demolition girl

srijeda, 21.04.2010.

Zašto su muškarci stereotipizirani kao varalice?

Žena je ona koja ne može čitav život spavati s istim muškarcem! Međutim, zbog raznih faktora poput čvršće usađenih joj vrijednosti nego muškarcu, zbog prestanka izlaženja i time umanjenih mogućnosti upoznavanja novih ljudi (čitaj: muškaraca), posvećivanja kućanstvu, obitelji i djeci i sl.; žena ispada vjernija. Ipak, u nekom trenutku počne uskraćivati seks svojem muškarcu zbog zasićenosti istim, a želje za novim (makar ga ne našla).

Muškarac može čitav život spavati s istom ženom! No, kada mu ona počne uskraćivati seks, on će ga potražiti drugdje.

I tako muškarci, ni krivi ni dužni, ispadaju kreteni...dok je ispod površine zapravo sasvim drukčija situacija. I tko je tu licemjer?

21.04.2010. u 21:11 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 20.04.2010.

Samo reci da mogu

Moje kolegice
mijenjaju posrane pelene
i sve su si važne rješavajući
svoje odrasle probleme!

A ja još čamim zaglavljena
u klinču s prošlošću,
čekajući da mi ti kažeš
da i ja to mogu.

I On želi slušati dječji plač
u kasnim noćnim satima,
dok ja ne uspijevam predočiti si
sebe kao brižnu hraniteljicu i tješiteljicu,
jer ni svoje suze nisam
sposobna ugasiti - samo sakriti.
...dok god me ti ne oslobodiš,
dok ne kažeš da mogu.

Čak i doktor kaže
da sam spremna na to
(da neću još dugo biti
plodno tlo).
...ali ja osjećam suprotno,
jer ti si jedini ovlašten
da mi kažeš
da to napokon smijem,
da mogu.

Pjesme su mi neozbiljne.
Nisu u skladu s mojim godinama, vele.
...i za to krivim tebe,
jer nikako da mi kažeš
da okrenem novi list,
da mogu!

Meni šutnja nije dovoljan znak.
Demoni prošlosti progonit će me
dok god mi ne kažeš
da odjebem,
da komotno mogu!

Ne znam hoće li to pomoći.
Ali nešto se mora promijeniti
...pokrenuti!

20.04.2010. u 02:57 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 23.06.2009.

Pobuđena Bablovim postom: Pušenje je jedna prostačka i primitivna navika!

Kakva je to kava kraj cigarete!? Želim svoje pravo na svjež zrak! Ako ti smeta, ne moraš dolaziti na kavu!

