komentiraj (29) * ispiši * #
Show must go on
nedjelja , 20.12.2009.Ispod njega stajala je prevrnuta stolica, koju sam ja, ne znam zašto, ispravila i sjela na nju.
I gledala u njega.
Iz usta mu je visio modar jezik, za koji nisam ni znala da je toliki kod čovjeka.
Oči su mu bile sklopljene. Ruke i noge su ravno visjele, a glava stajala nakrenuta.
Izvukla sam iz džepa mobitel i pozvala policiju:
„Dobar dan. Zovem vas iz hotela „Suton“. U potkrovlju sam našla svog obješenog supruga.“
A onda sam mehanički odgovarala na postavljena pitanja.
Kada je policija došla, zamolila sam ih da se sve obavi u strogog diskreciji, da se ne bi uznemirili gosti.
Nije bilo lako ignorirati rotirajuće svjetlo policijskoga automobila, ali sam djevojci na info-pultu rekla da znatiželjnicima kaže da se alarm aktivirao lažno.
Sramila sam se ravnodušnosti koju sam osjećala u toj situaciji. Jedino sam bila okupirana mišlju, kako to saopćiti mojim osjetljivim kćerkama. Starija, Sandra, već je izgledala kao vrlo samostalna, samosvjesna i ne tako nježna i osjetljiva. Shvatila sam to kroz težak studij, u kojem je ona davala svu sebe i nikada nije rekla da joj je teško ili da se kaje oko izbora. No, mlađa Ines, još je bila u kriznim tinejdžerskim godinama i sklona nekim dramatičnim scenama. Ipak su njeni hormoni bili divlji i morala sam biti pažljiva i taktična majka.
Bijes je bio nešto što me preplavilo.
Već su se odavno novinski stupci punili muškim slabićima, koji su svoje obitelji ostavljali na milost i nemilost, a svoja bezizlazna stanja rješavali samoubojstvom. Ipak nisam ni u jednom trenutku ni pomislila da ću i ja biti dio crne kronike.
Prije ikoga, zovnula sam Miroslava. I to je bilo ono što mi je trebalo: sigurnost u muškom zagrljaju. To svakoj ženi treba. Nakon svih bitki ući u mirnu luku sigurnosti i povjerenja, udahnuti novu snagu i krenuti jači i svježiji u nove bitke.
Miroslav me šokirano gledao i njegove oči kao da su govorile:
„Zašto?“
Neka mi Bog oprosti, ali kao da sam osjetila olakšanje. Stipe mi je samo zagorčavao i otežavao život. Nije htio biti dio moga projekta budućnosti. Povukao se kao poražen i nesposoban. Nije mi htio priznati sposobnost da budem nešto više od pralje i kuharice.
Osjećala sam se prljavo u davanju izjave na policiji gdje, što, kako.
Znala sam da se mora isključiti mogućnost ubojstva, ali je bilo ružno što je Miroslav morao reći gdje se nalazio i da li ima svjedoke.
Nakon davanja izjave, pošla sam s Miroslavom pred školu po Ines. Miroslav me zamolio da joj on saopći i bude taj koji će ju tješiti. A Sandru sam zamolila da avionom krene kući čim stigne na prvi let, jer se događa nešto vrlo važno. Miroslav se čak ponudio da on ode po nju i dovede ju.
Lako je biti general poslije bitke, i sad se kajem što ga nisam poslušala. Ipak bi bila pripremljena na manje bolan način.
Organizirala sam najljepši pokop koji se mogao dobiti u pogrebnom društvu. Odabrala sam najljepši i najraskošniji sanduk i u trenutku kada su se čuli nježni zvuci trube, slomila sam se.
Vidjela sam Stipu u blatnim rovovima, kako mu meci fijuču oko glave.
Vidjela sam njegove mrtve mlade vojnike i njega kako je bio pravi vojnik: hrabar, pribran i odgovoran za svoje borce.
