Čija si,
koji li su tvoji puti,
gdje li su ti konaci?
Razapetu čežnjama
progutalo te bespuće
i nema te nigdje više,
ni u zraci
zore treperave,
ni u mrku oblaku
noći olujne.
Nema te,
nema te nigdje više......
( Vedrana Štiglić Vidović iz zbirke pjesama "Da me zaboliš")
Ponekad, ponekad i ja, inače rječita, ostajem bez riječi, mog jedinog utjelovljenog sredstva izričaja boli.
Možda je to i zbog toga jer neprestance pričam s tobom, u sebi, tiho ili glasno jer mi je jedino to još i preostalo, imati te u svom srcu.
Ali kada te to nisam imala? Za mene si s prvom svojom kretnjom koju sam osjetila, s prvim dahom i s prvim pogledom, postala moj Svemir, moj život, moje postojanje.
Za tebe sam disala, za tebe sam bila.
I jer nisi, niti ja nisam.
Što znače riječi: imam te u srcu, kada mi to nije dovoljno.
Ne mogu, ne mogu, ne mogu, ne mogu Una.....živjeti bez tebe.
Danas, 28. srpnja, na dan tvoga rođenja umro mi je kolega i prijatelj Milan Šop. (Psiho). Zamolila sam sjenu njegovu, ako jest i ako jesi "s druge strane" neka te pomiluje mojom rukom, na današnji dan.....
Mile i drage moje, u mom jadnom i okovanom srcu ima mjesta za vas, vi ste odjek moga dozivanja, moje čežnje i očajne boli:
# Mila Vesna,
u mislima sam s tobom i na današnji dan. Danas je Unin rođendan.
Ostavljam ti zagrljaje utjehe i želim ti snagu da ga prebrodiš.
Sandra (Stelina mama 28.07.2009. 11:18)
# Draga Vesna
Danas je Uni rogjendan
znam...znam koliko boli ovaj dan
samo ti saljem tihi zagrljaj prepun utijehe,mada znam da te nista ne moze utjesiti
Slavica (mama 28.07.2009. 12:45)
# Una je rodena na isti dan kao i ja,samo je ona 10 godina starija.....
Duze vrijeme citam Vas blog ali se nikada nisam usudila ostavit komentar.....
Jednostavno nisam znala sto reci....
Neka Vam Bog da snage za dalje...Molit cu se za Vas......i Vasu Unu.....
(...stay with me don't let me go... 28.07.2009. 14:41)
1. Sine ovdje plačem, ovo je moj kutak i molim ti se, povedi me...povedi anđele moj
2. Čedo moje, najljepše moje oko plavo...sve si mi ti, sve što imah na ovom svijetu i nisam te znala čuvati nisam jedino moje nisam
3. Mamino sunce na svijetu ovom što da radim više...možeš li doći po mene, molim te, nemam nikog ovdje nikog i ne treba mi niko, samo ti
4. Dragi se Bog sad brine o tebi... ja nisam za ništa, ni za ovaj svijet milo moje ni za tebe to me najviše boli, a nisam ni za sebe...meni se ide k tebi
5. Bože daj da se razbolim daj mi da odem odavde....
čije su molbe jednake mojima.....
Hvala ti Marija, puno, puno...
una
Zvjezdice malena gdje sijaš sada... moje misli tebi lete... zagrlila bih i tebi i njega .... samo na tren... daj mi taj tren...
Iz upravo objavljene zbirke pjesama „Da me zaboliš“ Vedrane Štiglić Vidović, prof. (bila je jednu školsku godinu i tvoja profesorica HJ) izdvajam:
Kavez
Poklonili mi pticu
za radost
sitnu, snuždenu.
Otvorite, molim vas, prozor
pustite život,
pustite životu
nek leti
slobodan plavetnilom.
Nemojte ranjavati
tišinu moga kaveza,
ne darujte mi više nikada
ptice zarobljene.
