Predivno složeno i jako mi je poznato sve što pišeš... Čak i diplomski koji je pomalo sastavljao, tih nekoliko stranica natuknica čitam i čitam... Glas dozivam u um a kad ne dođe iz prve se prestrašim i ubacujem pjesme i snimke samo da čujem, da se prisjetim... Bojim se zaborava, ma ne zaborava nego da će izblijedit te uspomene... Bojim se, strašno da će to negdje postat dio prošlosti, napustit me kao što je on... Zna srce da je nemoguće ali mozak se boji... Sutra je obljetnica smrti moga muža, nema ni njega a ja ludim, od boli, pa uzeli mi obojicu... šta mi je ostalo od života? više mi ni do čega nije...
24.07.2009. (21:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prekrasno, ti imaš diplomsi, mama D. natuknice, a ja mogu samo zamišljati šta bi da bi... meni su ostale knjige i skrpte, ispliti položeni... ali i knjige za one koje je mislio položiti u jesen... Međutim, ostala je samo pusta želja... i sjećanja...
25.07.2009. (00:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Muke Marija, muke su ostale. Svaki dan nešto drugo, svaki dan neko podsjećanje, a to nije ništa. ŽIVE, žive ih trebamo da bismo i same bile žive. Tu je bit. Tu je istina.
25.07.2009. (12:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Toliko me je dirnuo ovaj tekst... toliko je tuzno,ta pjesma,Unina diplomska.. sve je tako dirljivo srce mi se slama... cuvam i ja sve knjige moje Natase,prelistavam i prelistavam suze kape po njima...nista..nista bez njih vise nista nema smisla grli te Slavica
25.07.2009. (16:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Tako je teško gledati sve, diplomski Vesni, natuknice meni, Marija, tebi knjige od položenih ispita i od onih koje je tek trebao položit... I mom anđelu su ostali neki ispiti, i jedan zbog kojeg smo se tog kobnog dana posvađali jer ga nije prošao, a bio mu je lagan, znao je da će to riješit, a znao je da je lijen za pisanje pa je radije diplomski sastavljao malo po malo kad mu se prohtije... Svaki dan koju natuknicu kada mu se dalo... Joj kako sam ponosna zbog tolike odgovornosti bila, a nikad mu nisam rekla... Zadnje što sam vlastitom djetetu živome dala bio je šamar na rastanku... A zatim? Bijeli lijes, ruže i ljiljane... I uvijek na spomen školovanja se sjetim te scene, te pljuske, razočaranja u njegovim okicama... Mama, pa kako si mogla? Iz vana dopire vesela plesna muzika a u mom srcu bol, tama... Srce ledeno a opet kao da je sve to jedna golema rana koja krvari i vrela je od upale... Treba mi, djetešce moje milo... Mojoj obitelji je sada druga obljetnica, danas mu je tata otišao... Što mi više od života treba?
25.07.2009. (17:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Upravo čitam ( i pokušavam shvatiti) preporučenu mi knjigu A. DuBois "Mi smo njihov raj". Knjiga je nova i iz knjižnice pa je ne smijem potcrtavati ali su mi u današnjih 42 stranice ostale svježima neke rečenice: "Gubitak djeteta, zacijelo je najteži gubitak", zašto kao roditelji osjećamo krivnju, zašto dižemo "zidove" oko sebe te zašto su nam potrebne osobe koje su doživjele istu sudbinu. I moramo neprestano pričati o njima: Steli, Nataši, Antoniji, Uni, Branimiru, Josipu, Antoninu, Fabijanu, Martinu... koliko budemo govorile o njima, iznosile svoje uspomene i emocije, toliko će i oni živjeti. Koliko god mi teško pada u stalnoj boli, sjesti za kompjutor i osmisliti tekst, toliko nam svima trebaju riječi podrške jedne drugima. Pogledala sam Slavice tvoje albume i slike na Facebooku no čim sam pročitala ime Nataša u svom onom cvijeću, bol je počela lamatati mnome jer mi se istodobno stvara slika Uninog imena na ploči, a ja to ne mogu, ne mogu prihvatiti, ne mogu se pomiriti... D. znam da ti je ovih dana posebno teško, dvije smrti, dva pitanja, dvije praznine, dvije boli.... i za mene je ovaj mjesec teži od drugih, jer 28.07. je njezin rođendan i opet će boljeti tih zamišljenih i nedoživljenih 27 godina.
