život je kako kada

< ožujak, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

30.03.2020., ponedjeljak

Iz zbirke kratkih priča

POGLED S NEBODERA

Tišina je polako padala na grad, kao pahulje prvog snijega u kasnu jesen. Ljudi su se zatvarali u tople sobe svojih stanova spremajućĽ se za mirnu noć. Oduvijek je sanjala baš takve trenutke negdje visoko od kuda je mogla promatrati cijeli grad kako polako tone u san. I sada stoji uz prozor u tom čarobnom trenutku zaustavljanja krvotoka grada i osjećaj da još samo jedno veliko srce grada polako kuca kako grad ne bi zamro, davao joj je sigurnost postojanja. Kao i jučer, kao i prošlih dana ona je polako krenula u šetnju svojim gradom pogledom sa svog nebodera. U daljini na jugu vijugala je Sava i rukavci Save gdje obnoć mirno spavaju patke, ptice i labudovi, jedino poneka žaba objavi svoju budnost. Voli zamisliti kako ispod Hendriksovog mosta čeka ponoćni vlak koji će razbijajući tišinu noći zvoniti u prolazu. Možda će i jutro ispod njega dočekati pa prvim tramvajem preko Savske nazad u grad.
Svrne li pogled na sjever u tamnim siluetama Sljemena pronalazi Medvedgrad otvorenim dverima što čeka svoje noćne posjetioce, nekada davno, prije njenog vremena. Ali putujući svojim mislima ona se vraća u vrijeme banketa, Crne kraljice, baršuna, glazbe i plesa, a noć prolazi nečujno, grad spava i diše nekom romantikom samo njoj znanom. Vratit će se kočijom, umotana u dekicu i sretnim osmjehom provedene još jedne sjajne gozbe, u zoru kada se jave zvona katedrale za prvu zdravomariju. Možda će zastati na Kamenitom mostu ili se Dugom ulicom spustiti banu.
Ako joj pogled odluta na zapad, prema Britancu, kroz Ilicu do okretišta i dalje do Zaprešića u Nove Dvore bana Jelačića gdje svoj pokoj sniva u grobnici okuženoj zelenilom parka. Osjetit će spokojnu tišinu noći prije nego zora zaplavi i pjev ptica ne najavi novi dan. Njen sasvim običan dan.
Dok grad spava njen život postaje bajkovito ispunjen i sretna nastavlja snatreći u toploj postelji sve dok je san ne obuzme, a jutro će se vratiti kao uvijek živahno, glasno i užurbano. Ona će ponovo čekati noć i nova lutanja voljenim gradom pogledom sa svog nebodera.



- 09:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

26.03.2020., četvrtak

Kako upoznah istinski strah

Upoznati strah, onaj pravi, istinski koji svaku koščicu uzdrma i blokira. Strah koji zaustavi sve misli i osjećaj da je i krv u tijelu prestala kolati, još samo srce nabija, udara takvom silinom kao da je odlučilo napustiti to krhko tijelo. Strah koji isprazni ljušturu tijela i ogoli kosti pa kao skeleti klepeću i cvokoću bez zaustavljanja. Takav strah upoznati je kao ući u predvorje pakla kako ga biblijski zamišljaju. Ostaje još jedan korak, mali, malecni za zakoračiti u ambis iz kojeg više povratka nema i tek sada prvi put osjetih kako je sve nebitno što je oko nas, što imamo i tko smo jer strah raširi svoja krila panike i sve upute, sve vježbe, sva znanja ispisana prestaju gubiti svrhu u toj malenoj tisućinki sekunde. U deset sekunda život je iz korijena promijenio putanju, a činilo se kao da lomljava ne prestaje. Rušenje i zveket stakla, pomicanje svega što nije posebno učvršćeno, padanje i pucanje i jedina potreba, bježati. Danas mi neki govore kako treba smireno ostati doma dok ne prestane. Da, ostaju doma oni koji su u zgradama i neboderima. Struka kaže ako u nekoliko sekunda možete biti vani treba pobjeći na otvoreno, dalje od kuće. Javio mi se jučer prijatelj s mora i kaže ne smiješ bježati, kada stane spakiraš nešto stvari i onda izađeš. Bože koja uputa. Kakve stvari kada se oko tebe lomi, baš ti ne pada na pamet pakirati. Imam ja spremljenu malu torbu s vodom, brojevima telefona, prvom pomoći uz krevet i mislite da sam se uopće sjetila toga, ne nisam. Izletjela sam bosa u pidžami sa mobitelom u ruci kojeg sam slučajno imala jer sam bila budna i željela vidjeti koliko je sati. Kažu mi oni koji su preživjeli Banja Luku taj strah ostaje do kraja života samo se nauči s njim živjeti. Koliko će dugo učenje trajati?