Protumačila sam samoj sebi i svome životu, da je kavez moj sadašnji život, a ptica sitna, snuždena, male radosti za koje neki, meni bliski, smatraju da moram živjeti, a ja, ja je…...puštam na slobodu nek' pripadne drugima, za mene nije.
A ipak sam učinila iskorak, otvorila sam sama vrata svoga kaveza jer mi se u misli uvukla jedna plava „knjiga“, tvoj diplomski rad, jedne subote dok brisala sam prašinu. I uzela ga u ruke, prelistala, pomilovala mu korice, a onda sam čitajući retke dozvala u sjećanje dane i večeri kad bi mi donosila svoje krokije da ih pregledam, ispravim, pa i prepišem. U kompjutor bih tada ubacila CD sa 150 najljepših klasičnih melodija i dok bi mi tijelom strujali Smetana, Brahms, Grieg ili Bach, tvoje su me rečenice, tvoje deskripcije, okretale ka prošlosti, srednjovjekovlju, Bujštini i njenim kostelima, Pietrapelosi, smaragdnozelenim šumama, vodi bistroj, mirisnoj…
Pa sam tako prihvatila poziv tvoga tate da dvije srijede lunjamo Istrom: Grožnjanom, Dragućem, Oprtljem, Humom, Čepićem (bujski). Pred svaku smo crkvicu zašli, čitali natpise o godinama izgradnje, zavirivali u ljepotu fresaka, sklanjali se pred vrelinom sunca u hlad ladonja. Tamo gdje bismo došli u posjed ključa ili su vrata bila otvorena ulazili bismo u polumrak sakralnih građevina i divili se potezima kista ili dlijetu i čekiću kipara. Sve je mirisalo na tamjan, cvijeće i paučinu. Obišli smo sve gradske lođe, zavirivali u potoke i potočiće tražeći srebro vode, presušili su. Dok su naši koraci odzvanjali prastarim uličicama obloženim kamenjem, skliskim od kiša i tuđih koraka, ja sam u zakutcima svoga uma tražila odjek tvoga smijeha, tvojih riječi. Sve teže ih dozivam u sjećanje, glas mi je tvoj sve dalji pa se zbog toga mučim, preslušavajući zvučni zapis tek jedne tvoje rečenice.Tvoj smijeh i tvoju riječ: „Reci nešto“. Iako imam samo te dvije riječi, dovoljne su za postavljanje startera na početak pa mogu lagano skliznuti u mantričnu svakodnevnicu. Bez toga ne bih mogla.
Dok auto je lagano klizio cestom ispod Učke, možda zbog teksta pjesme koju su izvodili Neno Belan i Massimo Savić, suze su zastrle pogled na plave obronke. Ni ovdje nisam bez tebe, u potpunosti si srasla s mojom nutrinom. I dok slušam riječi pjesme „…njeno su lice isprale kiše…“ ponavljam glave oslonjene o staklo: „Potrebna si mi Una, potreban mi je tvoj život, nepravedno je da sam ostala sama, nepravedno je da pogled na svu ljepotu prirode i djelo ljudi izaziva bol i suze, a trebao bi samo – osmijeh“.
Neki kažu da je vrijeme trenutak, a neki da je vječnost.
Za sve one koji su izgubili najvrjednije u životu, trenutak je bila sreća zajedničkog postojanja, a bol postala vječnost.
Mojoj Uni; mojoj jedinoj sreći i mojoj bezgraničnoj boli
„Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti, a nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav…. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi; sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.“(C. AHERN: „Da me barem možeš vidjeti“)
1.srpnja.2009
Moje je srce slomljeno.
Moja ljubav i moja bol divljaju u meni, ujedinjene do moga posljednjeg udisaja.
Svim mojim sestrama, svim onima koji su sami iskusili ovakvu patnju ili je prepoznali…. hvala…moje vam srce uzvraća.