Babl, uime strastvenih NEpušača, hvala ti puno na tvom postu! Jedan si od rijetkih pušača kojima kvocijent inteligencije ne opadne rapidno kad su u pitanju argumenti za i protiv pušenja. Bože, kakvih li sam se samo debilnih opravdanja naslušala.
I u cijeloj toj baladi, apsolutno nitko ne govori o građanskim pravima nepušača! Samo se misli na jadne ugnjetavane i zakinute pušače! A što s mojim pravom na svjež zrak i na izbor da ostanem zdrava i da ne smrdim kao pepeljara kada dođem doma s kave ili iz izlaska...pa moram prati kosu koju sam oprala neposredno prije i prati ponovno odjeću koju sam čistu obukla neposredno prije!
Kako se samo ugostitelji boje za svoj opstanak, jer im pušači manje dolaze, ali nikad se neće morati bojati da će im nepušači prestati dolaziti, jer su oni dovoljno glupi da pregrizu govno i opet dolaze na zadimljena mjesta i guše se u dimu, jer je to jedini način da se druže sa svojim prijateljima pušačima! "Prijateljima" koji će uvijek tražiti lokal za pušače ili sjesti u odjeljak za pušače, bez obzira na to što su izašli s nepušačem; "prijateljima" koji nikad neće odlučiti: "Ajde, danas dok sjedim s tobom na kavi neću pripaliti."...barem svaki drugi put da ne pripali, to bi već bio uspjeh, to bi već nešto značilo! Ali pušaču će uvijek prioritet biti cigareta, pušaču će uvijek najbolji prijatelj biti cigareta i dok god imate "prijatelja" pušača kada su na tapetu cigarete, shvatit ćete da zapravo nemate prijatelja!
Zapravo, o čemu ja pričam?! Dok god imate majke (dojilje) pušačice, a da ne spominjem buduće majke, svaka rasprava o nekom prijateljstvu, odanosti, lojalnosti i empatiji pušača je suvišna!
I zato uzdrmano strahujem od ukinuća trenutnog zakona i pojavi mi se mučnina u želucu kad čujem opet neku novu vijest o nekom novom debilnom očajničkom potezu pušača i ugostitelja da se poništi aktualni zakon...i ne mogu i ne želim uopće slušati!
Zanimljivo kako se ugostitelji bore i brinu za svoje goste-pušače, a ni na tren nisu pomislili kako su ti pušači nezahvalni i sebični da bi sami bar na tren pomislili: "Pa idemo pregristi, pa tu i tamo izaći na ulicu na pljugu, da nam ugostitelji ne propadnu (jer nam, na kraju krajeva, oni nisu ništa krivi) i da ne trujemo naše prijatelje nepušeče protiv njihove volje!".
Kako ja nikad nisam odlučila da zainat ne idem u izlazak, jer nemam izbor da se dobro zabavljam u svojem zalazištu bez da se gušim u dimu i jer moji prijatelji ne žele ne pušiti pored mene?!
Kužim, kužim...ugostitelji to rade zbog zarade, zbog novca, zbog vlastitog opstanka i to je u redu. Pa nisu ugostitelji emotivno vezani uz pušače, pa da razmišljaju o tome kako im pušači nisu uzajamno lojalni.
Ali ne budite glupi! Pa zar uistinu mislite da pušači mogu toliko izdržati i demonstrativno se inatiti da potpuno prestanu zalaziti na javna mjesta na kojima (a to su sad gotovo sva) je pušenje zabranjeno? Budemo li svi složni i ustrajani i malo bar sad u početku zategnemo pojas, zasvrbit će i pušače pod guzicom, doći će i zima i zatvorit će se terase, zakon će trajati i trajati i kada vide da nema povratka pomirit će se sa situacijom.
Kako je u SAD-u zabrana pušenja na javnim mjestima sama po sebi sasvim razumljiva stvar! I ne samo to! Tamo su pušači u prosjeku u daleko većoj manjini nego kod nas, a i ta manjina, rekla bih, puno manje puši nego naši pušači, što pod pritiskom zakona, što zbog opće reakcije nepušača na način otvorenog pokazivanja gađenja prema toj ružnoj navici. I zamislite čuda! Ondje pušači imaju nešto što ovdje nemaju - SRAM! Ondje se pušači posrame na negativne reakcije, ondje pušači svoju ovisnost drže između svoja četiri zida i skrivaju ju kao zmija noge...a to im uvelike pomaže na način da im automatski sužava situacijske mogućnosti konzumiranja cigarete. Kako jedna moja prijateljica (bivša pušačica, koja se zavjetovala da više u životu neće pripaliti) kaže:"Pušenje je jedna prostačka i primitivna navika!".
