Jučer sam si skuhao neki bučkuriš za jelo kad sam došao doma. Ali prije toga sam morao detaljno obrisati stol od vodurine koja se po njemu razlila, jer sam bio inteligentan i ostavio sam prozor od sobe otvoren, a baš negdje od šesnaest, nula, nula je počelo pljuštati kao da je zadnji dan na Zemlji. E, onda sam kuhao bučkuriš dakle. Pa sam ga pojeo. Pa sam buljio u televizor. A onda igrao Playstation. Koji je počeo crkavati. Odlično. Svi prijatelji su mi na moru, a jedini preostali, u obliku crne plastične kutije je počeo izdisati. Ludnica. Tek jedan dan bez svih prijatelja i ja već umirem od dosade. Što će tek biti u subotu da mi je znati. Ako netko hoće na kavu, nek me kontaktira. Neću reći ne ziher.
Walker je neiscrpan izvor dobre zabave zato. Tih 45 minuta svijet je jako zanimljiv. Doduše, jučer je bila jedna od onih epizoda koje uvijek mora biti u američkim serijama. Ono kad se prepričava neki događaj iz prošlosti, a svi likovi iz tog događaja su zapravo glavni glumci iz serije. E pa ja mrzim te epizode. Te, i one kad su neki Halloween specialsi i takva sranja. Tog je u Dawsonu bilo napretek, ali njima je sve oprošteno. Ipak je to Dawson. Imam jednu teoriju vezanu za Walkera. Pogledajte njegovo ime. Cordell. Cordell Walker. Pogledajte ime njegovog mecene. C. D. Parker. Pogledajte zatim ime njegovog partnera. Trivette. Uočavate li da svi imaju posebna imena. Ne ona uobičajena teksaška imena. E sad ja zaključujem da ne možeš biti teksaški rendžer bez specifičnog imena. Doduše, Trivette nije pravo ime crnom kauboju. James je njegovo pravo ime. Ali vjerojatno su zaključili da ima dovoljno čudno prezime, pa su ga ipak pustili da bude rendžer. Ali jednom Stephenu Jonesu to nikad ne bi dopustili.
"Stephen Jones? That's no name for a ranger!"
"But I really want to be a ranger."
"Then change your name into Jammall or somtehing exotic like that, sonny!"
Imamo tu na poslu jednu ženu. I ona ima muža. I on nikad ne pozdravi kad dođe. A meni to jako ide na jednu stvar. Samo uđe u sobu gdje mu radi žena, sjedne i šuti. Ja sam ga uredno svaki put pozdravljao kad god bi ušao u tu sobu, sve u nadi da će barem jednom uzvratiti. Barem pogledom. Ali on niti pogledom nije pokazivao da me čuo. Mislio sam da je možda gluh. Ali nije. Čuo sam ga kad se razgovarao sa ženom. Sve normalno. Onda sam saznao da je pretrpio moždani udar. Onda mi je bilo malo bed. Malo. Jer sam onda razmišljao i došao do zaključka da činjenica da je imao moždani udar nikako ne opravdava njegovu nepristojnost. Nije da ne može govoriti. Može. Po ženu dolazi autom ili motorom, dakle, nije ni oduzet zbog udara. Zaključujem da je nepristojan. Te ga više ne pozdravljam kad ga vidim. Prođem pokraj njega kao da ga nema. Nadam se da će mi se jednom obratiti. Pa da mogu proći pokraj njega, kao pokraj panja u šumi.
Idem sad. Malo ću raditi da ubijem dosadu. A onda ću se ići dosađivati. Congašpilskin!
Post je objavljen 20.07.2005. u 16:35 sati.