25.07.2009. (18:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
...da, a život dalje lomi....samo nove tragedije...strava i bol.... cijeli dan sam u mislima sa majkom Petre Radić (stradale u vlaku)....nevjerica.....jel se zaista to događa??? ...jel se zaista takve stvari događaju samo dobrim ljudima???... Ja Petru nisam poznavala...al dogodilo se za mene nešto što me u jednom trenu toliko povezalo s njom.... naime upisivala sam jednu matičnu knjigu s ogromnim zaostatkom.... i upisivala baš nju...sve njezine podatke.... kad li čujem vijesti da je među nestalima Petra Radić...gledam ekran, slušam vijesti..i mislim...ne, nije to ta Petra....al ne prestajem mislit...prošli su sati... uspostavilo se da je...da,..baš ona.... mala Petrica...kako je sitne građe..mislili su da je dijete...i zato prvo nije odgovarala opisu... Vi sve na žalost znate kako je sada njenoj majci........znate to predobro..... sama riječ... majka ....patologija i ubrizgavanje injekcija.... ledi krv svakome tko i nije još na sreću vidio to mjesto........ Ta shrvana majčica je u ratu izgubila muža.....Petrinog tatu.... kažu da je uvijek bila nasmijana žena- anđeo .....da je poslije tragedije..... postala žena...kao sjena. Nasreću došli su im opet i lijepi i veseli dani..... i sad....... Petra....
Ja još jučer nisam znala ništa o njoj....a danas me nazvalo čak nekoliko ljudi....i svi su je dobro (osim mene) poznavali....i svi su puni tuge, suza, dojmova o njoj... Petra je davno napustila vrtić....al ono što je itekako važno je da nitko nije zaboravio Petru...ne samo njene tete...nego tete svih soba...cijeli vrtić se sjeća Petre.... i pričaju oni meni danas...-Znaš, možda je ružno reći ili nepravedno prema drugoj djeci...jer svi su oni anđeli....ali ipak, ako postoje anđeli.....onda je to sigurno bila Petra!!! i to ne samo Petra...Petra je zapravo bila samo produžetak njene mame- velikog anđela...takva bića nikad ne zaboravljaš... i to nisu nimalo zvučale kao prazne riječi...isto kao što ne zvuči dok slušam, čitam sve vas!!! Zatim, me nazvao i svećenik koji će u srijedu voditi sprovod...koji je također duboko dirnut, potresen...nazvao me jer zna...da smo se nedavno odvojili od još jednog malog anđela...i on je htio razgovarati...svi mi tražimo uvijek odgovore... kaže on meni....koliko god se pitali, nećemo odgovor dobiti, ali nam je dužnost prihvatiti vrijednost vlastitog života... a ja se pitam koja je to vrijednost??? što je to vrijednost života uopće???ako te tako olako može ne biti... tebe ili tvog najmilijeg??? Često sam tužna i tražim put.... jer ne vidim onaj pravi smisao zbog čega smo svi mi to ovdje....tko to zapravo može biti sretan dok su toliki oko nas tužni iz različitih, ali dubokih razloga...dok je toliko nepravde prema drugima... ja još nisam naučila prolaziti pored toga kao da se mene ne tiče, znam da ni ne trebam...al zapravo ne radim ni ništa drugo...jer ne znam ni pomoći???...ne znam pomoći ni sebi... Do sada sam razgovarala sa šogoricom jer ne može se umiriti....i ona je bliska s Petrinom mamom....i govori iste rečenice koje sam slušala tokom dana... (o blagosti, odgojenosti i pristojnosti) tih milih bića i nevjerici kako se to baš njima moglo dogoditi!!! Najednom, kao da svi znaju Petru....osim mene... a ja sam ju upisivala... ....ispisivala njene važne datume... ... a nje više nije bilo.... Jel su stvari u životu zaista slučajne???.... jel slučajno baš anđeli odlaze s ovog svijeta? jel umiremo il stradavamo po principu slučajnosti??????? ja odbijam vjerovati da je tako.... mora postojati razlog.... ne znam...lupetam.... al kao što životinje nemaju razum kakav mi poznajemo...možda tako i nama recimo fali dio razuma...onaj koji bi nam mogao dokučiti, otkriti zašto smo mi to zapravo ovdje... i zašto odlaze mili i premili ... a dok to ne otkrijemo.... ili ne shvatimo.... ja ću zaista svim srcem vjerovati... da sada ti naši anđeli...su sada svi zajedno i da sada...oni čuvaju nas!!!!
