Za vrijeme košnje ni kosci, a ni žene koje su skupljale klasje nisu odlazili s njive sve dok nije sve pokošeno pa se zato ručak donosio na njivu. U srpnju je u baščama svega povrća bilo. U to vrijeme najdraže mi je bilo na njivi jesti mlaku, lagano kiselkastu juhu od graška. Na malo poprženog luka stavljala se crvena paprika. Sekundu-dvije promiješalo da se paprika dobro u luk i mast, na kojoj se sve kuhalo, upije. Zatim se zalilo sa malo vode pa dodao grašak, kojeg je bakica u rano jutro u bašči pobrala i istrebila. Isto tako mlada mrkva i peršin, celer sve iz bašče, narezani na kolutiće i sitne kocke, i puno lista peršina. Sve bi se lagano dinstalo uz dolijevanje vode po potrebi. Posebno je u loncu, s kraja peći bila vrela voda koja se kada je povrće bilo kuhano dodala u količini koliko je juhe trebalo, ovisno o broju težaka na njivi. Dok se povrće dinstalo bakica bi zamijesila tijesto i mlinčinjakom tanko razvaljala pa rezala u sitne rombove. Za juhu od graška moralo je obavezno biti tijesto takvog oblika. Nakon što je dodana voda i sve posoljeno pa provrelo ukuha se tijesto. Kada je juha bila gotova i smaknuta sa strane peći dodaje se obilno kiselog vrhnja. Onog pravog kojeg je bakica čuvala u zemljanim vrčevima na hladnom. Juhu bi donijeli na polje u kantama za mlijeko. Kante su bile od tri do one velike od pet litara pa mi slika tih kanti i juhe još uvijek osmijeh izmami. U mojoj mladosti tanjuri su bili limeni, lijepi, šareni, sa cvjetićima ili voćem ili samo sa šarama u više boja. Iz njih se jelo i doma i na njivi. I žlice su bile limene, vilice, a noževe se moralo zabadati u zemlju kako bi bili sjajni. Iza juhe koja je imala jedinstven okus, gotovo neponovljiv, jela se šunka, domaći kruh iz krušne peći, mladi luk. Uvijek se jedna šunka čuvala za vrijeme žetve i vršidbe. Kako je bilo vruće muški, a i neke žene su uglavnom pili gemište, a druge i djeca bi jeli kiselo mlijeko koje se držalo u podrumima da bude hladno, no na njivi se brzo ugrijalo pa nije moglo utažiti žeđ. Zato su često starije dječake slali do prvih bunara na salašu po svježu vodu. Nakon kratkog odmora posao se nastavljao sve dok njiva nije bila pokošena, a onda su se vraćali kući na dobru večeru. Žena koja je ostajala kod kuće, a kod nas je to bila ili bakica ili jedna od mojih teta, pripremila bi pravu malu gozbu za večeru. Jednom ću i o tome pričati.
Ipak meni je u to ljetno vrijeme bilo najslađe ispeči jaja na masnoći od sušene šunke.
I danas ja često poželim te mirise mojih slavonskih ljeta na njivama za vrijeme žetve.
|