# Skoro će ponoć i znam koji je datum pa vam ostavljam samo zagrljaj ..čitam.. tu sam.. ali riječi nemam... (enika36 30.06.2009. 23:18)
# Mislim na tebe jako, a za Unu će goriti svijeća kod Josipa.... (Marija Beljan 30.06.2009. 23:36)
# I ja sam ju upalila.....malenu, nježnu svijećicu....za tvoju prekrasnu Unu.....
Beskrajno mi je žao..... (Stelina mama 01.07.2009. 00:17)
# I u dalekom Rotterdamu, jedna svijeca za tvoju prekrasnu Unu...
U mislima vas drzim, sestrice moja po boli... Tebe i tvoju divnu djevojcicu... (Mama D. 01.07.2009. 00:25)
# Ruža i upaljena svjeća za Unu.
Pogled uprt u nebesko prostranstvo i misli postoji li drugi život tamo negdje.
Vjerujem da postoji, drugačije nesmije biti.
U mislima s tobom majko.
Denisova mama (k6 01.07.2009. 10:36)
# Upalila sam svijeću za Tvoju Unu .
U mislima s tobom tužna majko (majka 01.07.2009. 11:14)
# Požderat ću se plačući za tobom,
jadikujem za tobom poput Vodomara.
Nijem kamen odzvanja mojom tugom
i omrzli mi grob
koji ugasi moje sunce.
Za ljude ću vazda biti tek okamenjena
bujica suza, jer više ništa nemam
osim patnje i boli.
O crni grobe, dopusti, molim, da
Paula, moje dijete, još jednom
nakratko ugleda svjetlost dana
dopusti mi da je još jednom vidim -
makar i u snu.
( Natpis na jednom dječjem grobu
u Smirni,1 st. poslije Krista )
Mislim na Vašu Unu. (kamelija 01.07.2009. 11:49)
# 01.srpanj 2009.
„ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
želi da bol progonstva ispije.
I da stabla jesen osjete,
ja na njih siplem svoju dušu
i snove im sušim. Tek sada jedva
uspomena diše prepuna gorčine
k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „
Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. I moj se život, kakvog sam imala do tada također ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje je vrijedilo biti ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi odjeci života.
Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20
Roditeljima koji su izgubili dijete važno je jedino dati do znanja da ste uz njih
Izgubiti dijete najstrašnije je što se može dogoditi svakom roditelju.
Ljudi obično u takvim trenucima ne znaju kako reagirati i što reći ožalošćenom roditelju, kako mu pristupiti bez neukusnih i neprimjerenih komentara, a ipak ga pokušati utješiti.
Roditelji koji su doživjeli ovu tragediju savjetuju: “Neke stvari je ipak bolje ostaviti neizrečene”.
Ove komentare proglasili su najiritantnijima:
Sve se događa s razlogom Za roditelja koji je izgubio dijete ne postoji razlog koji bi to objasnio, jer nitko ne bi trebao nadživjeti svoju djecu. Sad je na boljem mjestu Umjesto da ih utješi, kažu roditelji suočeni s gubitkom, ova fraza baca ih u još veću depresiju. Netko dugo želi biti roditelj i onda izgubi to dijete, a ono je na boljem mjestu? Nema boljeg mjesta od maminih ruku punih ljubavi. Barem imaš još jedno živo dijete Znači živo dijete bi trebalo u stvari biti nadomjestak za dijete koje smo izgubili, pitaju se roditelji. Svako dijete je drugačija osoba i svako od njih trebalo je izrasti u drugačijeg čovjeka. Da, roditelji s još jednim djetetom mogu biti sretni što imaju barem njega, ali bili bi potpuno sretni kada bi to dijete odrastalo igrajući se s bratom ili sestrom. Mlada si i možeš imati još djece Biološki sat nije nikakva utjeha jer neki posve mladi parovi prođu svašta kako bi uspjeli dobiti dijete. Usto, novo dijete nikako nije nadomjestak za ono koje su dobili, upoznali i potom izgubili. Također, nitko ne može roditeljima garantirati da će uspjeti dobiti još jedno dijete. Ne znam kako ti uspijeva ostati normalna. Ne znam što bih ja da mi se to dogodi Ali, tebi se to nije dogodilo i zato nema potrebe za ovakvim komentarima. Roditelji suočen is gubitkom niti sami ne znaju kako uspijevaju proživjeti dan po dan. Ovakav komentar samo je podsjetnik da njihova djeca više nisu s njima.
