Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
četvrtak, 14.08.2008.
Orljak + šarpeizacija
Ovaj post tematski će bit podijeljen na dva bitno različita dijela. U prvom dijelu pišem čisto planinarski post o drugom i posljednjem vrhu koji sam osvojila na izletu u Istri - Orljaku. Drugi dio posta vezan je uz moj prošli post u kojem sam bila silno tužna. Budući da mi je trebala doza života i vedrine otišla sam u posjet bandi od osam šarpeinjakovića. I uživala!
Krenimo s prvim dijelom o vrhu Orljak (planinarski dio posta):
Orljak je, kao i Žbevnicu, lako za osvojiti.
Evo, opet, moje divne reljefne mape... ah! Ne vidite baš naziv Orljak (1106 m), ali nalazi se iznad sela Račja Vas.
Od tog sela vodi cestica u brdo kojom idete.
Cestica je jako simpatična, gle tu ogradu gore, kao iz doba Marije Terezije.
No, mjestimično nam je cesta utjerivala strah u kosti!
Znate zašto je ovo kamenje?
Blagi odron...
Svaka čast onom tko je postavio kamenje...
Uglavnom, za Orljak je, ako idete s ove strane, totalna koma za naći polaznu točku s te ceste. Ne znam na koju smo mi foru uspjeli skužiti totalno blijedu markaciju uz cestu i tu stali da provjerimo. Naime, ovdje je početna točka gdje smo parkirali i skrenuli gore u šipražje prema vrhu.
Kasnije će markacije bit bolje, jer se vjerojatno radi o Istarskom planinarskom putu ili tako nešto. Ali polazna markacija je strašna i zato će opći dojam za markacije bit nisko ocijenjen. To mi je jedina satisfakcija!
Inače, osim što ćete imati totalni problem za naići taj putić za vrh s te "glavne" ceste (što je nekih 3 km od sela Rajča Vas), imat ćete problem i odmah na početku staze... nakon nekih 5-10 min. hoda, koliko se sjećam, odmah na početku staze doći ćete pred drvo i tu se staza račva bez da vam itko išta o tome kaže.
Mi smo, naravno, krenuli lijevo i krivo skrenuli. Tu trebate ići ravno.
Ako u jednom trenu vidite ovo čudo tehnike...
... to vam je definitivno znak da ste krivo skrenuli!
Evo koja fotkica s puta do vrha...
Konačno vrh sa žigom:
Usput, jel ovo moderna verzija boškariona ili šta?
Vrh: 1106 m Markacije: -2 Žig: U metalnom tuljcu Vrijeme do vrha: Jedno sat, ne sjećam se, lagano Opasnosti: Naći polaznu markaciju Životinje: Ptičice Vidikovac: Ok Sve u svemu: Lako kao perce
Za kraj posta... prekrasni, prekrasni mali šarpeijići koje sam sinoć upoznala i puno o njima saznala... valjala sam se od smijeha s njima, totalno su smiješni! Čovječe, kad navale na tebe kad uđeš, ajme... bojiš se da ne staneš na njih, a oni te ruše! To nasrtanje, to skakanje u oči, to grickanje, to grebanje... mrak! Kad smo odlazili svi su, ali doslovno svi spavali (uključujući i njihovu mamu). Hrkanje da ne spominjem. Hrču mrak! I mi stojimo ispred stana, zadnji pozdrav i to... i odjednom, legendarna scena, vidiš mamu i njih SVE kako polusneni istrčavaju iz stana na hodnik da nas pozdrave... koja je to LOL-čina bila... ja se pokidala od smijeha, neću to nikad zaboraviti, kao mala vojska istrčava brzinom svjetlosti... vidiš veliki crni val kako se valja prema tebi uz ciku i škripu... tko se prvi probudio, ne znam, ali istrčavanje je bilo savršeno koordinirano!
E da, i da naglasim, da prvih pol sata skoro pa nisam ništa mogla fotkati jer tolike "napade" na goste nisam vidjela... prekrasni su bili, ali fotkanje je bilo out of question... moraš se s njima poigrati dok ne prođe taj njihov prvi snažni val znatiželje i razigranosti.
Evo ekipe:
Gle što sam zumirala rep, umjesto face...
Kraljica majka:
Portreti:
Pozeri:
Tko to tamo peva:
Daj gric:
Premoren:
Laku noć...
Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