No, naši pušači ne znaju za sram, a kamo li za empatiju, lojalnost i pravo prijateljstvo! Njima će svaka kritika, molba, kašalj ili apel:"Molim te, smeta mi!", ući na jedno uho, a izaći na drugo i reći će ti:" Ako ti smeta, ne moraš sjedit kraj mene! Ako ti smeta, ne moraš ići sa mnom na kavu/van!"...eventualno će na tri sekunde maknuti cigaretu na drugu stranu stola, a poslije će opet zaboraviti i vi ćete se opet gušiti u njihovu dimu. I čim popuše cigaretu, pripalit će novu, ne uočavajući vaš bespomoćni molećivi pogled:"Molim te, jel baš moraš odmah nastaviti!? Pa daj malo pauzu da si obnovim zalihe kisika!" Jer Bože moj, pa kakva je to kava/piva bez cigarete!? Vama se ne smije uskraćivati pravo na cigaretu uz kavu, a meni se može moje na kavu bez cigarete i gušenja u dimu!
I tako, ja neopisivo patim na svakoj kavi i u svakom izlasku, i održao se ovaj zakon, patit ću opet u nekim situacijama poput privatnih druženja i tuluma; ali još uvijek sam tu i patim i dalje, jer sam frend pa trpim (za/zbog) drugog frenda, i još sjedim i još se nisam digla i demonstrativno otišla, niti sam rekla: "Ako ti smeta, ne moraš biti tu!"...dok jednog dana ne puknem, jer se u meni samo skuplja!
I zato nepušači moraju biti ustrajani i nepokolebljivi u borbi za svoje pravo na svjež zrak, zdravlje i čistu i mirisnu kosu, kožu i odjeću! Moraju otvoreno pokazati osjećaj nemoći i gorčine koju osjećaju u blizini zlostavljača-pušača-nazoviprijatelja! A ne govoriti za telku kako im ne smetaju pušači i potpisivati peticiju za ukidanje zakona! Zašto bismo mi morali uvijek popuštati i govoriti:"Ne, ne smeta mi, slobodno zapalite!"...iz čistog osjećaja neugode da ne ispadnemo posebne i fine guzice i rospije koje samo frkću nosom?! Zašto ne bismo mi sada za promjenu rekli:"Ako ti smeta svjež zrak, ne moraš dolaziti i/ili sjediti kraj mene!"
I na kraju, ako se zakon promijeni i u lokalima se odvoji prostor za pušače i nepušače ili se pak oni manji prenamijene u lokale za pušače; pogodite gdje će moje prijateljice-pušačice ODLUČITI sjediti?! A pogodite gdje ću ja sjediti?! Sigurno ne sama za stolom mašući im kroz staklo i sporazumijevajući se "gluho-nijemim" znakovljem! Ili ću opet popustiti i sjediti s njima u dimu ili ću sjediti doma.
I bravo za Babla što podržava zakon protiv pušenja, jer je svijestan da mu pušenje škodi, dok ga ovaj zakon koliko-toliko primorava da potisne svog tihog ubojicu i mislim da bi svi pušači trebali tako razmišljati! No iskreno govoreći - jebe mi se živo! Davno sam se ja prestala brinuti za zdravlje pušača! Zabole me moja prekrasna milostiva što se oni truju, ako njih nije briga što si sami rade! Ovaj put zanimam se samo JA! JA, JA I JA! Moto koji sam, eto, preuzela od svojih prijatelja-pušača, a koji su oni tako vješto usavršili uz svoju prijateljicu cigaretu!
Mada...Bože moj,pa što ja očekujem!? Da će netko, tko uime vlastitog sebičnog užitka, ne misli na svoje zdravlje i zdravlje svojeg djeteta, koje bi trebao voljeti više od vlastitog života ergo cigarete; misliti na mene, moje zdravlje i moje pravo na svjež zrak uime nekog tamo tobožnjeg prijateljstva!?
Malo sutra! Zato je vrijeme da mi nepušači pomognemo pušačima da brinu, ne za svoje, već za naše zdravlje i plućica prakticirajući malo grube ljubavi riječima:"Ako ti ne paše svjež zrak, ne moraš dolaziti na kavu."!
Uvijek sam bila za toleranciju i slobodoumnost, ali ovdje povlačim granicu, jer pušači su sve samo ne tolerantni prema svojoj okolini, pa zašto bismo mi bili prema njima!? Zamisli da ti moraš odraslom inteligentnom čovjeku, u nekim slučajevima čak i intelektualcu, kao malom djetetu objašnjavati da se neke stvari jednostavno ne smiju raditi jer su loše za nas!?