Vidjela sam moga šutljivog supruga, koji je sve trpao pod tepih i tako stvarao mjesto spoticanja za nas dvoje.
Dok se on utapao u svojim krizama, izazvanim potisnutim osjećajima, ja sam krenula u borbu za opstanak i nisam vidjela njegove suze koje je gutao i nije ih puštao da klize niz obraze.
Zato sam ja plakala.
Plakala sam za oboje.
Plakala sam nad nama, nad našim promašenim sudbinama.
Trebalo mi je nekoliko dana da potrošenu snagu danu na svoje dvije kćerke, povratim i uhvatim se ukoštac sa životom.
Živjeti se moralo dalje.
Hotel je morao graditi novi ugled i privlačiti goste, jer je on sad 'hranio' nekoliko desetina ljudi.
Krediti su čekali naplatu, školarina je koštala, uposlenici su čekali plaću.
Četrdesetoga dana stala sam pred ogledalo u svojoj radnoj sobi i iz ormara izvadila kostim boje limuna sa smeđim rubovima na malim džepovima. Onaj crni, koji sam nosila četrdeset dana, odložila sam na vješalicu i pokrila plastičnom navlakom za odijela.
Odjenula sam taj novi, boje bijele kave, i u prozoru zapalila veliku crvenu svijeću, lagano se prekriživši s kratkom molitvom za Stipin pokoj.
Digla sam glavu i iskoračila iz ureda.
Na porti sam se osmjehnula mladom bračnom paru iz Švedske i upitala djevojku na porti da li je sve u redu. U njenim očima vidjela sam iznenađenje.
„Život ide dalje.“ – pomislila sam i posjetila grupu koja se nalazila u restoranu na ručku.
KRAJ
Dio XIV: U potkrovlju
Dio XIII: Zahuktavanje
Dio XII: Ljubavnica, ne prijateljica
Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (35) * ispiši * #
U potkrovlju
utorak , 15.12.2009.Svečano otvaranje hotela bilo je zakazano za prvi svibanj i uzbuđenje je doseglo vrhunac.
U banci sam na vrijeme najavila svoj odlazak. Razgovor sa pretpostavljenima je bio čak i pomalo tužan. Čovjek koji me unaprijedio u poslu i koji mi je mnogo pomogao oko ulaska u ovu avanturu, kada mi je pružio ruku, rekao je:
„Znao sam da ćemo vas izgubiti. Ova banka je bila tijesna za vaše kapacitete. Siguran sam da ćete uspjeti i obećavam da ću sljedeće ljetovanje biti vaš gost.“
Čak su organizirali oproštajnu zabavu i kupili mi prekrasan poklon; pozlaćeni ručni sat.
Moj novi ured u hotelu značio je i moje preseljenje u to mjesto. Imala sam svoju sobu za odmor i tu sam se preselila pomalo. Na otvorenje smo pozvali mnoga zvučna imenima našeg malog mjesta i bila sam iznenađena uzvraćenim odgovorom da će vrlo rado doći i pridonijeti radosti tog velikog trenutka.
Za organiziranje otvorenja hotela, uzela sam ekipu mladih ljudi koji su imali nekoliko hrabrih i neobičnih ideja što mi se jako svidjelo.
Projekt se zahuktao i došao na cilj.
Stipe mi je pokušao pokvariti radost tog trenutka i rekao da ne želi učestvovati u mom tajkunskom poslu, da oni nisu branili zemlju da bi ju takvi kao Miroslav i ja otkupljivali i bogatili se na njoj. Izgovorio je mnoge gluposti, koje su bile samo odraz njegove nemoći, razočaranja u sebe i nesnalaženje nakon prestanka rata. Ožiljci teških situacija u kojima se nalazio sa svojim ratnim prijateljima ostavili su neizbrisiv trag. Ja sam ga doživljavala kao da je mislio ostatak života provesti u traženju krivaca i upiranju prsta u sve oko sebe. Pokušala sam razgovarati s njim, ukazati mu da sam bila žena kakvu je htio u miru i u ratu, ali da je trebao biti ponosan na to kako sam ja rješavala novonastalu situaciju poslije svršetka rata i da je mogao biti najsretniji i najponosniji muž.