Oprosti na duljini...al ne znam što bi s mislima...pa eto.....pišem ovo ...a ni sama ne znam što
26.07.2009. (03:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prije nekih 15 minuta sam čitala u JL o želj. nesreći i moje su oči tražile - mlade, našle Petru i Domagoja. Zašto tražim samo mlade, zar će zato moja muka biti podijeljena? Ono što me jutros dodatno "išamaralo" bio je opis događaja nešto prije Petrine pogibije i onog što je usljedilo poslije na patologiji. Vratile me neke crtice u moj dan pada u ponor, 1.7. Petrino javljanje mobitelom u Perkoviću, a onda nakon nesreće, nema je među poginulima, ranjenima, preživjelima......traženje, nalaženje, istina, bol, početak pakla njezinoj mami. I mi smo, moj sprug i ja, toga dana lelujali između priopćenja tal. policije i talijanskih bolnica...nema je, a ne javlja se, mobitel šuti, moj glas promukao od strave i intuicije, zvao ju je, molio da se javi....a onda, bešćutno priopćenje putem telefona, nema je ....zlo mi je od sjećanja. Naša nam spoznaja o svijesti naturuje smisao i nadu, a nedostatak "znakova" vraća u besmisao. Razmišljam i ovako: nađem se u cvjetnjaku i biram najljepše cvijeće, ono prvo "pada" pod škarama ili nožem, ili mojom rukom.
26.07.2009. (10:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
....da,...sličnu priču o cvjetnjaku, pupoljcima i izboru kojeg ćeš ubrati..mi je ispričao jučer jedan prijatelj... i tako gledano...čini se razumljivim.... ali ne i prihvatljivim...ne, ne za nas koji ostajemo!!! taj prijatelj će isto uskoro otići...i on to zna... znam ja... samo on nosi posebnu snagu i mudrost... razgovaramo puno ovih dana o životu i smrti... puno učim od njega... al čekam dan kad ću uspjet prihvatit to što učim...to još ne mogu...nikako.. i nikako.... emocije su mi daleko iznad spoznaja koje slutim..... al on je hrabar i nasmijava mene... tko zna možda i nije... možda je samo mudar..da bi nama olakšao bol.... .....bez obzira kojoj vjeri ili nevjeri pripadali svi tragamo za istim odgovorom... a nitko ga od tih silnih umova čovječanstva ne pronalazi...čitajući knjige...misliš da si pronašao nešto novo.... al nema tu novosti... mislim da nas pri tome samo tješi zapravo spoznaja da svi mi ipak tragamo za istim i da nas ista muka baca u očaj....čitajući...osjećamo se ipak povezani znajući da nismo sami... i to je to... otkrića nema... i baš zato što ih nema.... opet se vraćam na onu teoriju da nam je netko svima oduzeo kod pomoću kojeg bi mogli shvatiti i pronaći odgovore koji su nam nužni... možda nam je oduzet baš zato da razmišljamo da li smo sami na ovome svijetu... i da li smo mi to bogovi sami sebi... a očito nismo kada ne možemo spriječiti ništa...barem ne ono najvažnije.... ostavljen nam je slobodan izbor da izabremo u što ćemo vjerovati.... meni moj razum govori da moram vjerovati u tog nekog...tko nas gore vidi sve.... i da ćemo se svi mi ipak ponovo susresti.... jer ako nećemo... i ako njega nema... ja ovog trenutka biram da nema ni mene... jer onda nema smisla ništa..ako sva ta bol i patnja ne nosi neki viši smisao...onda smo mi zapravo opet "budale" što uopće živimo....