23.06.2009. u 01:50 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 17.02.2009.

Samo za Deftona!

Evo lipi moj, da vidiš da nisam sva antiprotivna, samo za tebe izvukoh svoju sramotu iz prošlosti, razgaljivanje duše iz svoje religiozne faze. U neko doba 2001. pričalo se da u nekim šumama oko Varaždina ne znam koliko tisuća sotonista planira (sigurno ne bezazleno) okupljanje i užasno me to plašilo. Nakon predviđenog dana događanja, nije bilo nikakvog odjeka o tome, falabogu.
Ipak, još uvijek se grozim takvih stvari...nikad nisam poricala prisutnost iskonskoga zla, kao ni dobrote kao protuteže. No zato ni ne volim zaglibljivati preduboko u religioznost, jer me strah tog osjećaja, da što sam bliža Bogu to sam svjesnija prisutnosti i one druge strane. Zato su mi uvijek filmovi s vjerskom tematikom u smislu stigmi i egzorcizma uvijek bili najstrašniji horori. Nema tog Krugera koji je u meni toliko mogao probuditi strah, nemoć i suze kao "Egzorcist" ili "Egzorcizam Emily Rose". Uzrokovana tim strahom, nastala je i ova moja, možda i pomalo infantilna pjesmica:

2001.

Mati, noćas strah je mene!
Zašto vjetar divlja tako?
Kakvo ljuto je to vrijeme?
Strepnja teška nad me svita
I oči širom zjape,

Ludo srce tuče moje,
Mati, strah me
Slutim: Zlo je!
Zašto prozor tako lupa?
Gle, na zidu crne drape!

"Man´ se straha!"
- kaže mater -
"Vjetar to je, ništa više!
Samo vjetar granje njiše!"

I ugrize se za jezik stara,
Zadržava bolnu suzu!
Krhko čedo stišće tijesno,
Da štiti ga od utvara!

Sinku svome mora slagat
Ponosna i čvrsta stijena,
Jer izgubljena braća njena
Pred zlo će noćas stat!

Stat će pred njeg´,
Gnjev će slavit,
A od grijeha će mu
Tvrđu pravit!

Svjetsku nečist
Braća krune,
Dok im duša
gnjili, trune!

Misli crne
Selom lete,
Noćas, krhko
Svi smo dijete!

Mati naša,
Bdije, gleda,
Bezumnom nas
Strahu ne da:

"Bježite,
O, strašne sjene,
Na zidu
Utaborene!"

I laže nas
i laže sebe:
"Vjetar to je, ništa više!
Samo vjetar i malo kiše!"


17.02.2009. u 12:53 • 15 KomentaraPrint#

petak, 13.02.2009.

!"#$%&//()=?*!!!

U ovoj kući od danas se više ne kuha, pošto kuharica "kuha samo gluposti" pa tako nije ni sposobna ugoditi Vašoj Poguzičevitosti! Osim toga, na temelju priloženoga u zadnje vrijeme, može se suditi da kuharica ionako živi sama, kao i Vaša Poguzičevitost, tako da Vam kuharica nije ni dužna kuhati! A onaj oprani veš u mašini...DABOGDA SE SPLJESNIVIO!!!

Turn those clapping hands into angry balled fists

...
And you sweep up the floor when it's dirty
You do the dishes, when the sink's full
And when the refridgerator's empty
Well it's time, it's time, it's time, it's time, to go the store

You put your books on a shelf
Clothes arranged in the closet
You hang the things on the wall that you don't wanna be so easily forgotten

(...And if something doesn't break
I'm just gonna go, go fucking insane...)

I hate these songs
I hate the words
That the singer is singin' to me
I hate this melody
I hate this stupid fucking drum beat

But I'm not gonna tell anyone
What I'm really thinking about
Keep the conversations on the surface
Just keep on smiling
Just keep on saying
Everything's gonna be alright
It's gonna be alright
Alright

Against me!

13.02.2009. u 00:36 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 11.02.2009.

Sretan dan sjećanja na sve stare i neostvarene ljubavi...iliti Valentinovo!


