Nije me bilo par dana, kako je Vinci i primijetio, malo sam skitala, gotovo pa mogu reći i planinarski, iako su mi gojze bile daleko i iako je planinarenje bilo 20-ak metara u visinu, hehe.. Uskoro ću početi postavljati brrrdo slika uz poneku priču s Bliskog Istoka. Poseban naglasak bit će na mjesto koje je proglašeno kao II. novo svjetsko čudo. Ah, divno je bilo posjetiti taj prastari grad.. za naježiti se!
Nego, prije nego krenem na te putešestvije, htjela bih par riječi vezanih uz komentare koje ste mi napisali posljednjih dana dok me nije bilo!
Prvo me šokiralo, ali i ugodno iznenadilo da se čitateljica "Jana", koja se i prije javljala na moj blog, predstavila kao jedna od osoba koje sam susrela (i o tome pisala) tijekom spuštanja s Anića kuka. Fenomenalno! Kolike su ti šanse da ćeš naletjeti na jednu te istu osobu na vrhu Anića kuka i u ovom blog-kutku? Baš mi je drago da ste mi se tu javili! A da stvar bude bolja, mislim da sam jednu od vas upoznala i na prošlom Vincekovu... ili se radilo o šetnji i odlasku u klet na klopu i densanje (Štefovu klet?)... Ne sjećam se sad više tog detalja. No, nisam to stigla ni prokomentirati dok smo raspravljale o nenormalnosti ideje uspona na Anića. Baš mi je drago da ste se uspjeli popeti gore! Čestitam! Usput, jako mi se sviđa ovo "planine neće nestati"!
Naravno da ćemo se viđati.. voljela bih i ovdje i po planinama.. a u naaajgorem slučaju na Vincekovo!
Šumarka, eeehehhehe, joj, ja sam ona koja nosi one-majice-koje-se-brzo-suše! Nisam primjetila nikakve zapuhe i udare na osjete mirisa do sada, niti su to komentirali moji bližnji. Vjerojatno je uzrok tome činjenica da pazim da se ne ne-daj-Bože ne zadišem ili ne oznojim dok se penjem, hehe... Inače, ja sam i od onih koje vole hrpu toga pokupovati pa im brzo dosade neke stvari i vrate se na početak... točnije, ništa me ne bi iznenadilo da vrlo skoro prestanem nositi mijeh jer mi se, recimo, ne da pretakati voda u mijeh...
Nego, hvala vam na komentarima za Triglav... moram priznati da sam dosta o tome razmišljala... dok se nisam uključila na planinare nikad sebe ne bih stavila u grupu onih koji se boje visine... s odlaskom na Anića kuk, otkrila sam novi strah, hehe.. Zaista mi nije bilo ugodno i sumnjam da ću se usuditi na Triglav. Dođe mi nekad misao u kombinaciji s urođenom drčnošću pa krenem s tim "idemo, juriš na Triglav" i slično, ali brzo me smlavi trta.. Nesigurna sam i gotovo. To mi se ne sviđa, ta jedna fizička nespretnost na stijenama i sumnjam da ću ja to nešto savladati. Fizička nespretnost u kombinaciji sa strahom u glavi govori mi da se više držim Vinceka nego Anića, hehehe... kad već pričamo o njih dvojici! Inače, nemam vrtoglavice. Ma, čak ne mogu reći da je to strah od visine, to je strah od pada i ozljede... kako sam i napisala, na Anića sam se vidjela sa slomljenom kralježnicom! Stvarno neugodno. Panika me uhvatila. I htjela sam što dalje od tog mjesta. Oprema mi definitivno nije bila za Anića, gojzerice su se činile kao teret, bolje da sam se bosa penjala nego u gojzama na tim stijenama... Kako god, slažem se da treba ići postupno i, da, voljela bih otići malo i po Sloveniji skitati...
Jana, što se tiče tvog prijedloga da treba ići u troje, ja u sredini, bez slikanja i to... slažem se... to sam već skužila da se u grupi osjećam sigurnije, pogotovo kad vidim da "i drugi mogu". (Primjetila sam i da u većim grupama manje prigovaram i žalim se na "težinu staze" od onog mog standardnog brundanja, hehehe.) No, s druge strane, grupa ima i neke svoje nedostatke koji su meni važni, izgubiš neku spontanost i to da možeš raditi što i kada hoćeš i da nisi vezan nekim rokovima i ritmovima... ne moraš se nikome prilagođavati i to... najbolje je kombinirati malo s grupom, malo bez grupe, čini se...