26.07.2009. (14:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Možda nam nije oduzet kod, Boranka, možda ga jednostavno nema, niti ga je ikada bilo. Ja pak mislim da prerane smrti; jad, tuga, očaj i beznađe onih koji su ostali; nemoć starih i napuštenih, bolesnih, siromašnih, gladnih...ima smisla (logike) ako nikog (tamo gore) nema. Ako ga ima, ako bi ga bilo...e onda tek ništa ne vidim. Zašto, zbog kojeg to višeg cilja, plana, ostvarenja bi oduzeo živote ovih mladih ljudi, djece čak....... nanio (planski?!) strahovitu i vječnu (dok živimo) bol nama roditeljima i pritom mučki šutio? Kad bi mi u ovom momentu neki GLAS rekao da je to ipak dio plana i da ćemo se kad tad naći opet skupa na nekoj razini ja bih i dalje tugovala ali ne bi ovako boljela konačnost, ali ne, nema nikakvog znaka, mimike, prepoznavanja.... pa slutim, da nas je priroda gadno nasamarila upravo time što nam je dala svijest o postojanju. A jesu li životinje lišene te svijesti, mislim da ipak ne znamo jer tko je bio na njihovoj razini? K vragu, moj mačak Max koji je uginuo prošle godine ZNAO je da ugiba, da umire, šapicama se uhvatio čvrsto za moje ruke i gledao me, da, rekla bih mudro, "s one strane", a ja, ja sam svijesti radi razmišljala da ima nade da se izvuče. Mudrost je prihvatiti neupitnost jednog jedinog života, neupitnost odlaska, neupitnost odlazaka osoba različite dobi, postignuća u životu, marljivosti, poštenja, neupitnost davanja važnosti pravdi i nepravdi.....ali tko je mudar? Možda tek onaj tko se toliko umorio od življenja ili je shvatio vrijednost života u količini koju je imao pa zna (poslužit ću se riječima O. Pamuka) da "....ta vožnja kočijom traje samo jedan krug i nema više, treba sići i ostaviti drugima mjesta." Ja nisam mudra i mislim da nikada neću ni postati radi tzv. kratkog spoja u životu. Nikada za života, neću shvatiti razlog.
26.07.2009. (15:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nema mudrosti ni mlad ni star. Znam iz iskustva i svega što se događalo u ove dvije godine. Znam jer i danas je podinula na kućnom pragu stara susjeda 95. godina u prometu. Sitna starica ali borila se za taj svoj život. Teško mi je pričati bilo šta. Sve mi je tu dvije kuće dalje, opet nedjelja, opet policija... opet isti košmar... jel to 5.8.07 ili šta...
26.07.2009. (18:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mene, baš kao i tebe, sada umjesto da u njemu uživam, zapravo užasava pogled na ljepotu prirode. Toliko je toga u njoj. Toliko divote i onog što nam pruža zadovoljstvo, ispunjenje i toplinu te vraća mir u dušu. Ili, kako bi mi rekli: puni baterije za nastavak stresnog života..... I sada primjećujem kod sebe kad se tako zateknem da gledam i da "uživam" odjednom sve postane sivo, zamućeno, nestane tog osjećaja.......sve je tako besmisleno. Što vrijedi što ja to sve vidim kad moja djevojčica više ne vidi.......
26.07.2009. (22:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mila Vesna, u mislima sam s tobom i na današnji dan. Danas je Unin rođendan. Ostavljam ti zagrljaje utjehe i želim ti snagu da ga prebrodiš. Sandra
28.07.2009. (11:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Draga Vesna Danas je Uni rogjendan znam...znam koliko boli ovaj dan samo ti saljem tihi zagrljaj prepun utijehe,mada znam da te nista ne moze utjesiti Slavica
28.07.2009. (12:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Predivno složeno i jako mi je poznato sve što pišeš... Čak i diplomski koji je pomalo sastavljao, tih nekoliko stranica natuknica čitam i čitam... Glas dozivam u um a kad ne dođe iz prve se prestrašim i ubacujem pjesme i snimke samo da čujem, da se prisjetim... Bojim se zaborava, ma ne zaborava nego da će izblijedit te uspomene... Bojim se, strašno da će to negdje postat dio prošlosti, napustit me kao što je on...
