Prekidam niz veselih postova i moram s vama podijeliti nešto jako tužno što me maloprije pokosilo... Strašno me uznemirilo, ful sam se rasplakala... Naime, Floki je bio prekrasan pas iz kvarta, kojeg smo svi znali. Lajava dobrica koji je satima znao sam lutati po kvartu, ali potpuno toplo i bezopasno stvorenjce. Znali su ga i oko kvarta. Da stvar bude još tužnija, Floki je živio u obitelji autističnog dječaka. Živio da, jer je Floki, nažalost, svojom smrću došao u novine... Floki je bio predobar da umre stravičnom smrću kojom je umro. Floki je, dovraga, završio u novinama... ja ne mogu vjerovati... Svi smo šokirani i pretužni.
Svatko tko ima kućnog ljubimca, svi psetoljupci posebno, znaju da je pas ravnopravan član obitelji. Odlazak psa je kao odlazak člana obitelji. Treba vremena da se čovjek nauči da svog dragog psa više nema... ma, vjerujem da nikad taj gubitak ne zacijeli... ali kako se mora osjećati čovjek kad sazna da mu je pas umro u najgorim mukama i da nije bilo nikog da mu pomogne?
Naime, Flokija su vlasnici, inače divni ljudi, puštali da šeće po kvartu jer mu opasnost nije prijetila, ono naučen je na sve... Floki je pas koji zna preći ulicu. On laje na aute dok auti ne stanu i onda kao pravi gospodin teatralno pređe cestu. Floki je bio faca. Preslatki pametni koker-španijel... imao je stila, volio je biti član svoje obitelji, ali volio je i svoju slobodu da skita...
I onda je Floki podletio pod vlak. Kako, zašto, grozno... grozno! Flokiju je, joj, muka mi je stvarno... Flokiju je razmrskano lice, izgubio je nogu... i u stravičnim smrtnim hropcima laje, moli pomoć, cvili... čuje ga u daljini gospođa koja je upravo šetala psa i koja ga prepoznaje... našeg Flokija... tko ne zna Flokija, svi iz kvarta... i, na sreću, ostaje s njim sve vrijeme... šokirana zove veterinare... i gamad veterinarska, bahata, gadovi bezosjećajni ODBIJAJU DOĆI! Kakvo to smeće ljudsko moraš biti?! Pa da ti je gužva u ambulanti da kažeš ljudima "oprostite, hitan poziv, jedan peso pati u smrtnim mukama, molim vas pričekajte da odem i eutaniziram ga" - ne znam tko bi bio bez emocija na to... ali ne! Osječke veterinare to ne dira - neka crkne! Gadite mi se! Na kraju je veterinar došao, ali je dignuo frku tko će platiti 400 kuna! Sad čujem iz Osijeka da će Društvo za zaštitu životinja intervenirati, jer eutanazija uopće nije 400 već 150. Ma, grozno, grozno...
"Floki je bolno i teško jecao", priča ta gospođa... strašno... strašno... pa tko zaslužuje takvu smrt?
Ne mogu više pisati, evo ridam i sad... mislila sam da će mi bit lakše ako napišem, ali evo sam sad još nesretnija... cijeli tekst imate ovdje. Ma, zapravo, bolje ga nemojte ni čitati, ako ste iole osjetljivi na patnje... Ja sam za Flokija čula maloprije i toliko me pogodilo da vam ne mogu reći.
Dječaku su rekli da Flokija više nema. Samo je sjeo, spustio glavu na koljena i ostao tako...
Morala sam ovaj post napisati. Molim one koji nemaju kućne ljubimce i koji će pametariti da kako možemo tako žaliti životinje kad toliko ljudi pati da me se manu s tim komentarima ovaj puta. Ovo je post posvećen samo Flokiju.
Floki, stari prijatelju, falit ćeš nam...
Post je objavljen 12.08.2008. u 22:30 sati.