Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
nedjelja, 10.08.2008.
Žbev, Žbev, Žbevnica i ilegalna gradnjica
Evo malo i planinarskih postova.
Žbevnica je najzapadniji hrvatski tisućnjak (1014m)
Obožavam mape. Svih vrsta. Atlase bih mogla danima listati i gledati. Auto-karte su mi strast. Joj, a tek karte gradova... volim u svakom trenutku znati gdje se nalazim. Doduše, nisam još isprobala onu orjentacijske utrke što Gogoo ide, ali ne zbog problema s orjentacijom, nego s činjenicom da su to, ipak i u prvom redu, utrke. Zašto to spominjem? Zato što kad vidim reljefne karte otkinem totalno... povješala bi ih po zidovima kuće da se s njima budim i da s njima liježem, što bi rekli naši pisci iz druge polovine 18. stoljeća.
U informativnom centru u Roču postoji reljefna karta Istre ispod koje ne piše "zabranjeno diranje" pa sam kao slijepac prelazila po plastici očarana trodimenzionalnošću! Evo fotka-dvije Žbevnice, gdje smo se taj dan uputili.
Žbevnicu je bilo lako osvojiti. Autom od Roča gore, selo Nugla, produžite z Brest i tu ste! Na tom putu naišli negdje na ovu crkvicu...
Kad dođete u Brest, imate tri uspona za vrh. Sva tri su jasno obilježena s glavne ceste. Prvi je odmah na kraju sela kod table.
Treći uspon je na kraju šume s lijeve strane i vodi makadam-cestom. Na ovoj slici dolje prikazan je taj treći uspon, on je, očito, i najduži. Drugi uspon je negdje u sredini između kraja sela i kraja šume.
Mi smo odabrali ovaj prvi, parkirali na kraju sela u debeloj hladovini i kod crvene table skrenuli ulijevo s glavne ceste.
Ovo gore sam dosta fotkala jednu fantastičnu ogromnu kartu u središtu Roča, međutim, fotke baš nisu bile uspješne. Kako god, kad dođete tamo pažljivo je pogledajte, sve će vam biti jasno. Ja, inače, fotkam takve mape, pa ako se negdje gubimo lagano otvorim fotografiju u aparatu i u svakom trenu znam gdje sam. Obično uz pobjedonosni krik! Ja znam gdje trebamo ići! A kao kontra muškarcima kojima je orijentacija "prirođena".
A gle vrha kak' se smiješi...
Markacije od neobičnih materijala...
Staza će vas odvesti do planinarske kuće. Na prvi pogled, planinarska kuća Žbevnica je slatka kuća u šumi...
... na drugi pogled, registriraš po drveću užasno puno plastičnih boca u kojima je voda i koja, očito, služi kao pepeljara. Tamna smeđa voda iz koje se širi duhanski smrad. Plastika totalno ubija ugođaj. Ima sigurno 10 takvih plastičnih boca.
Što se ovdje događa? Summit pušača Istre? Jel ovdje team-building ima Nadzorni odbor Tvornice duhana Rovinj? Šta, šta, gospodine Budiša?!
Od kuće imamo još 35 minuta do vrha. Lagana šetnja do vrha, kroz šumu, ugodno, nije bilo dosadno. Zadnjih 10 minuta izlazite na čistinu. Puše vjetar. Oblačimo svi jakne.
Vrh...
Žig par metara dalje na onom kamenju...
Žig prilično loše izgleda, iako, nevjerojatno, otisak je bio dobar.
Pogled dobar. Možete vidjeti more. Nismo znali što se vidi u daljini. Rekla bih Umag.
E a bila je jedna super fora. Kad smo se spustili dolje sa Žbevnice, odlučili mi malo još proskitati po okolini. I završili u nekom premalom mjestu, kao zaseok. Ako ima 10 kuća, ma, ne znam, možda ni toliko. Bogu iza nogu. Žive duše nema. U selu je u središtu neki auto-otpad ili automehaničar, ne možeš uopće skužiti. Uglavnom, kao da si negdje na američkom jugu upao u film Oslobođenje. Selo se, inače, zove Klenovščak. Na temelju nekih karti mogli smo produžiti u tom selu za selo Prapoč, međutim, nismo se usudili. Cesta je bila odveć loša + nismo bili sigurni jel to uopće ta cesta.
I dok smo mi tako na kraju sela stali s autom pred tu makadam cestu i kontali šta ćemo, gledam ja kroz prozor i skužim da je kuća na kraju sela nenormalno velika i, relatinvo, lijepo uređena. Nije apsolutno moj stil, ali vidi se da je netko dao love da napravi kuću iz svojih snova. Ni tu nema žive duše. Kad na vratima te kuće tabla. Hm, vraćamo se mi nazad i ja inzistiram da stanemo da ja to pofotkam. Fotkam ja to iz kola, kad ono tabla na kojoj piše da nitko ne smije prići ovoj kući, a kamoli ući, da je kuću zapečatilo Ministarstvo graditeljstva, da se radi o ilegalnoj gradnji, ovo-ono... e da se slediš! U kući na prozorima zastorčići. Trava fino pokošena. Kad su moji to čuli brže na gas, jer da nas netko snajperom ovdje ne bi skinuo. Vlasnik garant polulud hoda po šumama Žbevnice, očajan zbog rušenja. I odosmo mi da vam nisam ni stigla fotkati kuću!
Postavljaju se pitanje, tko je ocinkao seoskog tajkuna? Kome je od 10 vlasnika siromašnih kućica zasmetala vila na kraju sela? Kako se inspekciji, uopće, dalo mlatiti do Klenovščaka? Kako su Klenovščak uspjeli naći na terenu?
Vrh: 1014m Markacije: Jasne. Čak i metalne. Žig: Pohaban, ali dobar otisak.
Vrijeme do vrha: 50 min. laganog hoda Opasnosti: Kiša padala, a kroz šumu strmije pa ima kamanja pa moraš paziti. Ali sve u svemu ugodna šetnja. Životinje: Ništa posebno. Vidikovac: Jako lijep. Od Učke do Umaga. Sve u svemu: Jako lijepo!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
