< | ožujak, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Davno sam pročitala misao koja mi se urezala kao posebna istina. Bilo je rečeno ovako: „ Svako rođenje je početak umiranja“. Kroz ove moje godine bilo je na desetke smrti, što bližnjih, što prijatelja, što znanaca, što mojih susjeda. U mladosti sam puno više razmišljala o samom činu umiranja jer smrt je nekako strana, kao nešto neopipljivo dok se umiranje može vidjeti, može osjetiti ako ste ikada bili uz umiruću osobu. Ja jesam nekoliko puta. Moj prvi susret s umiranjem je bio u mojim dvadesetim godinama kada sam s ozbiljnim problemima nekoliko mjeseci bila u zaraznoj bolnici. Na istom odjelu je ležala u stvarno kasnim godinama i grofica Nikolić. Jedna mlada medicinska sestra Ana, Ličanka, nije voljela biti sama noću pa smo joj nas dvije, mlade cure, iz sobe pravile društvo. Uglavnom bi se kartali, ako je bio mir. Te je noći grofica bila jako nemirna i stalno je nekoga dozivala pa smo svako toliko išle pogledati onako s vrata jer ležala je i uglavnom po tiho mrmljala. Nismo razumjeli što niti kada bi dozivala samo grleno, nesuvislo U jednom od tih pogleda grofica je sasvim prisebno sjela, iako je mjesecima samo ležala, tražeći svoje šlape. Ana ju je pokušavala smirivati, ali nije se dala uporno govoreći da ide na put i da ne može ići bosa. Iako joj je sestra nastojala objasniti da je u bolnici, kako se treba odmarati, noć je, u jutro će moći i putovati, ali nikako ju nije uspjela smiriti. Ja sam uzela jednu šlapu i dala grofici u ruku. Pogledala me je nekako sretno, stavila šlapu na prsa i mirno legla. Činilo se da je istog časa zaspala pa smo na prstima izašle. Konačno sam i ja otišla spavati. Oko četiri sata Ana me prodrmala, baš me je uplašila, ali samo je šapnula: „ Grofica je otputovala“. Pomislila sam, tko li je došao po nju i nastavila dalje spavati. Kada nam je u 6h Ana donijela toplomjere ponovila je da je grofica otputovala. Onako neispavana pitala sam ju kuda? Što kuda? Gledala me je u čudu. I tek tada sam shvatila da je umrla. Groficu pamtim i njene šlape i tu noć kada je umirala, a bilo je stvarno davno. |