Odbacio me u možda našoj najboljoj budućnosti koja je dolazila i ponio se prema meni gore nego prema ženi koja bi rješenje vidjela u prodaji svoga tijela da bi donijela kruh doma.
Već s prvim vrućim danima, iako kalendarski ljeto nije bilo došlo, u našem hotelu sve su sobe bile pune. Imali smo goste iz Njemačke i Mađarske i tek sam tada shvatila da je to posao za dvadeset i četiri sata dnevno.
Uvijek sam morala biti spremna tako da za goste djelujem autoritativno, svježe i uredno. U hotelu bih već prije nego i se frizerski salon otvorio, posjetila frizerku koja bi se zajedno sa kozmetičarkom pobrinula za moj svjež i uredan izgled. U ormaru sam uvijek morala imati nekoliko spremnih kostima, pa se na brzinu preodjenuti, nakon brzog tuširanja poslije napornog rada i obilnog znojenja. Za sve su tražili mene, jer sam se tako i postavila. Imala sam dva mlada i pouzdana djelatnika, kojima sam dala ovlasti za donošenje ne tako velikih odluka i bez moje nazočnosti.
Stipe je uvijek izgledao kao loše vrijeme i stan u komu se on zatvarao i 'krizirao' (kako bih nazivala njegovo inaćenje prema meni), a Miroslav mi je svaku priliku koristio za pohvalu i zadovoljstvo.
Hotel je, dakle bio pun kao šipak već u predsezoni , a telefon nije prestajao zvoniti za rezervacije čak i za podsezonu.
U potkrovlju smo imali jedan prostor i koji smo smjestili nekoliko rezervnih dijelova novoga namještaja: nekoliko fotelja, stolica, lampi, tepiha i kojekakvih sitnica.
Sva usplahirena, dojurila je u moj ured sobarica i rekla kako je jedan gost slomio stolicu jer se penjao na nju da bi dohvatio kufer koji je smjestio na ormar. Umirila sam ju i rekla da ću provjeriti osobno.
U sobi sam našla uznemirenoga gosta koji je po dobi mogao biti moj otac. Odmah sam osjetila suosjećanje na njegovu nespretnost i pojurila u kupaonu da bih pokvasila mali ručnik, kojim sam mu obložila skočni zglob. Na trapavom engleskom mi se po nekoliko puta ispričavao i zahvaljivao. Čak sam osjetila njegovu nelagodu jer je stalno spominjao stolicu i pitao koliko je novaca dužan za štetu.
Njegovu staru ruku, izbrazdanu zelenim debelim venama, samilosno sam pomilovala i rekla da je sve u redu i da nije dužan niti novčića.
A onda sam krenula u potkrovlje provjeriti imamo li takvu rezervnu.
Potkrovlje je imalo diskretnu svjetlost koja je dolazila kroz dio staklenoga krova i ja sam se polako kretala između kutija sa namještajem. Odjednom mi se učinilo da vidim noge koje vise i stavila sam ruku iznad očiju da se priviknem na svjetlost koja mi je jako dolazila u oči.
Srce mi je stalo od prizora.
Sa grede na tavanici visio je čovjek.
Ne znam ni sada od kuda mi tolika hrabrost, pribranost i mir, da nisam pobjegla, nego čak naprotiv, koraknula prema naprijed da vidim tko je to.
Bio je to moj Stipe.
Dio XIII: Zahuktavanje
Dio XII: Ljubavnica, ne prijateljica
Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (16) * ispiši * #
Zahuktavanje
četvrtak , 10.12.2009.Ja, ovakva kakva jesam, nestrpljiva kao dijete, bila sam uporna da nam projektant obeća da će nam se javiti za dva tjedna sa, makar grubim, planom i projektom.
