Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 16.06.2008.
Ravna gora koja baš i nije ravna
Opčinjena Dvorcem Trakošćan, o kojem sam pisala u prošlom postu, nastavljam u revijalnom planinarskom tonu i osvrćem se na odlazak do vrha Ravne gore. Više-manje planinarski post, s uputama kako doći do gore. Za one koje ne zanima planinarenje, mogu proskrolati fotkicama i to je to!
Odlazak na vrh Ravne gore je jednostavan, markacije solidne, tamo gdje i trebaju biti. Nije bilo nikakvih spornih situacija. A i što bi dr. Poljak rekao "orijentacija laka".
Krećete od hotela Coning, odmah na jednom stupu markacija koja vodi kroz šumu. Evo nekak' sam to okvirno ucrtala. Možda sam malo pretjerala u luku, ali čisto radi snalaženja u prostoru i postu!
Evo puta. Dakle, u gornjem dijelu smo napravili kao kružnicu. Mi smo na tom raksršću skrenuli lijevo i popeli se na hrbat pa desno prema Planinarskom domu i vrhu. Od doma se spustili dolje do Meljana i vratili istim putem. Taj spust od doma do Meljana je prilično strm, ne traje dugo, ali vjerujem da se oni koji kreću tim putem moraju malo i zadihati. Konačno, imate i varijantu da ako idete ovim putem ulijevo dođete do tzv. Velikih pečina. Meni se nešto nije išlo do tamo, jer se tamo kompeltno razbio jedan kolega-planinar (pad na leđa na stijene).
Meljani su jedno jako neobično selo.
Ulaz u Meljane:
Sve neke bakice, par dječice... pitam se uvijek što ti ljudi tamo rade... koja to mora bit letargija... Bogu iza nogu, u brdu... Sreli smo jednu djevojčicu-djevojku, negdje srednjoškolku, sjedila je s tri bake na klupčici. Mi prolazimo, oni zure, šute... kad smo se nakon dva-tri sata vratili u isto mjesto, ekipa je sjedila na istom mjestu... isti letargični pogledi... neka čudna seoska nirvana... Čak se ni psu nije dalo lajati.
Onda smo prošli pokraj nekog starog seoskog imanja i ja skužim kokice izlaze iz kuće. I kažem "gle, ovo mora da je najveći kokošinjac kojeg sam vidjela!", kad koke imaju toliko prostora...
Kad ono... bakica izlazi!
Na svu sreću, nije me čula, pogotovo što se ispostavilo da je bakica presimpatična. Stali smo i s njom malo popričali, baš je bila draga. Mene se najviše dojmilo to što je rekla da je ona uvijek do trgovine morala ići sat vremena tamo i sat vremena nazad. I to još po šumi. O ne. Premrla bih da moram ići, recimo, sama kroz šumu.
A gle pravog meljunškog ljepotana! Okan!
Uglavnom, negdje u središtu Meljana dolazite do raskršća. Mi smo u prvi mah htjeli produžiti ravno. No, tamo smo sreli drugu simpatičnu bakicu iz Meljana, koja nam je objasnila da nam je ravno bliže, ali i puno strmije. Što se kasnije pokazalo točnim. Pa smo se tim dijelom odlučili spustiti. A sad dok se penjemo ići elegantnijim putem. Malo dužim, ali zato ugodnim za šetnju. Pa tu, dakle, skrećemo naglo lijevo.
Putem smo nailazili na čudnovate zagorske kljunaše koji znaju bit poprilično agresivni dok bare, a u kadar im uskaču znatiželjne planinarke.
Nda, penjete se gore, malo počinje sve bit strmije, idete prema hrbatu. Kod jedne simpatične vikendice naći ćete čudno izrešetane oznake. Skretanje za Pečine. Ne znam jesu ovo meci u pitanju?
Mi krećemo desno i nakon 20-ak minuta stižemo do prvog od dva doma. Usput bacamo pogled na prekrasni dovrac i okolicu. Bila je malo izmaglica pa nije baš pucao pogled, ali svejedno je bio impresivan. Nismo očekivali.
Evo prvog doma. Tu su bile dvije bakice s unučićima, koje su taj dan bile dežurne.
Na zidu tog malog planinarskog doma našli smo neobičnu sliku.
Malo popričali i krenuli hrbatom udesno prema glavnom planinarskom domu i vrhu. Prije dolaska do tog Filićevog doma naći ćete na crkvu Sv. Trojstva.
Vidikovac.
I evo nas konačno na vrhu!
A gle fore, ljuljačke ispred tog doma s prekrasnim pogledom na dvorac i brdašca!
U domu ludnica od žigova! Raj!
Čak i jukebox imaju!
Papali smo graha, popili cugu i krenuli dolje. Tik ispod tih ljuljački je spust za dolje. Malo strmije, ali preživjeli smo uspješno. Ušli u Meljun, prošli ga i došli do onog našeg ključnog raskršća. Vratili se kroz šumu istim putem. Ugodna šetnja koja je kasnije rezultirala obilaskom prekrasnog dvorca Trakošćan! Dan za preporuku!
Vrh: Skromnih 680 m Markacije: Dobre Žig: Carstvo! U domu. Vrijeme do vrha: Jedno dva sata laganice. Opasnosti: Nema. Životinje: Purani, psi, mačke, gusjenice, ptice. Vidikovac: Prekrasni na više mjesta. Sve u svemu: Lijepo!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
