Bezumlje rata
Neko dosadno predavanje. Djevojka do mene ima neku knjigu na stolu. Uzimam je i tu počinje ovo putovanje. Mene je rat mimoišao. Bila sam premalena da bih se sjećala bilo čega osim jednog buđenja kasno u noći i bježanja u podrum s «pinklecom» u ruci, straha u maminim očima jer je tata bio tamo negdje vani, stare drvene ograde i svjetala aviona na tamnom nebu. Bili smo predaleko od žarišta tog gnjusnog ljudskog proizvoda da bih stvarno pojmila strahotu kroz koju su ljudi prošli. Nikad nisam mogla gledati dokumentarce sa stravičnim slikama i sve one filmove koji nas još uvijek zadržavaju u tamnoj prošlosti. Ali ta knjiga...zanijemilo je nešto u meni. Siniša Glavašević. Novinar. Pisac. Običan čovjek od krvi i mesa kao i svi drugi. Čovjek koji je rođen na pogrešnom mjestu da bi doživio starost. Slike s njegovog vjenčanja, gradnja njegove kuće. I slike ruševina. Ruševina kuća i ruševina ljudi. Suze su polako ispunjale moje oči. Suze i pitanja. Bezbrojna pitanja bez odgovora.
Topla večer u naručju Voljenog. Što ćemo gledati? Evo filma o Siniši. Odlučila sam pogledati. Pitao me je jesam li sigurna. Bila sam. Iz minute u minutu grč se u želucu sve više stezao. Slike pijanih četnika koji pjevaju «Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate». Nož u ruci ranjenika kako bi priznao lokaciju «onog koji je tri meseca širio laži na Vukovarskom radiju». Ljudi odvučeni u hangar. Mučeni i ubijani. Dječak koji je u strahu za svoj život to morao šutke promatrati. Silovana djevojka. Ubijeni Srbini koji su imali bilo kakve veze s «ustašama». Rat.
Otrčala sam do wc-a da ne povratim na krevetu. Suze. Po prvi put sam bila suočena s događajima od prije 17 godina. Kakav to čovjek tako zvjerski postupa s drugim čovjekom? Svi ti ljudi su imali svoje mirne živote. Gledali televiziju u svojim dnevnim boravcima. Smijali se. Plakali. Voljeli. Bili su prijatelji. I onda ih rat pretvori u najgore neprijatelje. Napravi od čovjeka zvijer. Logori za silovanja, logori za mučenja, jame za ukapanje stotina mrtvih koji su «padali kao kegle». Samo što «ljudi nisu kegle». Zamislite da vas divljački siluju deseci pijanih smrdljivih odvratnih ljudi. A vi ne možete ništa. A događalo se. Zamislite da vas premlaćuju, kidaju vam komadiće tijela ili vam, ako ste sretni, saspu barut u glavu. A događalo se. Zamislite da ste određeni za logor pa zatim masovnu grobnicu samo zato što ste pripadnik neke nacionalnosti. Oni su sve to iskusili. I prljave vlažne podrume. I ruševine svojih domova. I najogavnija mučenja. I prasak granata kao svakodnevnu muziku. Gledanje u oči smrti svaki dan. Smrti najmilijih. Prisilu napuštanja domova koje su generacijama gradili.
Uviđate li koliki smo mi sretnici? Imamo bar ono najosnovnije. Imamo dostojanstvo. Ne bude nas tenkovi. Rupe od gelera. Popucali prozori. Ne moramo napustiti svoje domove pod prijetnjom smrti. Živimo u pokvarenom svijetu. Top tema je neka kriza. Ali usporedite to s onim s čim su se morali suočiti ljudi tada. Neusporedivo.
Što se događa sa zemljom za koju su djeca, mladići, muškarci. Očevi, supruzi, braća, sinovi ginuli? Ogrebli su se za državni novac oni koji front vidjeli nisu. A branitelji pokušavaju živjeti sa strahotnim slikama iz rata. Neki uspjevaju, a neki se gube. Ljudi okreću glave na vijesti da se još pokoji branitelj ubio. Tako je najlakše. Sramotno.
A Srbi koji se nisu slagali s velikosrpskom idejom? Zamislite kroz što su oni prolazili. Slavni primjer: Balašević. Bilo mu je zabranjeno prodavanje albuma jer nije želio u rat. Oduzet mu je izvor egzistencije. No to je slavni primjer. Što je bilo s malim pojedincima za koje mediji nisu znali? Ovčara, Srebrenica, Škabrnja zajedno s Hrvatima..popis je dug.
Ne želim se zadržavati u prošlosti. Treba ići dalje. Treba se pomiriti sa susjedima i graditi bolju budućnost. Ali treba odati poštovanje poginulima, ranjenima, nestalima i njihovim obiteljima. I treba kazniti krivce i priznati krivnju. Radi li se to? Jednom u godini hrvatska krema prošeta Vukovarom za što dobije dnevnicu. Srbija će tužiti Hrvatsku za genocid!?! Djeca poginulih branitelja voze skupe aute i slušaju cajke koje su se slušale između ubojstava u ratu. Balavci nose ustaške simbole na Thompsonovim koncertima, a nemaju pojma što oni znače. Hrvatski generali kažnjeni su visokim kaznama, a srpski gotovo da su pomilovani. Gdje je tu budućnost?
