Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
utorak, 26.08.2008.
Zagradski vrh i pokoji trač iz Vagabunda
Zagradski vrh je više nego lako za osvojiti. Kao što sam spomenula, najčešće se osvaja u kombinaciji s drugim susjednim vrhom - Viševicom. Vrh je u HPO-u pod rubrikom "Gorski kotar - južni dio", a kod Poljaka se vodi u "Planinsko zaleđe Crikvenice". Do tamo smo došli auto-cestom Zagreb-Rijeka pa preko Fužina i Liča.
Zagradski je vrh atraktivan i jednostavan za osvojiti i za neplaninare. Vidjeli smo da reklamiraju ture za Zagradski vrh iz N. Vinodolskog i Crikvenice. Ima i tura pješačenja iz Bribira do Zagradskog vrha. Kako je općepoznato da mi nismo tako ambiciozni planinari, mi smo krenuli od planinarskog doma Vagabund, odakle kreće markacija i odakle je najkraći put za do vrha.
Vagabund (Vagabundova koliba) je simpatična planinarska kućica uz tu glavnu cestu, ne možete je promašiti. Ima dosta parkiranih automobila pa pretpostavljam da ima dobru reputaciju i što se klope tiče. Mislili smo tamo spavati, noćenje je 65 kuna, međutim, nije bilo mjesta. Za kuću vam treba vreća, a možete iznajmiti posteljinu od vlasnika. Vlasnik objekta nije bio raspoložen za neki razgovor, djelovao je dosta nervozan i nestrpljiv. Moji mi kažu da sam preosjetljiva i da nam je tip odgovorio sve što smo ga pitali. No, meni se nije svidio stav, sav bitan, eto pun je, puna mu je terasa, a mi sad tu nešto... pa mu nisam htjela ostaviti ni lovu za ručak. Odlučili smo krenuti dalje, naći i smještaj i ručak.
Usput, kad me pitao zašto se nismo najavili, rekla sam da sam zvala broj iz knjige Željka Poljaka, ali da je automat javio da taj broj ne radi. A on meni na to da taj broj nikad nije ni postojao i da ne zna odakle Poljaku taj broj. Hm, šteta da autor knjige nije zamolio nekoga (platio) da mu provjeri sve telefonske brojeve koje je naveo na početku knjige Hrvatske planine. Ako je knjiga novo izdanje 2007. onda se očekuje update svih mogućih podataka, pogotovo ovih koji su važni. Ovo je drugi broj planinarske kuće iz knjige da ne radi uopće.
Krećemo dalje cestom i prvi objekt na koji nailazimo s lijeve strane je neki objekt Vera. Parkiramo, izlazimo vanka, prvi dojam: netko si je jako dao truda da uljepša prostor cvijećem i zelenilom. Jako lijepa terasa. Poslužuje nas iznimno ljubazna žena, osmijeh na licu, domaćinska atmosfera. Odmah odlučujemo tu klopati. Žena nas obavještava da imaju povoljan apartman za iznajmiti, za 30 eura, oduševljavamo se i uzimamo. Apartmanu ću posvetiti jedan cijeli post, hehe, onda znate da ima posebnih razloga...
Papala sam gulaš od par vrsta gljiva.
Nakon što smo se dobro naklopali, vrijeme je bilo za planinarenje. 14h, pun stomak, divna kombinacija za fizičku aktivnost hehe, no, hajde, idemo razbiti unešene kalorije.
Početna markacija je iza Vagabunda. Ubrzo izbijate na cesticu duž koje je niz vikendica. Evo dvije...
Pretpostavljam da ti ljudi ne vole sunce, jer tko bi ih, inače, natjerao da rade kuće u kotlini i u šumetini. Imaš dva sata svjetla dnevno, hehe... ja bih uvijek prema suncu/na suncu, svjetla/topline mi treba...
Nakon što prođete vikendice ulazite dublje u šumu. Evo trenutak izlaska iz šume i prvog pogleda na Zagradski vrh:
Evo specifične kućice za lovce na kojoj su čak(!) postavljena stakla.
E sad tu su bile markacije.
Staza podijeljena na lakšu i težu. Pliz, idite težom, jer je ova lakša ubitačna. Mi smo se, na moje inzistiranje, odlučili za lakšu i ostali zabezeknuti koliko je ta lakša staza - duža. Obišli cijelo brdo prije nego smo došli do vrha. A da smo išli "težim" putem odmah bi krenuli prema vrhu, kako smo ga i vidjeli i došli tri put brže. A nije uopće problematično. Dakle, birajte "težu" varijantu.
Evo nas i na vrhu.
Žig...
Prekrasan pogled na Viševicu, Bitoraj i Riječki zaljev.
A gle oblaka...
Spust dolje (onom kao težom stazom).
Lijep izlet kojeg svakako mogu svladati i neplaninari. Do vrha sat vremena, markacije ok, a i orjentacija u prostoru je jednostavna. Čim dođete podno prvog vrha - to je Zagradski i jasno je vidljivo gdje se morate popeti. Pogled odličan.
Vrh: 1187 m Markacije: OK Žig: Gumeni, nema uzidanog Vrijeme do vrha: 1h do 1:15h Opasnosti: Nema Životinje: Ptičice Vidikovac: Dobar Sve u svemu: Lijepo
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
