Od jučer sam sam doma. Familija se razmilila po morima. Svaki na svoju stranu. Ostavili su sina i brata da čami i radi u Zagrebu. Neka. Barem imam stan samo za sebe. Ali ni to nije baš najbajnija situacija. Jer danas ujutro sam ostao nemalo iznenađen kad sam otvorio frižider i shvatio da u njemu nema apsolutno ničega. Čak sam demonstrativno počeo psovati roditelje i sestru jer mi nisu ništa ostavili za jesti. Onda, kad sam se primirio, sjetio sam se da imam 25 godina i da bi već morao znati da se hrana ne pojavljuje sama od sebe u frižideru pomoću neke magije, nego da postoje mjesta kao dučani gdje se može kupiti hrana.
Jučer smo malo i izašli van. U Portal. A taj Portal je u biti jedna odvratna birtija. Pa Richard i ja obično uvijek sjedimo na zidiću ispred iste. I na kraju svi dođu van i sjede s nama. Moram priznat da mi se baš i nije nešto posebno dalo ići van jučer, ali eto. Na kraju nije ni bilo tako loše, jer su u Portal naišla i dvojica Dragutinovih prijatelja, od kojih je jedan bio jako raspoložen glede raznih šala. Pa smo se smijali i tako to. Onda su njih dvojica krenula bariti neke Engleskinje koje su bile tamo, pa smo ih pustili na miru i otišli doma. Zanimljiva li dana.
Radim još samo sljedeći tjedan, pa pičim na more. Jedva čekam. A posebno se veselim Rovinju. Zbog dvije stvari. Kao prvo, nakon tri mjeseca vidjet ću Dragutina koji tamo zarađuje za život, a druga stvar je rovinjska hrana. Kad smo prije dvije godine bili tamo u šest dana spičkao sam četiri hiljade kuna, od kojih jedno tri sasvim sigurno samo na hranu. Ove godine ću biti malo štedljiviji, ali jebo me pavijan ako si neću barem tri-četiri puta priuštiti hranusinu iz restorana Veli Jože.
I tako, idem ja još malo raditi, pa onda u špeceraj ne bi li sutra ujutro imao nešto za jesti. Vengulbančujsk!
Post je objavljen 14.07.2005. u 16:10 sati.