Već duže vrijeme razmišljam gdje je blogerica koja je pisala o njezinoj borbi sa karcinomom želudca i životu bez želudca. (Tepam da ne krepam). Prolaze tako mimo nas mnoge sudbine, mnogi ljudi koji kada se neko vrijeme ne pojave na blogu kao da i ne postoje, a ipak svi smo mi pravi ljudi krvavi pod kožom. Svi mi imamo srce koje zna boljeti, ali i voljeti. Imamo razne probleme s kojima često teško izlazimo na kraj pa ih pokušavamo podijeli sa drugima na ovaj virtualan način kako bi nama bilo lakše. Imamo radost podijeliti i sretne trenutke, naša putovanja, obiteljska sretna druženja, mnoge sjajne fotografije, sve što pjesnička duša stvara. Želimo i dijelimo puno toga što nas u društvu smeta, politika koja nas uzrujava previše dugo, a kraj agonije ne vidimo. Svi smo mi skloni svoje stavove čvrsto braniti, ponekad uvjeravati one druge koliko su u krivu. Ma život je u svojoj biti sasvim jednostavan. Rodimo se, kratko putujemo ovim nemjerljivim svemiro; mi, čak ni točkica u njemu, gordo, ponosno ili tužno i nesretno (najčešće je naš izbor, jer sami možemo odlučiti kakav će nam biti dan kada se probudimo). Znam da će puno ljudi reći kako to nije istina jer su njihove želje veće od trenutnih mogućnosti, ali svi si možemo uljepšati dan tako da svjesno odlučimo kako nije dobro biti nesretan zbog nečega što nemamo već sretan sa svim što imamo. Najčešće imamo stvarno dovoljno da bi bili sretni. I zato sjetim se često te blogerice koja je bila puna duha u svojim postovima iako je bila teško bolesna i zadnje čega se sjećam je kako je spominjala da će izgleda i ona sa familijom napustiti Hrvatsku. Nadam se da ako i je otišla da je dobro.
Osobno me je zadnjih godina život i mazio i tugom zavio, ali svakog dana odlučim svoj dan učiniti najboljim što mogu kroz pisanje nove knjige, razgovore i druženje sa prijateljima, mojim hobijima pa mi je na kraju dan prekratak za sve što u jutro poželim.
Ovo moje razmišljanje nije ni savijet, a ni poruka bilo kome. Svatko je vlasnik svog života i sam odlučuje. Pozdrav vam svima.
|
