Kritika sim i tam

srijeda, 05.04.2006.

LA VITA E BELLA

Euforija u zraku! Gotovo je cijela škola uključena u pripreme za otvoreni dan u subotu! (neka dođe tko želi). Sreća se osjeća na svakom koraku. Neki je osjećaju jer vole rezati škaricama i lijepiti papire po papirima, a neki zbog same činjenice da zbog navedenog nemamo nastavu.
Svako je od nas učenika bio svrstan u neku od mnogih grupa. Izbor je zaista bio mnogobrojan i po svačijem ukusu. Samo je glavna teme, tj. šezdesete godine prošlog stoljeća, kao takva, bila strogo određena. Pripreme su lagano po lagano trajale i nekoliko mjeseci prije same kulminacije događaja. Svaku je od navedenih grupa vodio određeni profesor, čije je ili struka, ili osobna zanimacija bila povezana sa njenom tematikom! „Književnost“ je tako vodila profa B. A „politička i društvena zbivanja u europi 60-ih“ profa D alias Raska, koja između ostaloga NIKAKO ne živi u Vlaškoj street.
Danas dakle poslije ugodne kavice sa dječicom iz pete dođoh u školu, a kad tamo pri.
pripreme već počeše! Priključio sam se toj koloni koja je nezaustavljivo jurila prema uspjehu.
No, silna se euforija ubrzo pretvorila u malaksalost i zamorenost i potištenost. Od samoga jutra kako sam stigao u školu krpao sam se gdje god stigao. U svojoj grupi “politička……..“
Pomogao sam u smislu skraćivanja tri teksta, i trčkarajući sim-tam tražeći i provjeravajući informacije u drugoj sam, „književnoj “ grupi zajedno sa Ivanom, pripremio materijal za jedan plakat, pomogao utipkavati neki tekst u laptop, i čitajući i skraćivajući dva teksta.
Nato mi je sve na kraju Raska uletjela u razred derajući se na mene kako ništa neradim. Samo sam šutio slušajući prodike. Rekao sam joj samo za plakat, što nije bilo dovoljno. Na ekipu iz moje druge skupine nije imala primjedaba iako su samo pobojali karton tako da izgleda kao Berlinski zid.
Sam povišeni ton profe nije me toliko smetao kao činjenica da sam ispao kronični neradnik. Ali, u redu barem mi je ostao osjećaj zadovoljstva da sam nešto napravio. Jer ipak ne radimo neke stvari kao bi nas drugi pohvali, ili još gore da se sami pohvalimo. Ponekad, nam je dostatan treba biti samo osjećaj onog unutarnjeg, osobnog zadovoljstva!