Diamonds and rust

Well I'll be damned
Here comes your ghost again
But that's not unusual
It's just that the moon is full
And you happened to call
And here I sit
Hand on the telephone
Hearing a voice I'd known
A couple of light years ago
Heading straight for a fall


As I remember your eyes
Were bluer than robin's eggs
My poetry was lousy you said
Where are you calling from?
A booth in the midwest
Ten years ago
I bought you some cufflinks
You brought me something
We both know what memories can bring
They bring diamonds and rust

Well you burst on the scene
Already a legend
The unwashed phenomenon
The original vagabond
You strayed into my arms
And there you stayed
Temporarily lost at sea
The Madonna was yours for free
Yes the girl on the half-shell
Would keep you unharmed

Now I see you standing
With brown leaves falling around
And snow in your hair
Now you're smiling out the window
Of that crummy hotel
Over Washington Square
Our breath comes out white clouds
Mingles and hangs in the air
Speaking strictly for me
We both could have died then and there

Now you're telling me
You're not nostalgic
Then give me another word for it
You who are so good with words
And at keeping things vague
Because I need some of that vagueness now
It's all come back too clearly
Yes I loved you dearly
And if you're offering me diamonds and rust
I've already paid


Joan Baez





Don't think twice, it's all right

It ain't no use to sit and wonder why, babe
If’in you don’t know by now
An' it ain't no use to sit and wonder why, babe
It’ll never do some how.
When your rooster crows at the break of dawn
Look out your window and I'll be gone
You're the reason I'm trav'lin' on
Don't think twice, it's all right


It ain't no use in turnin' on your light, babe
That light I never knowed
An' it ain't no use in turnin' on your light, babe
I'm on the dark side of the road
but I wish there was somethin' you would do or say
To try and make me change my mind and stay
We never did too much talkin' anyway
So don't think twice, it's all right

It ain't no use in callin' out my name, gal
Like you never done before
It ain't no use in callin' out my name, gal
I can't hear you any more
I'm a-thinkin' and a-wond'rin' walkin’ down the road
I once loved a woman, a child I'm told
I give her my heart but she wanted my soul
But don't think twice, it's all right

So long, Honey Babe
Where I'm bound, I can't tell
But Goodbye's too good a word, babe
So I'll just say fare thee well
I ain't sayin' you treated me unkind
You could have done better but I don't mind
You just kinda wasted my precious time
But don't think twice, it's all right


Bob Dylan


11.02.2009. u 14:11 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.02.2009.

VODIČ ZA USPJEŠNO PJESNIŠTVO

Ne naziru se šlape i trenirka ispod stola.
Čvrsto nogama na tlu;
Najzdravije – sjedenje na tvrdoj stolici;
Izravan dodir s Majkom zemljom
- zato pišem gola!

Topla vesta ne grije mi bubrege ni grudi,
Ne nosim ju da mi bude toplo oko srca,
Niti da mi krv žilama brže kola.
Potrebno je osigurati
nesputani prijelaz na papir
kad se srce oslobađa od bola
- Bez grudnjaka. Gola!

Šešir moju glavu ne čuva,
Važno je da misao,
pretačući se u riječ,
Ne naiđe na branu.
Tok mora biti sterilan –
Bez planktona, vlati…ili vlasi.
Obrijala sam i glavu
- do gola!

Idilična slika pjesnika pred kaminom,
Umotana u toplu dekicu…i on stvara…

NE! Otvaram vrata i prozore
I dozivam hladnorukog, divljeg igrača
Među zidove svog doma,
Za svoj stol, gdje utažujem glad za riječima.

On ulijeće sa žutolikom šuškavom
djecom mu u naručju.
Love se u kolo s mojim bijelim šuškavcima,
Dok me posjetioc pozdravlja
Studenim sveobuhvatnim dodirom…
(kako kažu: propuhana do kosti)

Svaka je dlačica na tijelu nakostriješena,
Baš kao da ti stojiš tu, probadajući me
svojim ledenim pogledom…
Bjelina napokon dobiva uzorak
- jer pišem gola!

