Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 13.07.2007.
Jana, Triglav, Petra, Šumarka
Nije me bilo par dana, kako je Vinci i primijetio, malo sam skitala, gotovo pa mogu reći i planinarski, iako su mi gojze bile daleko i iako je planinarenje bilo 20-ak metara u visinu, hehe.. Uskoro ću početi postavljati brrrdo slika uz poneku priču s Bliskog Istoka. Poseban naglasak bit će na mjesto koje je proglašeno kao II. novo svjetsko čudo. Ah, divno je bilo posjetiti taj prastari grad.. za naježiti se!
Nego, prije nego krenem na te putešestvije, htjela bih par riječi vezanih uz komentare koje ste mi napisali posljednjih dana dok me nije bilo!
Prvo me šokiralo, ali i ugodno iznenadilo da se čitateljica "Jana", koja se i prije javljala na moj blog, predstavila kao jedna od osoba koje sam susrela (i o tome pisala) tijekom spuštanja s Anića kuka. Fenomenalno! Kolike su ti šanse da ćeš naletjeti na jednu te istu osobu na vrhu Anića kuka i u ovom blog-kutku? Baš mi je drago da ste mi se tu javili! A da stvar bude bolja, mislim da sam jednu od vas upoznala i na prošlom Vincekovu... ili se radilo o šetnji i odlasku u klet na klopu i densanje (Štefovu klet?)... Ne sjećam se sad više tog detalja. No, nisam to stigla ni prokomentirati dok smo raspravljale o nenormalnosti ideje uspona na Anića. Baš mi je drago da ste se uspjeli popeti gore! Čestitam! Usput, jako mi se sviđa ovo "planine neće nestati"!
Naravno da ćemo se viđati.. voljela bih i ovdje i po planinama.. a u naaajgorem slučaju na Vincekovo!
Šumarka, eeehehhehe, joj, ja sam ona koja nosi one-majice-koje-se-brzo-suše! Nisam primjetila nikakve zapuhe i udare na osjete mirisa do sada, niti su to komentirali moji bližnji. Vjerojatno je uzrok tome činjenica da pazim da se ne ne-daj-Bože ne zadišem ili ne oznojim dok se penjem, hehe... Inače, ja sam i od onih koje vole hrpu toga pokupovati pa im brzo dosade neke stvari i vrate se na početak... točnije, ništa me ne bi iznenadilo da vrlo skoro prestanem nositi mijeh jer mi se, recimo, ne da pretakati voda u mijeh...
Nego, hvala vam na komentarima za Triglav... moram priznati da sam dosta o tome razmišljala... dok se nisam uključila na planinare nikad sebe ne bih stavila u grupu onih koji se boje visine... s odlaskom na Anića kuk, otkrila sam novi strah, hehe.. Zaista mi nije bilo ugodno i sumnjam da ću se usuditi na Triglav. Dođe mi nekad misao u kombinaciji s urođenom drčnošću pa krenem s tim "idemo, juriš na Triglav" i slično, ali brzo me smlavi trta.. Nesigurna sam i gotovo. To mi se ne sviđa, ta jedna fizička nespretnost na stijenama i sumnjam da ću ja to nešto savladati. Fizička nespretnost u kombinaciji sa strahom u glavi govori mi da se više držim Vinceka nego Anića, hehehe... kad već pričamo o njih dvojici! Inače, nemam vrtoglavice. Ma, čak ne mogu reći da je to strah od visine, to je strah od pada i ozljede... kako sam i napisala, na Anića sam se vidjela sa slomljenom kralježnicom! Stvarno neugodno. Panika me uhvatila. I htjela sam što dalje od tog mjesta. Oprema mi definitivno nije bila za Anića, gojzerice su se činile kao teret, bolje da sam se bosa penjala nego u gojzama na tim stijenama... Kako god, slažem se da treba ići postupno i, da, voljela bih otići malo i po Sloveniji skitati...
Jana, što se tiče tvog prijedloga da treba ići u troje, ja u sredini, bez slikanja i to... slažem se... to sam već skužila da se u grupi osjećam sigurnije, pogotovo kad vidim da "i drugi mogu". (Primjetila sam i da u većim grupama manje prigovaram i žalim se na "težinu staze" od onog mog standardnog brundanja, hehehe.) No, s druge strane, grupa ima i neke svoje nedostatke koji su meni važni, izgubiš neku spontanost i to da možeš raditi što i kada hoćeš i da nisi vezan nekim rokovima i ritmovima... ne moraš se nikome prilagođavati i to... najbolje je kombinirati malo s grupom, malo bez grupe, čini se...
Sad već nisam spavala ni oka sklopila više od 36 sati... ruke mi drhte od umora, iako bih se htjela još tu motati, morat ću se sad pozdraviti s blogom... do sutra, naravno!
Posljednjim atomima snage, za Vincija koji je nanjušio da sam malo odskitala na odmor, a i za sve ostale koji vole skitati.. uploadam jednu fotku... za početak... što se krije iza ovog procijepa - čitajte u sljedećim postovima!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.