Pričajte mi o Uni ....
iz KOMENTARA na postove:
Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)
Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)
Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)
Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija
Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)
Sačuvaj me ...
Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
Roditelju nije.
Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
"Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
"Ne."
"Poginula je kćerka naše tajnice.”
U Italiji.” ."
"Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
"Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
"Znaš li?" - pitao je. .
"Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
"Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
Danas strepim. .
Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
Molim te. .
Molim vas obje. .
I jednu i drugu.
Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
Znam da se to ne može izmijenit.i .
Znam da je gotovo. .
I da se s tim mora živjeti. .
link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
(Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )
" Teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne." (V. 15.10.2016. 03:57)
(komentar na post: „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“ od 01.07.2016.)
Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"
1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
3. Athol Fugard "Tsotsi"
4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
19. Terry Eagleton: "Smisao života"
20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
29. Ma Jian: "Pekinška koma"
30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"
33. David Grossman: "Do kraja zemlje"
34. Jane Shemilt: „Kći“
PJESME - MISLI - OSJEĆAJI Ako prva umrem ja
Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
Zajednički trenuci, tajne istražene,
Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
Jezik dodira i pogleda bez riječi,
Jedna drugu poznavati,
Davati i uzimati,
To nije cvijet koji će izbljediti,
Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
Nije niti stijena,
Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore. Što bijasmo, i sad smo.
Što imasmo, još imamo.
Zajednička prošlost prisutna vječno.
Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš, Miruj.
Sklopi oči.
Diši.
Osluhni moje korake u svome srcu.
Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.
To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.
Jedina moja srećo, poslušaj:
"Sreća mi je blaga bila
al' je sreća vječna mijena
tužnu me je ostavila.
Nikad više neću njena
ugledati lice mila" (M. Cervantes)
Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.
Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?
"...Sve što osta od tebe
to miso je moja na tebe,
miso koja ti oblači meso,
miso koja ti daje da misliš..."
"Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
(Henri Becque)
" Vrijeme je:
Presporo za one koji čekaju,
Prebrzo za one koji se boje,
Predugo za one koji tuguju,
Prekratko za one koji se raduju.
Ali za one koji se vole
Vrijeme je vječnost"
Henri van Duke
(Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)
Moj um -
moj neprijatelj
"Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."
" Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."
Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova" Jeremijeva tužaljka
Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”
"u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan
ruža je za Unu....
01.srpanj 2009.
„ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
želi da bol progonstva ispije.
I da stabla jesen osjete,
ja na njih siplem svoju dušu
i snove im sušim. Tek sada jedva
uspomena diše prepuna gorčine
k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „
Melahrinos
In loving memory
Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.
Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.
Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.
sa ENIKINOG bloga:
".....svijećica je za sve anđele
koji više nisu sa nama, a cijeli
je život bio pred njima:
" .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
koja nas je prerano napustila.
Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
i sve one mlade živote..."
Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine: "Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
A krivcima se ne oprostilo nikada."
Tužaljka tate: "Stvorena od sna i za san
Ti me zaustavljaš
pred vratima jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu
u rijeku
koja se vraća izvoru"
( Zvonimir Golob)
Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N. " Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
17. rujna 2008.
Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.: Leptir (26.09.2008. 17:02)
"ko će tebe mi zaminit
ko će stat na misto tvoje
kad još nate čeka
ovo bolno srce moje..... "
Kaže: titanik2
06.10.2008. (14:13)
"Živjeti u snu
čini se ,meni je suđeno
da živim sanjajući.
Životu koji sav je od sna
smrt ne može nauditi."
Kaže Meša Selimović:
Trebalo bi ubijati prošlost
sa svakim danom što se gasi.
Izbrisati je da ne boli.
