Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Kao dobro pripremljena predstava, u večernji sat došli bi roditelji mladoženje u kuću mladenke (mlade, tako se govorilo) da utanače što i kako. Najvažnije je pitanje bilo oko toga, što tko ima za dati i je li to dovoljno. Drugo najvažnije je pitanje koliko koja strana mora svatova imati. To, mora uvijek se odnosilo na rodbinu bližu i daljnju, jer nije se smjelo nekoga ne pozvati ako taj očekuje biti pozvan. Kako su to, u familiji, znali ostala mi je tajna. Kada bi se to pitanje donekle utanačilo i kada bi znali koliko će svatova biti, trebalo je odrediti tko će što od blaga dati jer sve te svatove treba tri dana hraniti ( i moji su bili tri dana). Onda se nabraja; koliko treba peradi, koliko odojaka, koliko janjaca i ako roditelji baš i nemaju (moji nisu imali) onda se gleda kada je prvi sajam da bi se moglo kupiti. Taj dio dogovora su uglavnom obavljali muškarci, očevi i braća. U mom se selu znalo što sve treba pripremiti za auštafirung. Ni jedna mlada nije nikada odlazila iz kuće bez točno određenog auštafirunga. Spremalo se u škrinju od ruha do posteljine. Sve rukom vezeno u dugim zimskim noćima. O tome su dogovarale majke i sestre s obje strane.
Kada su očevi konačno dogovorili sve pojedinosti oko udaje tj. ženidbe, tada su dogovarali najpogodniji termin koji je uvijek ovisio o nekoliko faktora. Nije smjelo biti u Korizmi, a nije baš ni Advent bio pogodan. Osim toga, trebalo je voditi računa i o poslovima, sjetva, žetva i drugo. Konačno kada je i datum određen ostalo je još samo sa svećenikom dogovoriti oglašavanje. Oglašavanje u crkvi moralo je biti tri nedjelje prije vjenčanja. U crkvi se na svetim misama čitalo tko će se s kim vjenčati pa je tako cijelo selo sve znalo na vrijeme, a budući mladenci su se tada mogli pojavljivati zajedno oslobođeni od upitnih pogleda svojih suseljana. (nastavak slijedi)