Zna srce da je nemoguće ali mozak se boji...
Sutra je obljetnica smrti moga muža, nema ni njega a ja ludim, od boli, pa uzeli mi obojicu... šta mi je ostalo od života? više mi ni do čega nije...
24.07.2009. (21:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Prekrasno, ti imaš diplomsi, mama D. natuknice, a ja mogu samo zamišljati šta bi da bi... meni su ostale knjige i skrpte, ispliti položeni... ali i knjige za one koje je mislio položiti u jesen...
Međutim, ostala je samo pusta želja... i sjećanja...
25.07.2009. (00:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Muke Marija, muke su ostale. Svaki dan nešto drugo, svaki dan neko podsjećanje, a to nije ništa. ŽIVE, žive ih trebamo da bismo i same bile žive. Tu je bit. Tu je istina.
25.07.2009. (12:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Toliko me je dirnuo ovaj tekst...
toliko je tuzno,ta pjesma,Unina diplomska..
sve je tako dirljivo srce mi se slama...
cuvam i ja sve knjige moje Natase,prelistavam i prelistavam
suze kape po njima...nista..nista
bez njih vise nista nema smisla
grli te Slavica
25.07.2009. (16:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Tako je teško gledati sve, diplomski Vesni, natuknice meni, Marija, tebi knjige od položenih ispita i od onih koje je tek trebao položit... I mom anđelu su ostali neki ispiti, i jedan zbog kojeg smo se tog kobnog dana posvađali jer ga nije prošao, a bio mu je lagan, znao je da će to riješit, a znao je da je lijen za pisanje pa je radije diplomski sastavljao malo po malo kad mu se prohtije...
Svaki dan koju natuknicu kada mu se dalo... Joj kako sam ponosna zbog tolike odgovornosti bila, a nikad mu nisam rekla... Zadnje što sam vlastitom djetetu živome dala bio je šamar na rastanku... A zatim? Bijeli lijes, ruže i ljiljane...
I uvijek na spomen školovanja se sjetim te scene, te pljuske, razočaranja u njegovim okicama... Mama, pa kako si mogla?
Iz vana dopire vesela plesna muzika a u mom srcu bol, tama... Srce ledeno a opet kao da je sve to jedna golema rana koja krvari i vrela je od upale...
Treba mi, djetešce moje milo...
Mojoj obitelji je sada druga obljetnica, danas mu je tata otišao... Što mi više od života treba?
25.07.2009. (17:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Upravo čitam ( i pokušavam shvatiti) preporučenu mi knjigu A. DuBois "Mi smo njihov raj". Knjiga je nova i iz knjižnice pa je ne smijem potcrtavati ali su mi u današnjih 42 stranice ostale svježima neke rečenice: "Gubitak djeteta, zacijelo je najteži gubitak", zašto kao roditelji osjećamo krivnju, zašto dižemo "zidove" oko sebe te zašto su nam potrebne osobe koje su doživjele istu sudbinu.
I moramo neprestano pričati o njima: Steli, Nataši, Antoniji, Uni, Branimiru, Josipu, Antoninu, Fabijanu, Martinu... koliko budemo govorile o njima, iznosile svoje uspomene i emocije, toliko će i oni živjeti. Koliko god mi teško pada u stalnoj boli, sjesti za kompjutor i osmisliti tekst, toliko nam svima trebaju riječi podrške jedne drugima.
Pogledala sam Slavice tvoje albume i slike na Facebooku no čim sam pročitala ime Nataša u svom onom cvijeću, bol je počela lamatati mnome jer mi se istodobno stvara slika Uninog imena na ploči, a ja to ne mogu, ne mogu prihvatiti, ne mogu se pomiriti...
