knjige, a da glavni junak preživi. Govorimo o prvom, eventualno prva dva čitanja, da ne bi mislili da sam toliki idiot, da i nakon desetak čitanja nisam uspio doći do sretnog kraja. Sada, kao zreli pripadnik ljudskog roda, zaključujem da sam destruktivne prirode. Jer sam već kao dječaćić od osam godina nesvjesno, a izgleda ipak svjesno uništavao živote glavnih junaka u fiktivnim knjigama. To je bilo s osam. Sad, kao što vidite, tučem žene. Uz to, razbijam stvari koje sam masno platio, jer nisam zadovoljan njima, trgam olovke, mažem majice hranom. Čisti destruktivac jebote. Sulpekčenc!

- 16:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.07.2005., utorak

Jučer sam na poslu imao jedan zanimljiv sukob. Naime, kolegica s posla je uporno tvrdila da su Pink Floyd svirali u Zagrebu i to prije jedno šest, sedam godina. Ni manje ni više nego u Domu sportova. Ja joj velim da nisu. Još par ljudi sa posla joj veli da nisu. "Jesu", kaže ona. "Nisu", opet ću ja, te još neki. "Oh, da jesu, bila je moja frendica.", neumorno će kolegica. Vidim ja da joj ništa do li materijalnog dokaza neće udovoljit, te odem na Net i nađem popis svih koncerata Pink Floyda ikad. Zadnji koncert, prije ovog prošlu subotu, tamo negdje prije 11 godina. Ali, nije se dala. "Bili su, bili su, išla je frendica, nemojte me jebat!". "Nisu bili", opet ću ja, "A i da su bili, sigurno ne bi svirali u Domu sportova, jer uvijek sviraju po stadiončinama zbog ogromnog im stejdža."
"Bili su. Najbolje je kad znam nešto, a onda mi dođu ljudi ko ti, koji nikad nisu ni čuli za Pink Floyd i počnu mi srat!", napadne mene kolegica.
U tom datom trenutku od količine smijeha nisam se stigao sjetiti da je preupitam za neki povijesni podatak o Pink Floydu, čisto da provjerim njeno neupitno znanje o materiji. Uglavnom, rekla je da će od frendice tražit kartu i slike s koncerta i da ću onda vidjet. Dođem ja danas na posao i pitam ju je li nabavila kartu i slike, a njoj pogled uperen u pod. "Ipak su bili u Beću..."
Touché.

Inače, dani na poslu, sve više i više su živčani. To je tako svake godine negdje u ovo doba. Nije da ima puno posla, samo je svima pun kurac istog. Svi jedva čekaju da odu na svoja tri tjedna zasluženog odmora, što dalje odavde. Kad sam ja u pitanju, izvor živčanoće je isti taj, ali živčan sam i zato jer su svi oko mene živčani, a i zato jer bi napokon htio staviti pimpek negdje drugdje osim u desnu ruku. Makar, vidim neki pomak u odnosu na prošle godine. Živčan sam samo na poslu. Čim odem s posla, dobro mi je. Prijašnjih godina, bio bi živčan i doma. Da...

Idem danas na White Stripes-e. Jebe me to što ću, kako stvari stoje, pokisnut. I jebe me to što da je ovaj koncert u Ljubljani, ne bi pokisnuo, jer one proklete Križanke imaju krov. Stoga, masivno zavidim svima Vama koji ćete na Križanke (prepoznat ćete se. :D). Eto... Bengulček!

- 16:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.07.2005., nedjelja

Jučer se probudim. Čudno, znam. Odem na zahod, pokenjam se. Usput pročitam jedno poglavlje knjige. Taman krenem radit si doručak, kadli zazvoni telefon. Bratić Vođa je bio s druge strane i pitao da li sam slobodan, jerbo on ima slobodan termin za squash. Pošto sam uvijek htio probati taj sport, pristao sam, skoro i bez razmišljanja. I tako smo nas dvojica, dvadesetak minuta kasnije bili u jednoj od onih škatulja i nabijali loptu u zid. Još petnaest minuta kasnije, nije bilo suhog komada odjeće na meni. Još trideset minuta kasnije, nas dvojica smo jedva hodali uz stepenice do svlačione. Ali, svidjelo mi se. Danas me doduše sve boli, pogotovo kičma, ali sve je to za ljude. Za debele ljude. No, ima i jedna negativna stvari svega, a to je, da me glava isto boljela. I to kao da sam popio devet hektolitara najgoreg vina dan ranije. I boljela me tako glava skroz do devet navečer. Onda je prestala. A ja sam usprkos groznim bolovima gledao Live8 skroz tamo od tri popodne. I cijelo vrijeme sam čekao Pink Floyd. A na kraju ih nisam dočekao. Jer sam otišao do KSET-a da se tamo nađem sa Tilom i Adamom, pa da od tamo odemo do Spunka na koncert Brkova. Ali, ispalo je da je u KSET-u bila zabava. Sa mesinom i vinom. U povodu vjenčanja glavnog i odgovornog. Pa smo ostali tamo. Sve negdje do tri ili čak i kasnije. Bilo je ludo.

Ostalih zanimljivosti nije bilo. Prošlih par dana, mislim. Zato valjda nisam ni pisao ništa. Da... Idem sad još malo odmarati tijelo od muskulfibera. Ohajla!!

- 18:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.