Gledajući druge velike projekte kako izgradnja traje sporo, ja nisam mogla niti zamisliti da se može hotel završiti za jednu godinu.
U tu jednu godinu kada bih skupila sve naše živote , izašao bi mini roman. Nisam odustajala od toga da gnjavim projektanta da li je gotovo. Kada nam je prezentirao svoju ideju i pokazao maketu hotela, ja sam se zaljubila na prvi pogled. Sve mi je bilo medeno, svaki onaj grm i stijena u okruženju hotela, osim boje. Nisam mogla vjerovati da čovjek može biti tako bez ukusa i hotel uz nježno plavo more i nebo, oboji u boju trule višnje. Odmah sam reagirala i rekla da ne dolazi u obzir i da boja treba biti nježna, a takva je samo boja breskve.
Radovi su se zahuktali kao jureća lokomotiva, a u mom životu je jurila još jedna lokomotiva.
Stipe je zapadao u teške depresije i već je posjećivao psihijatra.
Starija kćerka se upisala na medicinu, jer je to silno željela i bila uporna u pripremanju prijamnog ispita. Mlađa se izjasnila da želi poći sestrinim stopama i upisala se u prvi razred gimnazije. O svemu sam razgovarala s njima i naglasila da je moj projekt tajna i da to znaju samo one, da to nikako ne bi trebale niti u povjerenju reći svojim prijateljicama dok im ja ne kažem da je sve gotovo. Molile su me da pođu sa mnom kada bih išla u kontrolu kako poslovi napreduju. Mada sam s punim povjerenjem prepuštala Miroslavu da me izvješćuje o svemu.
Pred kraj radova počeli su iskakati neki vanredni troškovi i to nije bio sitan novac, pa sam morala raditi neke poteze oko kredita koji mi se baš nisu sviđali, jer sam uvijek po malo bila u strahu da sve može poći naopako.
Otvorenje smo planirali za početak sljedeće sezone i već preko interneta aktivirali ponudu za pansione.
U međuvremenu, svoj položaj sam iskoristila za odgodu iseljavanja iz stana koji smo dobili na korištenje, dok nam općina nešto ne pronađe na ime Stipe, njegovoga sudjelovanja u obrambenom domovinskom ratu i braniteljskih prava.
Miroslav je krenuo u drugom smjeru. On je u međuvremenu obavio pripreme oko kćerkine svadbe i bio u očekivanju da postane djed.
Neke stvari su se odvijale i prebrzo, pa sam nekada mislila da neću moći izdržati ritam koji mi nameće moj kaotičan život.
Bilo je tu samorazapinjanja i ljubomore.
Bilo je suza i rastanaka, ali uvijek smo se oboje držali za taj hotel kao posljednju slamku, da se mi ipak moram vidjeti opet. I uvijek bi grlili jedno drugo strastveno i poljupcima kupili suze jedno drugomu i šaputali da ne bi mogli zamisliti život jedno bez drugoga.
Miroslav je napravio još jedan potez i započeo renoviranje stare seoske kuće, da bi imao svoj kutak. Odlučio se odvojiti i živjeti sam. Kada bi mi sav sretan pričao što je uradio svojim rukama na toj staroj kući i pozivao me da dođem vidjeti, govorila bih mu da nikada nisam voljela te hrpe rodbine i da mi ne pada na pamet zamarati se takvim susretima i smješkati ljudima koji bi tako rado iz svoje kože, ali ostaju u njoj i osuđuju one koji to urade.
Dio XII: Ljubavnica, ne prijateljica
Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (16) * ispiši * #
Ljubavnica, ne prijateljica
subota , 05.12.2009.Sljedeći dan pozvala sam ih da odemo na picu i rekla da moraju razumjeti oca da prolazi kroz teško razdoblje, jer se osjeća nekorisnim i razočaranim u vrijeme koje je došlo nakon rata mnogima iz njegove generacije. Čak sam im rekla da ga uvijek pitaju želi li kavu, treba li nešto i da mu moraju pokazivati koliko ga vole.