D. znam da ti je ovih dana posebno teško, dvije smrti, dva pitanja, dvije praznine, dvije boli.... i za mene je ovaj mjesec teži od drugih, jer 28.07. je njezin rođendan i opet će boljeti tih zamišljenih i nedoživljenih 27 godina.
25.07.2009. (18:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
...da, a život dalje lomi....samo nove tragedije...strava i bol.... cijeli dan sam u mislima sa majkom Petre Radić (stradale u vlaku)....nevjerica.....jel se zaista to događa??? ...jel se zaista takve stvari događaju samo dobrim ljudima???... Ja Petru nisam poznavala...al dogodilo se za mene nešto što me u jednom trenu toliko povezalo s njom.... naime upisivala sam jednu matičnu knjigu s ogromnim zaostatkom.... i upisivala baš nju...sve njezine podatke.... kad li čujem vijesti da je među nestalima Petra Radić...gledam ekran, slušam vijesti..i mislim...ne, nije to ta Petra....al ne prestajem mislit...prošli su sati... uspostavilo se da je...da,..baš ona.... mala Petrica...kako je sitne građe..mislili su da je dijete...i zato prvo nije odgovarala opisu...
Vi sve na žalost znate kako je sada njenoj majci........znate to predobro..... sama riječ... majka ....patologija i ubrizgavanje injekcija.... ledi krv svakome tko i nije još na sreću vidio to mjesto........
Ta shrvana majčica je u ratu izgubila muža.....Petrinog tatu.... kažu da je uvijek bila nasmijana žena- anđeo .....da je poslije tragedije..... postala žena...kao sjena.
Nasreću došli su im opet i lijepi i veseli dani.....
i sad....... Petra....
Ja još jučer nisam znala ništa o njoj....a danas me nazvalo čak nekoliko ljudi....i svi su je dobro (osim mene) poznavali....i svi su puni tuge, suza, dojmova o njoj... Petra je davno napustila vrtić....al ono što je itekako važno je da nitko nije zaboravio Petru...ne samo njene tete...nego tete svih soba...cijeli vrtić se sjeća Petre.... i pričaju oni meni danas...-Znaš, možda je ružno reći ili nepravedno prema drugoj djeci...jer svi su oni anđeli....ali ipak, ako postoje anđeli.....onda je to sigurno bila Petra!!! i to ne samo Petra...Petra je zapravo bila samo produžetak njene mame- velikog anđela...takva bića nikad ne zaboravljaš... i to nisu nimalo zvučale kao prazne riječi...isto kao što ne zvuči dok slušam, čitam sve vas!!!
Zatim, me nazvao i svećenik koji će u srijedu voditi sprovod...koji je također duboko dirnut, potresen...nazvao me jer zna...da smo se nedavno odvojili od još jednog malog anđela...i on je htio razgovarati...svi mi tražimo uvijek odgovore... kaže on meni....koliko god se pitali, nećemo odgovor dobiti, ali nam je dužnost prihvatiti vrijednost vlastitog života... a ja se pitam koja je to vrijednost??? što je to vrijednost života uopće???ako te tako olako može ne biti... tebe ili tvog najmilijeg???
Često sam tužna i tražim put.... jer ne vidim onaj pravi smisao zbog čega smo svi mi to ovdje....tko to zapravo može biti sretan dok su toliki oko nas tužni iz različitih, ali dubokih razloga...dok je toliko nepravde prema drugima... ja još nisam naučila prolaziti pored toga kao da se mene ne tiče, znam da ni ne trebam...al zapravo ne radim ni ništa drugo...jer ne znam ni pomoći???...ne znam pomoći ni sebi...
Do sada sam razgovarala sa šogoricom jer ne može se umiriti....i ona je bliska s Petrinom mamom....i govori iste rečenice koje sam slušala tokom dana... (o blagosti, odgojenosti i pristojnosti) tih milih bića i nevjerici kako se to baš njima moglo dogoditi!!! Najednom, kao da svi znaju Petru....osim mene... a ja sam ju upisivala... ....ispisivala njene važne datume... ... a nje više nije bilo....