Nevezano za ovaj rat. Ljudski rod trebao bi se sramiti ratova. Trebao bi jednoglasno ustati i zaustaviti kad netko pokrene lavinu smrti, a ne okretati glavu. Osam je godina svijetom harao kaubojski klaun i napravio mnogo zla. Svijet nije učinio ništa. U svim ratovima svijet je gledao. Ili se grebao za svoj «dio kolača». Za svoj komadić svemirske prašine koji ionako neće sa sobom ponijeti kad umre. Besmisao svuda oko nas. PROKLET BIO ONAK U ČIJEM JE UMU NIKLA GNJUSNA IDEJA RATA!!!! Proklet onaj tko se pretvori u zvijer prema svom bratu čovjeku!
Odgajajmo svoju djecu u duhu mira. Mijenjajmo svijet ljubavlju, a ne ratovima. I zapamtite: sve što učinite drugom čovjeku, vratit će vam se u nekom obliku u neko vrijeme. Vama, vašoj djeci ili unučadi, ne znam, ali vratit će se. Život je pravedan i nagrađuje ili kažnjava naša djela. Zato činimo dobro. I ne ponovila se ružna prošlost.
19.11.2008. u 17:10 | K | 23 | P | # | ^
Biseri trenutaka
Noga pred nogu kroz grad koji se sprema spavati. Zvučna kulisa od šuštavog lišća, motora automobila, disanja ljudi i koraka. Odraz u staklu. Razvučene usne. Nasmijane oči. Zamagljeni pogled sreće. Gospel u mislima. Neka lijepa pjesma. Mislima mi prolazi sinoć. Ranjivost. Onaj trenutak slabe sebe koji bi rijetko kome pokazali i kad to napravimo, znači nam nevjerojatno mnogo. Pored mene prolaze stotine lica. Nasmijanih. Namrgođenih. Praznih. Tupih. Tužnih. Oči su ogledalo duše. U meni mir. Nevjerojatan mir i neki potpuno novi osjećaj koji ne znam kako da nazovem, ali tako je dobar. Poželim zagrliti cijeli svijet. Zagrliti Tebe jer si ti moj svijet. Ustajem ženi kojoj su godine mudrost ostavile na licu. Zauzvrat dobivam osmijeh. Najljepši dar. I mogu poletjeti. Sitnice nas čine sretnima ili tužnima. Sitnice sačinjavaju život i čine ga dobrim ili lošim. Sitnice sačinjavaju nas.
Večer se poput meda u šalici čaja otapa preda mnom. Okus toplog nesscafea na usnama. Toplina iznutra. Nedostaješ mi u tom trenu. Nedostaješ mi svaki tren kad nisi pored mene. Vjetar se uvlači kroz prozor i zapliće mi se u kosu. Više u njoj volim tvoje prste. Trnci.
«Moj je život igra bez granica» predivan glas anđela dopire iz zvučnika. Da. Bio je vječito padanje. Do tebe. Stisak moje ruke na tvojoj nozi. Sigurnost. Ljubav. Osmijeh u tvojim očima. Volim te činiti sretnim. To me usrećuje više od ičeg. Tvoj osmijeh. Najljepši na svijetu.
Divljenje ulici kroz koju prolazimo. Zaigrana mašta dvoje ljudi pred kojima je život i zadatak da svojoj djeci osiguraju najbolje što mogu. Volim maštati s tobom. I želim da uvijek znaš da bih s tobom bila sretna i pod vedrim nebom, a najraskošnija vila bez tebe bi bila prazna. Sigurnost da mi možemo mnogo. Sigurnost da s tobom mogu živjeti snove. Sigurnost u to da te volim.
Obraz na tvojim grudima. Prsti na tvom obrazu. Kažeš mi da mi s tobom ništa ne treba biti neugodno. Suza sreće pada na tvoju kožu. Znam. I to je tako predivna novost. Kazujem ti svoje misli i sakrivam se pod pokrivačem, a ti mi ljubiš obraze. Srce je tako sretno. Voliš me i ranjivu, voliš me potpuno. I to je tako..savršeno.
Tebi sam povjerila svoje najdublje želje i najveće strahove. Sve svoje sumnje i promišljanja. I slušao si. Nisi me pokušavao ukalupiti. Nisi me pokušavao mijenjati. Slušao si. Razgovarao sa mnom. Nisi filozofirao. Otkrio si mi svoja razmišljanja. Svoja pitanja. Nismo našli odgovore. Možda nikad ni nećemo. Ali ugradili smo u građevinu naše ljubavi još neke kvalitetne blokove.
Biseri sjećanja polako se nižu na ogrlicu večeri. S tobom su došla ona lijepa. Udišem noć i jedva čekam sljedeći dan. Grlit ću te sljedeći dan. Sljedeću noć. Još mnogo, mnogo noći. I obećavam, kao što si ti uz mene, uz tebe sam u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, dok god kucaju naša srca. Moj si svijet. I sitnice nisu samo sitnice. Volim te.
13.11.2008. u 23:16 | K | 8 | P | # | ^