Lakše bi se podnosio dan
što traje i ne bi se mjerio
onim sto više ne postoji.
Ovako se miješaju utvara i život,
pa nema ni čistog sjećanja
a ni čistog života.
(Hvala ti Anda na podsjećanju)
M. Antić:
BESMRTNA PJESMA
Ako ti jave ;umro sam
a bio sam ti drag
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na usni pepeljast trag.
Da li ikad razmišljao
o tome što znači živeti?
Ko sneg na toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, ali lukava duga.
I živi !
Sasvim živi!
Ne grickaj ko miš dane.
Široko žvači vazduh.
Prestiži i vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom; na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem; pomalo luckast.
Ponekad naopak
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
A onda već jednom ozbiljno
razmisli što znači živeti i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš što ću ti učiniti;
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi tražio.
Upamti;stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti; nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu ,a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?Da neka malecka tajna ,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš ja sam stvarno zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nježnost
i proglašen krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već nečim drukčije živim.
Posljednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem;kako preživeti
nego;kako ne umreti
posle svih umiranja.
Ako ti jave;umro sam,
ne brini.
U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanje mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš što su proročanstva?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe u krug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave;umro sam
ti znaš-ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos noćima sivim
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
Upamti;to ja još uvek
šašav letim i živim.
Mirjana Krizmanić: Tkanje života
„Bog ne može biti na svakom mjestu,
pa je stoga stvorio majke „
– židovska poslovica
Kaže D. Koontz:
"Tragedija je najdublja alatka za graviranje"
P.F.Thomese: "Dijete sjene"
"Tko plače obično vlada sobom."
"Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."
"Sreća je nešto čemu daješ ime
tek kad je više ne možeš naći."
"Riječ koja nedostaje:
Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
Dijete bez roditelja je siroče.
No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"
"… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."
"Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."
Albert Einstein:
" Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
onda smo mi uistinu bijedna družina"
Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
"Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."
Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”
Cecilia Ahern:
"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."
Martin Le Franc (1410. - 1461.)
Moje je ime nečujno.
Krošnja bez ploda,
oštro trnje je za me cvijeće;
tako mnome vlada ljubav,
a drugdje mi se ne dopušta da budem:
dan je za me noć.
Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"
" Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!" (riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)
Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“
„S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"
"Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)
Oya Baydar: „Izgubljena riječ“
„Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.
„Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“
„Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."
D. Polansky: "Poljubac Oštrice"
„ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)
E. Newmark: „Sandalovo drvo“
"Sve što uistinu imamo, naše su priče“.
Greg ILES: „Vječni san“
„Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)
Mani Gotovac: „Fališ mi“
"Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"
Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“
„Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)
Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“
„Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“
Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"
„ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)
Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"
„Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“
Sebastian Barry:“ Tajno pismo“
"Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "
Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"
“Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.
David Grossman „Do kraja zemlje“
„Razdirao ju je iznutra, bičevao, udarao šakama o stjenke njezina tijela. Tražio ju je za sebe bezuvjetno, zahtijevao da napusti vlastito biće i posveti mu se vječno, da sve vrijeme misli o njemu, bez prestanka, da svima koje sretne priča o njemu, čak i stablima, stijenama, grmlju, da mu izgovara ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da ga nikad ne zaboravi, čak ni na sekundu, i da ga ne napušta jer je on sad treba kako bi postojao."
Vedrana Štiglić Vidović:"Popara i druge priče"
"Ionako je već davno shvatila da život nije staza kojom hodaš, nego teret koji nosiš na svojim leđima, dok ti čelo ne dotakne stopala pa ispred sebe više ne možeš vidjeti stazu kojom kročiš, a iza tebe nigdje je više nema - izbrisale je stope bezbrojnih suputnika sa svojim bremenima. " (Gorka rijeka)
"Bolje je što prije nestati. Ionako se u njenom životu ništa više neočekivanog ne može dogoditi. Svaki dan je isti, skoro svaka noć neprospavana, svaka nada je starošću zazidana. " (Od ponoći do golubova)