Jel su stvari u životu zaista slučajne???.... jel slučajno baš anđeli odlaze s ovog svijeta? jel umiremo il stradavamo po principu slučajnosti???????
ja odbijam vjerovati da je tako.... mora postojati razlog.... ne znam...lupetam.... al kao što životinje nemaju razum kakav mi poznajemo...možda tako i nama recimo fali dio razuma...onaj koji bi nam mogao dokučiti, otkriti zašto smo mi to zapravo ovdje... i zašto odlaze mili i premili ... a dok to ne otkrijemo.... ili ne shvatimo.... ja ću zaista svim srcem vjerovati... da sada ti naši anđeli...su sada svi zajedno i da sada...oni čuvaju nas!!!!
Oprosti na duljini...al ne znam što bi s mislima...pa eto.....pišem ovo ...a ni sama ne znam što
26.07.2009. (03:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Prije nekih 15 minuta sam čitala u JL o želj. nesreći i moje su oči tražile - mlade, našle Petru i Domagoja. Zašto tražim samo mlade, zar će zato moja muka biti podijeljena? Ono što me jutros dodatno "išamaralo" bio je opis događaja nešto prije Petrine pogibije i onog što je usljedilo poslije na patologiji. Vratile me neke crtice u moj dan pada u ponor, 1.7. Petrino javljanje mobitelom u Perkoviću, a onda nakon nesreće, nema je među poginulima, ranjenima, preživjelima......traženje, nalaženje, istina, bol, početak pakla njezinoj mami. I mi smo, moj sprug i ja, toga dana lelujali između priopćenja tal. policije i talijanskih bolnica...nema je, a ne javlja se, mobitel šuti, moj glas promukao od strave i intuicije, zvao ju je, molio da se javi....a onda, bešćutno priopćenje putem telefona, nema je ....zlo mi je od sjećanja.
Naša nam spoznaja o svijesti naturuje smisao i nadu, a nedostatak "znakova" vraća u besmisao. Razmišljam i ovako: nađem se u cvjetnjaku i biram najljepše cvijeće, ono prvo "pada" pod škarama ili nožem, ili mojom rukom.
26.07.2009. (10:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
....da,...sličnu priču o cvjetnjaku, pupoljcima i izboru kojeg ćeš ubrati..mi je ispričao jučer jedan prijatelj... i tako gledano...čini se razumljivim.... ali ne i prihvatljivim...ne, ne za nas koji ostajemo!!! taj prijatelj će isto uskoro otići...i on to zna... znam ja... samo on nosi posebnu snagu i mudrost... razgovaramo puno ovih dana o životu i smrti... puno učim od njega... al čekam dan kad ću uspjet prihvatit to što učim...to još ne mogu...nikako.. i nikako.... emocije su mi daleko iznad spoznaja koje slutim..... al on je hrabar i nasmijava mene... tko zna možda i nije... možda je samo mudar..da bi nama olakšao bol....
.....bez obzira kojoj vjeri ili nevjeri pripadali svi tragamo za istim odgovorom... a nitko ga od tih silnih umova čovječanstva ne pronalazi...čitajući knjige...misliš da si pronašao nešto novo.... al nema tu novosti... mislim da nas pri tome samo tješi zapravo spoznaja da svi mi ipak tragamo za istim i da nas ista muka baca u očaj....čitajući...osjećamo se ipak povezani znajući da nismo sami... i to je to... otkrića nema... i baš zato što ih nema.... opet se vraćam na onu teoriju da nam je netko svima oduzeo kod pomoću kojeg bi mogli shvatiti i pronaći odgovore koji su nam nužni... možda nam je oduzet baš zato da razmišljamo da li smo sami na ovome svijetu... i da li smo mi to bogovi sami sebi... a očito nismo kada ne možemo spriječiti ništa...barem ne ono najvažnije.... ostavljen nam je slobodan izbor da izabremo u što ćemo vjerovati.... meni moj razum govori da moram vjerovati u tog nekog...tko nas gore vidi sve.... i da ćemo se svi mi ipak ponovo susresti.... jer ako nećemo... i ako njega nema... ja ovog trenutka biram da nema ni mene... jer onda nema smisla ništa..ako sva ta bol i patnja ne nosi neki viši smisao...onda smo mi zapravo opet "budale" što uopće živimo....
