demolition girl

ponedjeljak, 09.02.2009.

Kako me mater pretvorila u higijensku nacisticu

Majka me je taman otuširala i donjela u našu sobu. Još mokru i umotanu u ručnik, spustila me na žuto-smeđi tepih karo-uzorka koji je vrištao socijalistički stil; i nastavila burnu svađu s tatom multitaskirajući kako već priliči jednoj vrijednoj i brižnoj supruzi i majci, rastreseno trčkarajući prizemljem naše prevelike nedovršene obiteljske kuće. Hodnik je, falabogu, služio kao promenada za što je očito samo i bio stvoren kao nakaradno velika, a beskorisna prostorija, u odnosu na ostale prostorije u kući.
Frustrirajuće uzajamno vrištanje odjednom je prekinuo "Fljas!" koji je odjeknuo pećinom zvanom hodnik, a tek tada je prava promenada počela. Sa sigurnošću mogu tvrditi da je najpraznija i najsterilnija prostorija u kući, sa svojim bijelim pločicama i bijelim zidovima - i bolnički hodnici odišu većom živosti - na jednu večer izgubila epitet "traćenje prostora".
Iako su mi djetinjstvo obilježile učestale roditeljske svađe - koje su, falabogu s godinama jenjavale - ovo je bio jedini put kad je mama toliko isprovocirala tatu da ju je ošamario. Njegov je, pak, život obilježila ta nesreća da dođe kao zet u tuđu kuću koja se nikad neće njegovom zvati...pa su tako, brzinom svjetlosti, u maminu obranu skočili otata*, maajka* i mamina sestra te zatvorili sigurnosni obruč oko njega. Na njegovu sreću, tast i punica u to vrijeme su radili u dijaspori, inače bi jebo ježa.
U sjećanje mi je ostala urezana slika moga tate kako, najviši od svih, stoji nasred hodnika i opasan sa svih strana poput slona opkoljena lavovima te se otvorenim dlanovima brani od bijesne rulje pljeskajući im po glavama. Pomalo groteskna slika, ha? Paa...ipak pričamo o sjećanjima trogodišnje djevojčice. E sad, koliko su ona vjerodostojna...
Vjerovali ili ne, u cijeloj ovoj tragikomičnoj situaciji, urezala mi se još jedna grotesknija scena, koja se simultano odvijala na pragu roditeljske sobe. Trogodišnja je djevojčica, vidno traumatizirana, ronila krokodilske suze dok je nožnim prstićima milimetar bila udaljena od dijela gdje započinju ružne bijele pločice...željela je priskočiti u pomoć - iako nesigurna kome, jer nije znala tuku li svi tatu ili tata tuče sve - željela je smiriti situaciju, pa je ridala, zapomagala i kumila nekog - DA JOJ DONESE PAPUČE!
Naime, u velikoj i tada - po usađenim mi kriterijima od strane mojih bližnjih - lijepoj i bogataškoj kući, zlatno pravilo broj jedan bilo je: po pločicama, dakle u hodniku, kuhinji i kupaonici nose se papuče, a po sobama gdje su tepisi izuvamo se! Eventualno su dozvoljene sobne papuče i ni za živu se glavu iz sobe na pločice ne zaletava bos ili u sobnim papučama i obrnuto!
I tako, dobro odgojenoj maminoj curici, iako srčanoj i već tada požrtvovnoj i spremnoj na gubljenje glave za ratnoga druga, ipak je mozak bio toliko ispran da bi tu glavu i izgubila, ali ni pod razno - bosa!
Moja mi je majka usadila takav osjećaj za higijenu, da sam od malih nogu po tom pitanju bila bolesno disciplinirana. Nije mi na pamet padalo da se, poput zločestih dečki koji nam dođu u goste sa svojim roditeljima, popnem na krevet u cipelama i skačem po njemu. Ruke sam peruckala non-stop, a mami bi se samo ozarili obrazi od silnoga ponosa kako sam dobra i kako me je lijepo naučila. I danas se s nostalgijom prisjeća onih dana "kada sam bila mala, lijepa, dobra i poslušna" i kada me je mogla oblikovati prema svojim kalupima. Svaki puta kada se toga prisjeća, imam osjećaj da priča o pokojnoj svetici koja joj jako nedostaje. Pa me grli i ljubi, s nježnošću pričajući o osobi koja kao da čuči u ovoj razočaravajućoj ljušturi koja stoji pred njom i koja je još jedino što joj je ostalo kao poveznica s njenom davno izgubljenom kćeri. I gotovo svi se pitaju, i mama i baka i deda, što se to dogodilo "da sam se ja tak okrenla", gdje je krcnulo, gdje se sve promijenilo.
Ne pamtim konkretan događaj koji bi značio prekretnicu. Rekla bih da je moj temperament počeo izlaziti na površinu negdje u pubertetu. Iako se i iz moje nevinašce-faze mogu izdvojiti pojedinačni incidenti, na temelju kojih sa dalo naslutiti kakva me budućnost čeka. Na primjer, kada me je zločesti susjed mojih godina, toliko isprovocirao da sam otišla kući po svoju malu crvenu kanticu, napunila ju vrelom vodom, vratila se k njemu doma i demonstrativno ga zalila, bez imalo poimanja boli koju sam mu nanjela i štete koju sam mogla načiniti. To je moje prvo sjećanje, ako isključimo mog mlađeg bracu, kada sam rasplakala dečka...a otada se niz samo nastavio.
Što mi se desilo? Ništa senzacionalno, plaha i mirna djevojčica, izgradila je karakter i nije mi žao zbog toga! Iako ponekad poželim biti šutljiva i popustljiva. Mislim si, možda bih lakše kročila kroz život kada bih išla linijom manjeg otpora.
No na stranu sva ova duboka mambodžambo profiliranja, kada je On slobodan i zajedno čistimo stan, svaki smo put na rubu prekida zbog nejednakog viđenja održavanja higijene. Recimo samo da se ja ne bih usudila uzeti ženu za čišćenje, jer kraj vremena i energije koje bih uložila u nadgledanje i davanje uputa s kojom krpom se čisti školjka, a s kojom kada, komotno bih i sama mogla na sve četiri pa ožeži!
Ali, pssst, danas se ipak još tu i tamo zaletim u sobu u cipelama ako sam u velikoj žurbi...samo nemojte reći mojoj mami!

maajka i otata - naziv za (pra)baku i (pra)djeda u Slavoniji; također se za (pra)baku koristi i izraz omama, a za (pra)djeda japa

	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Travanj 2010 (2)
Lipanj 2009 (1)
Veljača 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv