SVATOVI-II
Kao dobro pripremljena predstava, u večernji sat došli bi roditelji mladoženje u kuću mladenke (mlade, tako se govorilo) da utanače što i kako. Najvažnije je pitanje bilo oko toga, što tko ima za dati i je li to dovoljno. Drugo najvažnije je pitanje koliko koja strana mora svatova imati. To, mora uvijek se odnosilo na rodbinu bližu i daljnju, jer nije se smjelo nekoga ne pozvati ako taj očekuje biti pozvan. Kako su to, u familiji, znali ostala mi je tajna. Kada bi se to pitanje donekle utanačilo i kada bi znali koliko će svatova biti, trebalo je odrediti tko će što od blaga dati jer sve te svatove treba tri dana hraniti ( i moji su bili tri dana). Onda se nabraja; koliko treba peradi, koliko odojaka, koliko janjaca i ako roditelji baš i nemaju (moji nisu imali) onda se gleda kada je prvi sajam da bi se moglo kupiti. Taj dio dogovora su uglavnom obavljali muškarci, očevi i braća. U mom se selu znalo što sve treba pripremiti za auštafirung. Ni jedna mlada nije nikada odlazila iz kuće bez točno određenog auštafirunga. Spremalo se u škrinju od ruha do posteljine. Sve rukom vezeno u dugim zimskim noćima. O tome su dogovarale majke i sestre s obje strane.
Kada su očevi konačno dogovorili sve pojedinosti oko udaje tj. ženidbe, tada su dogovarali najpogodniji termin koji je uvijek ovisio o nekoliko faktora. Nije smjelo biti u Korizmi, a nije baš ni Advent bio pogodan. Osim toga, trebalo je voditi računa i o poslovima, sjetva, žetva i drugo. Konačno kada je i datum određen ostalo je još samo sa svećenikom dogovoriti oglašavanje. Oglašavanje u crkvi moralo je biti tri nedjelje prije vjenčanja. U crkvi se na svetim misama čitalo tko će se s kim vjenčati pa je tako cijelo selo sve znalo na vrijeme, a budući mladenci su se tada mogli pojavljivati zajedno oslobođeni od upitnih pogleda svojih suseljana. (nastavak slijedi)
Zato volim tamburicu!
Post je objavljen 28.04.2024. u 17:26 sati.