26.07.2009. (14:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Možda nam nije oduzet kod, Boranka, možda ga jednostavno nema, niti ga je ikada bilo. Ja pak mislim da prerane smrti; jad, tuga, očaj i beznađe onih koji su ostali; nemoć starih i napuštenih, bolesnih, siromašnih, gladnih...ima smisla (logike) ako nikog (tamo gore) nema. Ako ga ima, ako bi ga bilo...e onda tek ništa ne vidim. Zašto, zbog kojeg to višeg cilja, plana, ostvarenja bi oduzeo živote ovih mladih ljudi, djece čak....... nanio (planski?!) strahovitu i vječnu (dok živimo) bol nama roditeljima i pritom mučki šutio? Kad bi mi u ovom momentu neki GLAS rekao da je to ipak dio plana i da ćemo se kad tad naći opet skupa na nekoj razini ja bih i dalje tugovala ali ne bi ovako boljela konačnost, ali ne, nema nikakvog znaka, mimike, prepoznavanja.... pa slutim, da nas je priroda gadno nasamarila upravo time što nam je dala svijest o postojanju. A jesu li životinje lišene te svijesti, mislim da ipak ne znamo jer tko je bio na njihovoj razini? K vragu, moj mačak Max koji je uginuo prošle godine ZNAO je da ugiba, da umire, šapicama se uhvatio čvrsto za moje ruke i gledao me, da, rekla bih mudro, "s one strane", a ja, ja sam svijesti radi razmišljala da ima nade da se izvuče. Mudrost je prihvatiti neupitnost jednog jedinog života, neupitnost odlaska, neupitnost odlazaka osoba različite dobi, postignuća u životu, marljivosti, poštenja, neupitnost davanja važnosti pravdi i nepravdi.....ali tko je mudar? Možda tek onaj tko se toliko umorio od življenja ili je shvatio vrijednost života u količini koju je imao pa zna (poslužit ću se riječima O. Pamuka) da "....ta vožnja kočijom traje samo jedan krug i nema više, treba sići i ostaviti drugima mjesta." Ja nisam mudra i mislim da nikada neću ni postati radi tzv. kratkog spoja u životu. Nikada za života, neću shvatiti razlog.
26.07.2009. (15:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Nema mudrosti ni mlad ni star. Znam iz iskustva i svega što se događalo u ove dvije godine. Znam jer i danas je podinula na kućnom pragu stara susjeda 95. godina u prometu. Sitna starica ali borila se za taj svoj život. Teško mi je pričati bilo šta. Sve mi je tu dvije kuće dalje, opet nedjelja, opet policija... opet isti košmar... jel to 5.8.07 ili šta...
26.07.2009. (18:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Mene, baš kao i tebe, sada umjesto da u njemu uživam, zapravo užasava pogled na ljepotu prirode. Toliko je toga u njoj. Toliko divote i onog što nam pruža zadovoljstvo, ispunjenje i toplinu te vraća mir u dušu. Ili, kako bi mi rekli: puni baterije za nastavak stresnog života.....
I sada primjećujem kod sebe kad se tako zateknem da gledam i da "uživam" odjednom sve postane sivo, zamućeno, nestane tog osjećaja.......sve je tako besmisleno. Što vrijedi što ja to sve vidim kad moja djevojčica više ne vidi.......
26.07.2009. (22:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Mila Vesna,
u mislima sam s tobom i na današnji dan. Danas je Unin rođendan.
Ostavljam ti zagrljaje utjehe i želim ti snagu da ga prebrodiš.
Sandra
28.07.2009. (11:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Draga Vesna
Danas je Uni rogjendan
znam...znam koliko boli ovaj dan
samo ti saljem tihi zagrljaj prepun utijehe,mada znam da te nista ne moze utjesiti
Slavica
28.07.2009. (12:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...