Bio je to velik dan kada smo Miroslav i ja trčali na potpisivanje hrpe papira pred Sudom i kod odvjetnika. Nakon toga trebalo je pronaći čovjeka s ukusom i provjerenoga na nekom već dokazanom djelu, za projekt hotela. U dozvoli za gradnju nije smjelo biti odstupanja niti u bilo kom pogledu od starog izgleda veličine hotela.
Ljudi s kojima sam kontaktirala uputili su me na zvučno ime tvorca već prelijepih zdanja u metropoli.
I taj put Miroslav i ja smo iskoristili za zajedničke trenutke. Boravak u našoj metropoli bio je kao mali odmor od velike strke oko svega. Koristili smo takve trenutke za posjet nekim lijepim mjestima u okolici, opuštajućoj šetnji i razgovoru o našim životima „s druge strane rijeke“, kako sam ja zvala naše sumorne obiteljske živote.
Njegov život je bio prilično ujednačen. Ili se to meni, kao ženi sa pojačanim emocijama, samo činilo. Kod njega je sve uvijek bilo smirenije i bez frke.
Nisam mu baš dozvoljavala da se raspline u svojim pričama, jer sam morala ostati iznad situacije da jede ono što ona skuha i da je ona košulja koja miriše na njemu, bila oprana s njenim rukama i glačana s ljubavlju žene s kojom je proveo četvrt stoljeća zajedno.
Postajala sam sve osjetljivija na te stvari i često bivala jako nervozna na poslu, kada bih izgubila kontrolu nad mislima koje bi odlutale k njemu u rane jutarnje sate, dok bih se spremala na posao i znala da on još leži u svojoj postelji.
Nikada nisam sumnjala da nismo vjerni jedno prema drugomu i da naša tijela ne dotiče nitko drugi nego mi jedno drugoga. Ali, nekada to nije bilo dovoljno. Jedino što sam uvijek uspijevala je ostati toliko jaka da napravim granicu dokle on može otići sa svojim privatnim problemima i to, da sam uvijek bila spremna za reći „zbogom“.
Ni njemu nije bilo svejedno, jer bi mi u našim ljubavničkim trenucima, šaputao: 'reci mi da ovo nitko ne dira, samo ja!' Godilo mi je čuti da ga muči isto to i mene, ali ja to nikada ne bih izrekla. Ne znam da li je to bilo zato što sam osjećala koliko mi se sav predao od prvoga trenutka. Samo je jednom pokušao ispričati o problemu koji je iskrsnuo jednu noć, kada mu je bilo predbačeno da se promijenio i to je sigurno zato što se zaljubio, jer je smršavio.
Rat koji je on vodio kod kuće bila je njegova osobna stvar i nije mi na pamet padalo da i tu izigravam tješitelja, jer mi pod kožu više nije moglo stati osim onoga što sam imala doma i na poslu. A uz to i ovaj veliki zalogaj, prevelika ambicija oko hotela.
„Znaš, razmišljala sam, kada hotel bude gotov da napustim posao u banci. Ipak ću biti sigurna u čisto poslovanje ako ja budem u svakom trenu u tijeku poslovanja, nego da masno plaćamo nekog direktorčića.“ – saopćila sam mu svoja razmišljanja dok smo šetali po Zrinjevcu i hranili foke.
„Drago mi je da si to sama rekla, jer bi samo tako bili sigurni da ćemo napraviti 'bum' sa našom idejom. Volim te, ljubavi moja, i voljet ću te dok mi srce kuca.“ – koristio bi svaku priliku da mi pokaže svoju ljubav i svoje obožavanje.
Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (17) * ispiši * #
