Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
utorak, 12.08.2008.
Flokijeva eutanazija i duboka nemoralnost osječkih veterinara
Prekidam niz veselih postova i moram s vama podijeliti nešto jako tužno što me maloprije pokosilo... Strašno me uznemirilo, ful sam se rasplakala... Naime, Floki je bio prekrasan pas iz kvarta, kojeg smo svi znali. Lajava dobrica koji je satima znao sam lutati po kvartu, ali potpuno toplo i bezopasno stvorenjce. Znali su ga i oko kvarta. Da stvar bude još tužnija, Floki je živio u obitelji autističnog dječaka. Živio da, jer je Floki, nažalost, svojom smrću došao u novine... Floki je bio predobar da umre stravičnom smrću kojom je umro. Floki je, dovraga, završio u novinama... ja ne mogu vjerovati... Svi smo šokirani i pretužni.
Svatko tko ima kućnog ljubimca, svi psetoljupci posebno, znaju da je pas ravnopravan član obitelji. Odlazak psa je kao odlazak člana obitelji. Treba vremena da se čovjek nauči da svog dragog psa više nema... ma, vjerujem da nikad taj gubitak ne zacijeli... ali kako se mora osjećati čovjek kad sazna da mu je pas umro u najgorim mukama i da nije bilo nikog da mu pomogne?
Naime, Flokija su vlasnici, inače divni ljudi, puštali da šeće po kvartu jer mu opasnost nije prijetila, ono naučen je na sve... Floki je pas koji zna preći ulicu. On laje na aute dok auti ne stanu i onda kao pravi gospodin teatralno pređe cestu. Floki je bio faca. Preslatki pametni koker-španijel... imao je stila, volio je biti član svoje obitelji, ali volio je i svoju slobodu da skita...
I onda je Floki podletio pod vlak. Kako, zašto, grozno... grozno! Flokiju je, joj, muka mi je stvarno... Flokiju je razmrskano lice, izgubio je nogu... i u stravičnim smrtnim hropcima laje, moli pomoć, cvili... čuje ga u daljini gospođa koja je upravo šetala psa i koja ga prepoznaje... našeg Flokija... tko ne zna Flokija, svi iz kvarta... i, na sreću, ostaje s njim sve vrijeme... šokirana zove veterinare... i gamad veterinarska, bahata, gadovi bezosjećajni ODBIJAJU DOĆI! Kakvo to smeće ljudsko moraš biti?! Pa da ti je gužva u ambulanti da kažeš ljudima "oprostite, hitan poziv, jedan peso pati u smrtnim mukama, molim vas pričekajte da odem i eutaniziram ga" - ne znam tko bi bio bez emocija na to... ali ne! Osječke veterinare to ne dira - neka crkne! Gadite mi se! Na kraju je veterinar došao, ali je dignuo frku tko će platiti 400 kuna! Sad čujem iz Osijeka da će Društvo za zaštitu životinja intervenirati, jer eutanazija uopće nije 400 već 150. Ma, grozno, grozno...
"Floki je bolno i teško jecao", priča ta gospođa... strašno... strašno... pa tko zaslužuje takvu smrt?
Ne mogu više pisati, evo ridam i sad... mislila sam da će mi bit lakše ako napišem, ali evo sam sad još nesretnija... cijeli tekst imate ovdje. Ma, zapravo, bolje ga nemojte ni čitati, ako ste iole osjetljivi na patnje... Ja sam za Flokija čula maloprije i toliko me pogodilo da vam ne mogu reći.
Dječaku su rekli da Flokija više nema. Samo je sjeo, spustio glavu na koljena i ostao tako...
Morala sam ovaj post napisati. Molim one koji nemaju kućne ljubimce i koji će pametariti da kako možemo tako žaliti životinje kad toliko ljudi pati da me se manu s tim komentarima ovaj puta. Ovo je post posvećen samo Flokiju.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