09.02.2009. u 05:23 • 3 KomentaraPrint#

Kako me mater pretvorila u higijensku nacisticu

Majka me je taman otuširala i donjela u našu sobu. Još mokru i umotanu u ručnik, spustila me na žuto-smeđi tepih karo-uzorka koji je vrištao socijalistički stil; i nastavila burnu svađu s tatom multitaskirajući kako već priliči jednoj vrijednoj i brižnoj supruzi i majci, rastreseno trčkarajući prizemljem naše prevelike nedovršene obiteljske kuće. Hodnik je, falabogu, služio kao promenada za što je očito samo i bio stvoren kao nakaradno velika, a beskorisna prostorija, u odnosu na ostale prostorije u kući.
Frustrirajuće uzajamno vrištanje odjednom je prekinuo "Fljas!" koji je odjeknuo pećinom zvanom hodnik, a tek tada je prava promenada počela. Sa sigurnošću mogu tvrditi da je najpraznija i najsterilnija prostorija u kući, sa svojim bijelim pločicama i bijelim zidovima - i bolnički hodnici odišu većom živosti - na jednu večer izgubila epitet "traćenje prostora".
Iako su mi djetinjstvo obilježile učestale roditeljske svađe - koje su, falabogu s godinama jenjavale - ovo je bio jedini put kad je mama toliko isprovocirala tatu da ju je ošamario. Njegov je, pak, život obilježila ta nesreća da dođe kao zet u tuđu kuću koja se nikad neće njegovom zvati...pa su tako, brzinom svjetlosti, u maminu obranu skočili otata*, maajka* i mamina sestra te zatvorili sigurnosni obruč oko njega. Na njegovu sreću, tast i punica u to vrijeme su radili u dijaspori, inače bi jebo ježa.
U sjećanje mi je ostala urezana slika moga tate kako, najviši od svih, stoji nasred hodnika i opasan sa svih strana poput slona opkoljena lavovima te se otvorenim dlanovima brani od bijesne rulje pljeskajući im po glavama. Pomalo groteskna slika, ha? Paa...ipak pričamo o sjećanjima trogodišnje djevojčice. E sad, koliko su ona vjerodostojna...
Vjerovali ili ne, u cijeloj ovoj tragikomičnoj situaciji, urezala mi se još jedna grotesknija scena, koja se simultano odvijala na pragu roditeljske sobe. Trogodišnja je djevojčica, vidno traumatizirana, ronila krokodilske suze dok je nožnim prstićima milimetar bila udaljena od dijela gdje započinju ružne bijele pločice...željela je priskočiti u pomoć - iako nesigurna kome, jer nije znala tuku li svi tatu ili tata tuče sve - željela je smiriti situaciju, pa je ridala, zapomagala i kumila nekog - DA JOJ DONESE PAPUČE!
Naime, u velikoj i tada - po usađenim mi kriterijima od strane mojih bližnjih - lijepoj i bogataškoj kući, zlatno pravilo broj jedan bilo je: po pločicama, dakle u hodniku, kuhinji i kupaonici nose se papuče, a po sobama gdje su tepisi izuvamo se! Eventualno su dozvoljene sobne papuče i ni za živu se glavu iz sobe na pločice ne zaletava bos ili u sobnim papučama i obrnuto!
I tako, dobro odgojenoj maminoj curici, iako srčanoj i već tada požrtvovnoj i spremnoj na gubljenje glave za ratnoga druga, ipak je mozak bio toliko ispran da bi tu glavu i izgubila, ali ni pod razno - bosa!
Moja mi je majka usadila takav osjećaj za higijenu, da sam od malih nogu po tom pitanju bila bolesno disciplinirana. Nije mi na pamet padalo da se, poput zločestih dečki koji nam dođu u goste sa svojim roditeljima, popnem na krevet u cipelama i skačem po njemu. Ruke sam peruckala non-stop, a mami bi se samo ozarili obrazi od silnoga ponosa kako sam dobra i kako me je lijepo naučila. I danas se s nostalgijom prisjeća onih dana "kada sam bila mala, lijepa, dobra i poslušna" i kada me je mogla oblikovati prema svojim kalupima. Svaki puta kada se toga prisjeća, imam osjećaj da priča o pokojnoj svetici koja joj jako nedostaje. Pa me grli i ljubi, s nježnošću pričajući o osobi koja kao da čuči u ovoj razočaravajućoj ljušturi koja stoji pred njom i koja je još jedino što joj je ostalo kao poveznica s njenom davno izgubljenom kćeri. I gotovo svi se pitaju, i mama i baka i deda, što se to dogodilo "da sam se ja tak okrenla", gdje je krcnulo, gdje se sve promijenilo.
Ne pamtim konkretan događaj koji bi značio prekretnicu. Rekla bih da je moj temperament počeo izlaziti na površinu negdje u pubertetu. Iako se i iz moje nevinašce-faze mogu izdvojiti pojedinačni incidenti, na temelju kojih sa dalo naslutiti kakva me budućnost čeka. Na primjer, kada me je zločesti susjed mojih godina, toliko isprovocirao da sam otišla kući po svoju malu crvenu kanticu, napunila ju vrelom vodom, vratila se k njemu doma i demonstrativno ga zalila, bez imalo poimanja boli koju sam mu nanjela i štete koju sam mogla načiniti. To je moje prvo sjećanje, ako isključimo mog mlađeg bracu, kada sam rasplakala dečka...a otada se niz samo nastavio.
Što mi se desilo? Ništa senzacionalno, plaha i mirna djevojčica, izgradila je karakter i nije mi žao zbog toga! Iako ponekad poželim biti šutljiva i popustljiva. Mislim si, možda bih lakše kročila kroz život kada bih išla linijom manjeg otpora.
No na stranu sva ova duboka mambodžambo profiliranja, kada je On slobodan i zajedno čistimo stan, svaki smo put na rubu prekida zbog nejednakog viđenja održavanja higijene. Recimo samo da se ja ne bih usudila uzeti ženu za čišćenje, jer kraj vremena i energije koje bih uložila u nadgledanje i davanje uputa s kojom krpom se čisti školjka, a s kojom kada, komotno bih i sama mogla na sve četiri pa ožeži!
Ali, pssst, danas se ipak još tu i tamo zaletim u sobu u cipelama ako sam u velikoj žurbi...samo nemojte reći mojoj mami!

