život je kako kada

< studeni, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

10.11.2019., nedjelja

Izbor

ODLAZAK

Budi se nekom čudnom lakoćom. Ne proteže se kao inače ispod pokrivača hvatajući još minutu-dvije. Ustaje gotovo kao da ne nosi sve te kile što je kroz taj čudan život skupila. Ma pokušavala je dijetom ovom, onom i ne samo jednom, ali malo se što promijenilo. Govorili su joj da nije debela, a ona je uvijek željela one savršene hlače što krasno na bokovima stoje, ali nije bilo nikakve šanse. Kupila je jedne i eno ih u ormaru kako čekaju da se vrati na kile mladosti. Možda bude, a možda… ma ovog joj je jutra tako svejedno i nekako je ta razmišljanja uopće ne brinu jer baš je sve jako, jako lijepo i lagano. Šlape su na tepihu, ali ne obuva ih, nije joj hladno, gotovo joj paše bosom nogom dodirnuti tepi, pod i kao da ni materijale pod stopalima ne osjeća. Zadivljuje je taj novi trenutak. Kava, što je s kavom? Kava je bila prva misao, cigareta druga ili obratno ili istovremeno. Razmišlja o tome kako nema želje ni za kavom ni za cigaretom, a to ne sluti na dobro, nikako nije slično njenom jutru. Krene prema kuhinji i ne osjeti baš nikakav otpor tijelu koje se tek probudilo. Nije onako lijeno sa jedva podignutim kapcima, ne baulja, udara se u prolazu o tu fotelju za koju je milijun puta rekla kako će je izbaciti kroz prozor. U biti ne bi je nikada jer to je omiljena fotelja njene majke. U njoj je provodila svoje zlatne dane rješavajući sve moguće križaljke kako bi joj pamet što duže prepoznavala bar ukućane. No prekratko je trajalo. Prošle su godine i godine, više ih ne broji od kada je mama među zvijezde otišla, ali fotelju neće dati. No ovog se jutra udara o naslon, ali za čudo uopće ne osjeća dodir. Odustaje od kave, od cigarete bez nekog posebnog razloga i odluči uhvatiti malo jutarnjeg zraka. Izlazi na balkon, i na čudan način zna da je prohladno, ali ne osjeća hladnoću. Sinoć je ostavila vrata balkona otvorena kako bi se miris dima cigareta izvjetrio. Grad još spava. Tu i tamo ugleda tramvaj kako kao glista klizi između kuća. Razmišlja o svakodnevnim gužvama, ali bez ljutnje koju nosi dnevno odlazeći na posao. Jednostavno sve su to samo slike koje promatra bez dodatnih osjećaja, bar ne onih loših jer sve joj se čini zapravo dobro. Iznenađena je što ništa ne planira, nikakve obaveze, nikakve aktivnosti za taj dan, a to je bio dio rituala uz kavu i cigaretu. Ipak trebala bi se presvući pa se jednako lagano kako je izašla, bez osjećaja hladnoće vraća u sobu. Ulazeći staje i ne vjeruje što vidi. Gleda sebe u krevetu i jednog plavokosog vragolana koji sjedi na dnu kreveta sa najljepšim osmjehom kojeg je ikada vidjela. Ništa joj nije jasno kako je ona tu i u krevetu i tko je to slatko stvorenje. Ne pita ništa, niti on ne govori, samo se trenutak gledaju, a onda on silazi s kreveta i više nije mal nego njene visine. Uzima je za ruku, kimne glavom i ona tada shvati da je vrijeme. Treba poći. Ne osjeća strah, ni bol, ni tugu. Još jednom svrne pogled na sebe u krevetu, a onda odlaze lebdeći kao i perce koje vjetar podigne.

(Kako je u moj život ušla poezija, tako su jednako i priče, pa eto nekoliko odlučih podijeliti s vama)



- 09:33 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>