26.03.2020.

- 10:19 - Komentari (35) - Isprintaj - #

20.03.2020., petak

kako iskoristiti samoizolaciju

Ja ne osjećam izaliranost kao teret već kao vrijeme za neke nove uradke jer kažu da je najljepši poklon kada ga sami napravimo. Pa eto nekih

slika koju treba objesiti na zid, ali nemam kukice dok korona ne prođe



kutija za koješta (mojoj kćerki za rođendan)





(korištene rolice starih časopisa)





kutija i pisanice (ovogodišnje), kutija (tehnika dequopage), pisanice papir širine 3 mm



narukvica, drvena podloga, šarene papirne trake širine 2 mm, lakirano





podložak za šalice, ( na pluto podlozi rolice od starih časopisa) gornji podložak gotov, a ispod njega je jedna podloga pluta za napraviti)

I to nije sve, ali za jedan post dovoljno.
Želim zapravo reći kako uvijek možemo iskoristiti vrijeme i reciklirati na razne načine puno toga što nam u kući stvara nered. Uživajte u svakom danu.

- 14:06 - Komentari (23) - Isprintaj - #

18.03.2020., srijeda

Nije čudo

Trebala sam krajem mjeseca imati nove dorade oko vurice, ali sve se to sada prolongira na neodređeno vrijeme, osim ako me ponovo ne pogodi. Kažu šetati van na zrak. Imam sreću da živim na obroncima naše gore pa se desi da je kod nas sunce,a u gradu magla i nema potrebe odlaziti dole šetati. No ipak odlučih jučer napraviti šetnju u pratnji moje kćerke i njenog peseka (razmak kak se savjetuje, za sada smo obje sasvim dobro). Odabrana je velika livada gdje on može jurcati i gdje uglavnom nigdje nikoga nema. Tako je bilo i jučer. Nas dvije i Lux. Livada je od stotinjak metara uzdužno i okomito. Prostire se između terena, hidrometeorološke stanice Maksimir i okretišta Dubrava te nove remize i trgovine Kaufland. Dakle to se mjeri u stotinom metara.
Hodajući za Luxom i njegovim lopticama ugledah u daljini nešto bijelo. Kaže mi kćerka vidjet ćeš kada dođemo bliže. To što sam vidjela prilažem.

iz daleka



malo bliže



a onda redom













Kada sam mislila da je to sve, a potpuno u šoku vidjeh s druge strane nastavak









I što sada reći? Kakvi smo to ljudi, mislim pojedinci (možda i ne baš samo pojedinci). Zgrozila me količina građevinskog otpada. U isto vrijeme asvaltira se nogostup od okretišta Dubrava pa do tvornice Kraš. Čemu ti neki radovi tako opsežni kada na tom potezu nema ništa osim livade. Čini mi se da je za moje zdravlje najbolje ipak ostati doma s pogledom na Sljeme.
Hvala vam što ste povremeno svratili.
- 07:55 - Komentari (15) - Isprintaj - #