Kad srpanj ugrije i zemlja se usije od vrućine, a žitno klasje bremenito zrnjem svoje glave zemlji prigiba, vrijeme je za žetvu. Večer prije nego će se žeti dogovaralo se uz čašicu zadnjih kapljica iz bureta što se čuvalo za ote dane žetve i vršidbe. Djed moj nikada osim vode i mlijeka nije ništa pio baš cijelog života pa je, mislim, najbistriju glavu imao. Toga dana je iz polja već donio nekoliko naramaka pokošenog žita, a baka moja i tete isplele su na desetke užadi od klasja, tako smo ih zvali. I onda bi se dogovorili tko će sve doći kositi, a tko će otkose skupljati, a tko užad prostirati. Baka je moja ostajala kod kuće i sirota radila cijeli dan što po staji, svinjcima, oko peradi, a i ručak je valjalo pripremiti onima koji su na polju, a na kraju i večeru kada se sa njiva vrate. Mi djeca, kada smo porasli da možemo tu užad od klasja raširiti po zemlji bili smo „dodijeljeni“ ženama koje bi kosicom (srp) skupljale otkose žita iza kosca i stavljale na hrpu preko te užadi. Kada bi ocijenile da je dovoljno za jedan snop vezale bi na poseban način. Zafrkale bi oba kraja užeta zajedno pa ga podvukle pod uže. To je tako dobro držalo, bolje i jednostavnije nego da se vezalo na koji drugi način. Kada se završilo na desetke snopova slagali su se u granice. Granica se slagala tako da se snop slagao na snop i to po četiri snopa sa četiri strane, ali klasje je moralo biti uvijek u sredini. Na vrh granice, na sredinu stavljao se jedan snop kako bi prekrio klasje u slučaju kakvog nevremena ili kiše. U podne kada su već bili dobrano umorni, a valjalo je i kose ponovo oštriti bio je ručak. Jedna od žena, a obično je to bila jedna od mojih teta odlazila je ranije kući po ručak, naravno kolima jer na njivu se išlo kolima koja bi dok se radilo ostavili negdje u hladovini hrasta zbog konja.
(iz možda zavičajne zbirke ako mi godine budu naklonjene)
|