maajka i otata - naziv za (pra)baku i (pra)djeda u Slavoniji; također se za (pra)baku koristi i izraz omama, a za (pra)djeda japa

09.02.2009. u 02:32 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< travanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2010 (2)
Lipanj 2009 (1)
Veljača 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svem živome na ovom svijetu...
Svem živome na ovom svijetu
Od iskona je biljeg dat,
Da nisam rođen za poetu,
Bio bih lupeža i tat.

Mršav i nizak, među djecom
U tučnjavama vazda prvi,
Ja često, često iđah kući
Sa nosom ogrezlim u krvi.

Govorah prestrašenoj mami,
Što znala mi u susret doć:
«Ništa. Spotakoh se o kamen,
Ali do sutra će mi proć!»

Pa i sad, kada onih dana
Vrijućeg klupka više nema,
Ista se divlja, drska snaga
Prelijeva preko mojih poema.

Zlatna je gruda mojih riječi,
Nad svakim retkom, pun žara,
Odražava se stara drskost
Vjetrogonje i kokošara.

Ko onda ja sam gord i smion,
Moj korak samo novo štrca.
Ko prije razbijene njuške,
Sad idem krvavoga srca.

Ne mami, bagri što se kesi,
Govorim sad u kasnu noć:
«Ništa. Spotakoh se o kamen,
Ali do sutra će mi proć!»

S.A.Jesenjin


"My Life is just like a car crash
So slow down boys when you go passing me by
My world can never stop spinning
I got a boy in every city and they all know my name"

My life to live (malkice prilagođeno)
Lars Fredriksen and the Bastards