Jučer je netko došao do mog bloga, upisavši ovo iz naslova u majkrosoftov srč endžin. Kakav je to pokvaren um, da mi je samo znati? Kakva je to spodoba, koja osobu u dobi od 16 do 20 smatra dječakom? Zbilja ima poremećenih ljudi. I tako, bio ja jučer na White Stripes-ima i bilo OK. Ljudi se žale da je bilo kratko. Pa, dobro, bilo je. I kaj sad? Ali, bilo je dobro. Sviđa mi se ta stara klaonica. Izaziva u čovjeku ono nešto mesarsko, što se inače krije i rijetko izlazi van. Iz mene je to izašlo van čim se pokraj mene stala neka ženturača sa svojim društvom i počela skakat ko da je luda, čak i kad su bile pauze između pjesama. Pa mi je to išlo na živce i želio sam njenu smrt. Isto tako, dvojica brđana od po dva, dva i pol metra ispred mene, koji su cijeli koncert skakali gore-dolje, kao dva džinovska federa, nisu nimalo pridonijeli da iz mene ne izađe mesarsko-klaonički duh. Dvojica brđana su mi dobrano zamazali bijele tenisice, skačući po njima kao po bračnom krevetu svojih roditelja. No, zato je jedan od njih, vrlo vjerojatno, non-stop osjećao ubod mojeg lakta pod rebra svaki put kad bi se njegovo tijelo spuštalo u položaj prema dolje. No, najgori val moje iznerviranosti ipak je pretrpila gospođica s lijeve mi strane. U jednom trenutku je toliko divljala i već me peti put za redom roknula cipeletinom u potkoljenicu, da sam morao reagirati. To je onaj trenutak kad Vam se zacrni pred očima, pa niste svjesni što radite. Uglavnom, gospojica se taman vinula u zrak od divljanja, kadli sam ju odgurnuo tako daleko da se morala vračati na mjesto odakle sam je lansirao. Njen mladić me je ljuto promatrao, ali to je sve što je napravio, jer je vjerojatno pomislio: "Ako ovaj ovako šora žene, što tek radi muškarcima?". Mudra je bila njegova odluka da ne započinje kavgu, jerbo bi ga satro, iako je bio veći od mene. Da, toliko sam imao snage u sebi.
Neki dan sam se sjetio onih knjiga koje imaju više krajeva. Znate one, koje se prvih par stranica čitaju normalno, onda dođe do neke začkoljice, pa morate izabrati gdje ćete usmjeriti glavnog junaka, pa ako ga usmjerite u jednom smjeru, on pogine, a ako u onom drugom, onda on i dalje živi još par stranica i tako do kraja. Imao sam dvije takve knjige doma. I nevjerojatno, ali uvijek bi glavnog junaka usmjerio prema smrti. Nikad nisam uspio doći do kraja knjige, a da glavni junak preživi. Govorimo o prvom, eventualno prva dva čitanja, da ne bi mislili da sam toliki idiot, da i nakon desetak čitanja nisam uspio doći do sretnog kraja. Sada, kao zreli pripadnik ljudskog roda, zaključujem da sam destruktivne prirode. Jer sam već kao dječaćić od osam godina nesvjesno, a izgleda ipak svjesno uništavao živote glavnih junaka u fiktivnim knjigama. To je bilo s osam. Sad, kao što vidite, tučem žene. Uz to, razbijam stvari koje sam masno platio, jer nisam zadovoljan njima, trgam olovke, mažem majice hranom. Čisti destruktivac jebote. Sulpekčenc!
Post je objavljen 06.07.2005. u 16:57 sati.