Upoznati strah, onaj pravi, istinski koji svaku koščicu uzdrma i blokira. Strah koji zaustavi sve misli i osjećaj da je i krv u tijelu prestala kolati, još samo srce nabija, udara takvom silinom kao da je odlučilo napustiti to krhko tijelo. Strah koji isprazni ljušturu tijela i ogoli kosti pa kao skeleti klepeću i cvokoću bez zaustavljanja. Takav strah upoznati je kao ući u predvorje pakla kako ga biblijski zamišljaju. Ostaje još jedan korak, mali, malecni za zakoračiti u ambis iz kojeg više povratka nema i tek sada prvi put osjetih kako je sve nebitno što je oko nas, što imamo i tko smo jer strah raširi svoja krila panike i sve upute, sve vježbe, sva znanja ispisana prestaju gubiti svrhu u toj malenoj tisućinki sekunde. U deset sekunda život je iz korijena promijenio putanju, a činilo se kao da lomljava ne prestaje. Rušenje i zveket stakla, pomicanje svega što nije posebno učvršćeno, padanje i pucanje i jedina potreba, bježati. Danas mi neki govore kako treba smireno ostati doma dok ne prestane. Da, ostaju doma oni koji su u zgradama i neboderima. Struka kaže ako u nekoliko sekunda možete biti vani treba pobjeći na otvoreno, dalje od kuće. Javio mi se jučer prijatelj s mora i kaže ne smiješ bježati, kada stane spakiraš nešto stvari i onda izađeš. Bože koja uputa. Kakve stvari kada se oko tebe lomi, baš ti ne pada na pamet pakirati. Imam ja spremljenu malu torbu s vodom, brojevima telefona, prvom pomoći uz krevet i mislite da sam se uopće sjetila toga, ne nisam. Izletjela sam bosa u pidžami sa mobitelom u ruci kojeg sam slučajno imala jer sam bila budna i željela vidjeti koliko je sati. Kažu mi oni koji su preživjeli Banja Luku taj strah ostaje do kraja života samo se nauči s njim živjeti. Koliko će dugo učenje trajati?
26.03.2020.
|
