Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Da nam se dogode tužni trenuci koje ne možete promijeniti
Da nam nestane osmjeh s lica i pjesma s usana
Da nas opanjkavaju i ružno govore o nama
Da ne povrijedimo baš nikoga pa niti one koji NAS ne vole niti koje MI ne volimo
Da ne gubimo razborito razmišljati
Da ne reagiramo naglo bez sagledavanja cijele situacije jer svaka nova sekunda može sve promijeniti
Da ne trošimo vrijeme na ono što ne možemo promijeniti
Da mislimo kako je drugima bolje jer imaju više materijalnog nego MI, često su nesretniji od nas koji imamo manje
Da brišemo blog zato što smo povrijeđeni ili ljuti, kada promislimo vidimo da nema svrhe
ŽELIM:
Samo jedno; neka nam svima bude onako kako želimo drugima
U ono vrijeme mog djetinjstva, moje mladosti snjegovi bi prekrili njive, bašče, dvorišta, cijelo selo zaogrnuli bjelinom. Svakog bi jutra otata ili tata već u zoru lopatom razgrnuli staze kroz dvorište do svinjaka, kokošinjca, štale i gumna. Zrak je bio ladan, leden i nikome se nije izlazilo iz tople kuhinje koja je mirisala na kuhano mlijeko i kukuruzne žgance, a peć stara zidana sa bankom iznad pećnice veselo je pucketala svoju vatrenu pjesmu. Svakog je jutro bilo gotovo jednako ili slično osim badnjeg jutra.
Na badnje jutro sve je kretalo nekako užurbanije, skoro da bih rekla nervoznije jer bilo je uvijek puno koječega za završiti do mraka. Kao prvo izvaditi one prekrasne starinske kuglice i svezati konac na salon bombone pa okititi bor. A onda kada se spustila noć i sve je bilo spremno za običaj koji sam uvijek s veseljem čekala, otata bi na metalnu lopaticu stavio malo žara iz peći, na žar malo tamjana, a omama uzela lončić i malu metlicu od sirka. U lončić bi ulila svetu vodu pa su tako pošli blagosloviti sve što su imali u dvorištu i na gumnu, i konje, krave, svinje, ovce i perad. Kada su bili gotovi omama se vratila u kuću, a otata je imao novu obavezu.
Mi bismo svi uz sjaj svijeće koja je gorjela na malom stolu utaknuta u kuglof, kojeg je baka tog jutra ispekla, u nekoj svetoj tišini čekali da otata dođe. Kucanje na vrata je kod nas djece bio taj čarobni trenutak kojeg smo cijeli dan čekali.
Omama bi bitala:“ Tko je Božji“, a otata odgovrio:“ putnik namjernik“.
Omama opet:“ A što tražiš?“
Otata ogovara:“ Konak za ovu noć“.
Tada bi nas sve omama pitala hoćemo li siromaha pustiti da prespava jer vani je snijeg i jako hladno.
Svi bi odmah odgovorila:“ Hoćemo, hoćemo“
Iako sam znala, kada sam bila već veća curica, da to otata stoji pred vratima osjećaj da neki siromah nema gdje biti po toj zimi bio je stvaran.
Zatim bi omama otvorila vrata i pustila otatu u kuhinju. On je na leđima nosio veliki naramak slame koju bi raširio ispod stola. Na tu slamu stavili bi košaru u kojoj je bilo sveg voća i žitarica. Potom bi skromno večerali jer u ono vrijeme se postilo kroz cijelo došašće.
Nakon večere ponovo je krenulo radosno iščekivanje za nas djecu. Kroz cijelo selo hodali su kriskindli, mlade djevojke obučene u bijele haljine sa cvjetnim vjenčićima oko glave i krilima kao anđeli. One bi pjevale božićne pjesme ispred svake kuće. Omama bi otvorila prozor da ih mogu vidjeti, a ne samo čuti. Ti anđeli mog djetinjstva su uvijek imali bombone što je nas djecu jako veselilo. Kod moje omame i otate na badnjak su se iz njihove sobe maknuli kreveti i pod se prekrio debelim slojem slame koja se prekrila gunjevim, plahtama, perinom. U neko vrijeme blizu ponoći krenulo se na polnoćku. Iz svake kuće u ulici ljudi su u tišini izlazili i tek poneki šapat se mogao čuti. Crkva je bila ledena, a srca vruća i pjesma se orila Boga slaveći.
Iako smo bili dobro obučeni, mi smo govorili da smo zabundani, svejedno su se smrznule i ruke i noge pa je radost povratka u toplu sobu i beskrajna igra na slami bila veća i slađa. Ne vjerujem da sam ikada bolje spavala kao tada na badnju noć na slami u toploj sobi.
Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rauhe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1838. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je da se u došašću 1838., želeći pronaći način da svojim štićenicima došašće učini što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga s 24 svijeće: 20 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svake godine u došašću izvodili su ovaj kratak obred. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati “pobožnost sa svijećama”. Oko 1851. Wichernovi su štićenici drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenog počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Krajem 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935. u crkvama su se blagoslivljali adventski vijenci koji su se nosili kućama.
Adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće, odnosno svjetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao. I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska, i jedna ružičasta koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.
(izvor: wikipedija)
Kao da ova država nema problema sve se zakuhao oko bećarca i očito je; svaki ovakav trenutak iskoristi se kako bi se prosječno zainteresiranog čovjeka za sve što nam vlada i parlament spremaju, preusmjerilo na sasvim benigne stvari. Prati li itko sjednice vlade, parlamenta, zna li itko što će se sve svaliti na leđa svih koji nisu ta vlada i taj parlament? E ne zna, ali cijela Hrvatska zna što je bećarac kojem treba cenzura.
NEK JE NAMA LIJEPE
A SVE MANJE NAŠE
ODOŠE U IRSKU I LOLE I SNAŠE.
a tek je krenulo pa dok sve ne završi ne odlazim u grad
Davno je bilo kada joj je mama
Plave mašne na kike vezala.
Davno je bilo kada joj je oko nogu
Lepršala haljinica plava.
Davno je bilo kada je u cipelama s peticama
Zaplesala svoj prvi valcer.
Davno je bilo.
Suza joj klizne niz lice preko plave masnice
Danas.
I više ne zna plače li zbog tih davnih dana
Ili bola što bubri na obrazu, danas.
Gdje su nestali snovi one djevojčice plahe?
Gdje su nestala nadanja i vjera i očekivanja?
Više ništa ne traži samo malo mira, tišinu,
Samoću i sigurnost od ruku koje ne znaju prestati
Bol nanositi.
Više se ničemu ne nada.
Danas šuti, djecu svoju skriva iza leđa,
Životom ih čuva.
Zna, ona zna, sve će prestati
Kada duša tijelo izubijano napusti,
Samo ne zna tko će djecu njenu tada
Čuvati.
