LOMOVI
Poliklinika za estetsku kirurgiju. U čekaonici koja je više salon po otmjenosti uređenja nego neki vid čekaonice. Ipak bilo je tu petero ljudi, tri žene i dva muškarca. Muškarci su nešto po tiho razgovarali i pijuckali kavi iz porculanskih šalica na izgled jednako skupe kao i sam namještaj. Žene su listale časopise povremeno virkale iznad ruba na ostale u prostoriji. Došla je dogovoriti podizanje vjeđa jer joj sve više smetaju i smanjuju pogled. U jednom trenutku te napete tišine otvore se vrata i visoka, vitka, zgodna sestra u pripijenoj uniformi prozove Malnik. Tišinu i napetost prekine naglo ustajanje muškarca. Kao od stijene isklesan odvali koljenom po stoliću, šalica sleti zajedno sa kavom na pločice i zveket porculana obznani lomljenje. U tom trenutku njoj se učini kao da je sve stalo, kao da se vrijeme zaustavilo, zamrzlo i više nije tu nego u dvorani na ledu sa klizaljkama na nogama. Gleda sebe kako lakoćom kruži po cijelom klizalištu. Zagrijava se za trening, za sve one skokove i piruete koje treba dovesti do savršenstva ako želi na prvenstvo svijeta. Sa panikom koja ju već nekoliko treninga uporno maltretira, koja joj stalno govori kako je to samo za vrhunske klizače, a ona to nikada neće biti, nije se lako boriti. Trener joj objašnjava gdje je pogriješila prošli put i sada će taj dio isprobavati sve dok on ne dođe kako bi mu pokazala koliko je napredovala. Od malih je nogu na ledu i njoj je klizanje jednako kao i hodanje. Ona i led su kao jedno kada se klizaljke dotaknu ledene površine. Prvi krug, drugi, treći, zagrijana krenula je u piruete pa prvi skok i pad. Pad je bio pod nevjerojatnim kutom, ni danas se ne može sjetiti kako je to moglo biti. Užasna bol presjekla je sve njene misli. Ostala je ležeći na ledu nekoliko trenutaka, a onda se pokušala pomaknuti. Još veća bol joj je odgovorila na ono što je samim padom znala. Noga, slomila je nogu i suze su bile bol koja je veća od loma noge jer ove godine neće na prvenstvo, niti na bilo koje drugo takmičenje. Nikada se više nije pokušavala vratiti. Klizaljke je zamijenila rolama i kada je god imala koji sat vremena odlazila je rolati. Sve do tog poslijepodneva. Bio je krasan dan, na faksu nije imala previše obaveza pa je odlučila na sat dva rolanja. Išlo joj je savršeno i uživala je biti u prirodi. Nakon nekoliko krugova oko jezera odlučila je napraviti još jedan krug, a onda iz suprotnog smjera u punoj brzini rolanja u nju se zaletio muškarac. Oboje su se srušili na betonsku stazu. On se polako digao i pružio joj ruku kako bi joj pomogao, no ona se nije mogla ustati. Znala je po boli koja joj je titrala tijelom kako je noga ponovo slomljena. Pozvali su hitnu službu. Pokušao se ispričati. Vidjela je da je potresen, ali njena bol je bila tolika da ga nije željela ni gledati. Na komadić papira zapisao je svoje ime i broj telefona, neka se javi, doći će je posjetiti. Hitna ju je otpeljala. U bolnici je zavirila na papirić. Povratkom doma shvatila je da je izgubila taj papirić i nije se mogla javiti. Zapamtila je samo prezime. Malnik. Povremeno šeće, ali više nije rolala.
Onda kao da se budi čuje sestru kako smireno govori smetenom čovjeku neka ne brine i on odlazi u ordinaciju. Odložila je časopis nastavljajući razmišljati hoće li mu se javiti kada izađe?
|
