život je kako kada

< studeni, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

05.11.2019., utorak

Izbor iz priča

OKO

Učinilo joj se da vidi sjenku na prozoru, ali kako bi to bilo moguće na četrnaestom katu nebodera. Prišla je prozoru i zagledala se u svjetla grada ispod nebodera pa sve do zapadnog dijela gdje se grad gubio u noći. Čudan je osjećaj ponovo strese i sva se naježi kao od zimnice ili hladnog sjeverca. Televizor je tiho zujao u smjeni događaja filma kojeg je tek da razbije tišinu uključila. Prvi put nakon dužeg vremena sama je u stanu i ta je praznina plaši iako racionalno gledano nema se čega plašiti. Vrata su protuprovalna sa nekoliko brava, sve prostorije imaju zatvorene prozore, a i dovoljno je visoko da nitko izvana ne može ući. No unatoč svega odluči upaliti sva svjetla kako bi odagnala osjećaj nelagode. Nemalo se iznenadila kada se u hodniku svjetlo nije upalilo. Očito je žarulja pregorjela, razmišlja… ima li rezervne? Svakako treba provjeriti i sutra odmah kupiti nekoliko. Povućena nekim čudnim osjećajem odluči pogledati kroz špelunku na vratima. Od užasa zatomila je vrisak u grlu. S vanjske strane vrata na špelunki je bilo oko. Oko ju je gledalo, a tišina je počela u njenom mozgu vrištati. Trebalo je smiriti užas, ali kako. Mozak nikako da proradi i kaže joj što treba napraviti. Stalno je očekivala da će taj koji je s druge strane zvoniti ili lupati, svakako željeti ući, razbiti vrata, bilo što. Konačno se otrgnula iz šoka i potražila mobitel. Zvat će policiju. Koji broj, koji broj, koji broj, traži po rokovniku, a nikako da ga nađe. Zna ona inače sve hitne brojeve, ali panika joj otežava racionalno misliti. Konačno ga nađe. Zvoni, čini joj se da predugo zvoni i onda se javlja dežurni policajac. Govori mu, ubrzano diše, nepovezano govori, a on je pokušava smiriti. Traži da polako ponovi što je već rekla. Nije joj jasno zašto je ne sluša jer s druge strane vrata netko na nju vreba. Ona to oko vidi sasvim jasno i kao da će svakog časa ući u njen stan. Diktira policajcu adresu, ime, kat, objašnjava kvart i gotovo cvili da dođu odmah. Policajac opet pita da li se što dogodilo dok razgovaraju, zamoli je da ode ponovo pogledati na špelunku. Užas joj se penje po leđima, ali mora pogledati jer što bi mogla policajcu odgovoriti ako ga ne posluša. Prilazi vratima, mobitel drži u ruci, dah joj se ubrzava, drhti. Polako pomakne poklopac sa špelunke i pogleda. Nema ništa, nema ništa, kako nema ništa, govori glasno i policajac to čuje. Ona ga ipak moli da netko dođe provjeriti jer sasvim je sigurna da je netko bio i možda je još uvijek u zgradi. Dežurni je smiruje i obeća nekoga poslati. Prekida razgovor i ponovo pomakne poklopac, zaviri, a na drugoj strani gleda je oko. Vrišti iz svega glasa i budi se. Drhti, trese se i ne shvaća gdje je. Polako smiruje disanje, upali svjetlo i tada shvati kako je uz televizor zaspala. San je bio toliko stvaran da je morala pogledati kroz špelunku. Prazan hodnik i susjedova bijela vrata. Odahnula je sretna jer u hodniku žarulja nije pregorjela, ali dugo je razmišljala što da se tako nešto stvarno dogodi bi li imala snage izdržati. Bi naravni da bi, rekla je sama sebi, glasno.



- 12:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>